Za sebe kaže da je prvenstveno zadužen za vjernike rimokatolike na području Banjalučke biskupije, ali da je kao čovjek i kao kršćanin dužan, u okviru svojih mogućnosti, brinuti i za svakog drugog čovjeka koji mu se obrati u svojim potrebama, duhovnim ili tjelesnim.
Franjo Komarica, banjalučki biskup, uvijek kaže što misli, pa ga zato najviše kritikuju političari uz opravdanje da crkvene vlasti ne treba da se miješaju u rad države i njenih institucija. Na te zamjerke odgovara da je istina sve što kaže.
A, istina je, ističe, da su domaće vlasti tokom rata protjerale dvije trećine članova Banjalučke biskupije i da vlasti u poratnom vremenu nisu omogućile tim obespravljenim ljudima povratak i ostanak.
`U poratnom vremenu je de facto zabetonirano fizičko iskorjenjivanje katolika sa područja RS, ali i iz još nekih dijelova Federacije Bosne i Hercegovine. Je li to pravedno i dobro? Za mene nije! A neće biti dobro ni za RS niti za Federaciju BiH`, kaže Komarica.
Stalno naglašava da je suživot u Bosni i Hercegovini moguć ako svi, bez obzira na nacionalnost, rasnu pripadnost ili stepen obrazovanja, rade na tome da budemo država koja će svim ljudima dobre volje omogućiti jednakopravnost. Smatra da je to teško, ali i ostvarivo.
NN: Prvo da Vas pitamo kako zdravlje, pošto ste nedavno izašli iz bolnice? Šta je bio razlog Vašeg boravka u bolnici?
BISKUP KOMARICA: Hvala vam što se zanimate za moje zdravlje. Ono je sada, Bogu hvala, opet stabilizirano, nakon što sam - usljed premorenosti - imao nekih manjih srčanih tegoba. Liječnici su mi savjetovali da, ipak, `smanjim brzinu` rada i obveza koje me svakodnevno zapljuskuju, poglavito od ljudi koji traže svoja, od države oduzeta ljudska prava i pomoć za život dostojan čovjeka.
NN: U svim medijskim nastupima ističete da ste nezadovoljni povratkom Hrvata u Bosni i Hercegovini, pogotovo u RS. Da li i dalje imate takvo mišljenje?
BISKUP KOMARICA: Najprije vas moram malo korigirati. Ja nisam politički predstavnik Hrvata, nego katolički biskup, zadužen prvenstveno za vjernike rimokatolike na području Banjalučke biskupije. Kao čovjek i kao kršćanin dužan sam se, u okviru svojih mogućnosti, brinuti i za svakog drugog čovjeka koji mi se obrati u svojim potrebama, duhovnim ili tjelesnim. Što se, pak, tiče moga `nezadovoljstva` i tu vas malo moram korigirati. Ne radi se o nekom mome subjektivnom nezadovoljstvu, nego o mojoj vjerodostojnosti ili nevjerodostojnosti. I vi i svaki drugi čovjek imate pravo od mene očekivati da pokažem svoje pravo lice, da laž ne proglašavam istinom, a nepravdu pravdom. Ako me se u medijskim nastupima izričito pita o aktualnoj situaciji katolika u mojoj biskupiji, onda sam dužan javnosti iznijeti one činjenice koje su istinite. A istina je da su domaće vlasti tijekom rata protjerale dvije trećine članova moje biskupije unatoč njihovom miroljubivom držanju, a da vlasti u poratnom vremenu nisu dostatno učinile da se tim obespravljenim ljudima omogući povratak i ostanak. Istina je, također, da od oko 73.000 katolika, koliko ih je bilo u župama moje biskupije na području entiteta Republike Srpske, danas živi tek oko 6.500, uglavnom starije populacije! U župama na području Federacije Bosne i Hercegovine živi još oko 33.000! Kad se uzme cijela Republika Srpska onda je omjer predratnog i sadašnjeg broja katolika još dramatičniji: od oko 220.000 sada ih je oko 69.000! Drugim riječima - u poratnom vremenu je de facto zabetonirano fizičko iskorjenjivanje katolika sa područja RS, ali i iz još nekih dijelova Federacije Bosne i Hercegovine. Je li to pravedno i dobro? Za mene nije! A neće biti dobro ni za RS niti za Federaciju Bosne i Hercegovine .
NN: U razgovorima s povratnicima ili ljudima koji su prognani ili izbjegli uvijek mi ističu da nemaju preduslove za povratak kao što su obnova, posao... Međutim, kada im se obnovi kuća ili im se vrati stan oni se ne vraćaju i to pravdaju da nemaju posao, odnosno egzistenciju?
BISKUP KOMARICA: Svakom čovjeku, pa tako i svakom političaru, je jasno da on osobno ne može živjeti niti od samih zidova svoje kuće ili stana, pa niti od dijelova namještaja. Zašto to očekuje od povratnika, kojemu ne želi omogućiti ni put, ni vodu, ni struju, ni mogućnost da živi od rada vlastitih ruku? A prognanici su redovito ljudi s većim ili manjim nezacijeljenim ranama na srcu i duši! Zato im se treba dodatno pomoći da mogu zacijeliti te rane kako bi mogli biti od koristi svojim bližnjima - ukućanima i komšijama. A političari im, nažalost, uglavnom nisu pomagali. Dapače, poznati su mi mnogi primjeri drskosti i samovolje, odnosno pomanjkanja poštenja i humanosti kod predstavnika općinskih, entitetskih, državnih, ali i međunarodnih vlasti, institucija i organizacija, koji su bili zaduženi da omoguće nužne psihološke, pravne i materijalne preduvjete ne samo za siguran povratak prognanika, nego i za njihov siguran ostanak i život dostojan svakog čovjeka.
NN: Da se nadovežem na prethodno pitanje. Da li mislite da time budući povratnici sa sebe skidaju krivicu za povratak? Podsjetiću Vas da je u BiH nezaposleno oko pola miliona ljudi. Znači posao je naći teško i ljudima koji nisu izbjegli.
BISKUP KOMARICA: Ako jedna država nije u stanju zbrinuti, ako ne sve, ono barem najveći dio svojih stanovnika, onda za takvu situaciju moraju postojati razlozi objektivne ili subjektivne prirode. Stručnjaci tvrde kako Bosna i Hercegovina ima dovoljno potencijala da lako može prehraniti sve svoje žitelje. Našom domovinom sve ove poratne godine upravljaju međunarodni predstavnici, koji su ujedno i službeni učitelji i pomagači domaćim političarima, pravnicima, ekonomistima u civiliziranim, demokratskim principima i procesima. Zašto svoju pomoć daju na kapaljku i nejednako svima potrebnima? Zašto podržavaju ratne i poratne profitere, ne sprečavaju privredni kriminal? Zašto i učinkovitije ne pružaju pravnu, psihičku i ekonomsku pomoć svima kojima još nedostaje jedno ili mnoga od osnovnih ljudskih ili građanskih prava i sloboda, među kojima je i pravo na rad i adekvatnu zaradu?
NN: Također, prognanici ili izbjeglice koje imaju završene fakultete, odnosno visoku stručnu spremu, vrlo lako mogu naći posao u državnim institucijama. Međutim, i oni ne žele da se vrate.
BISKUP KOMARICA: Ja ne znam tko se sve želi ili se ne želi vratiti u svoj zavičaj i raditi ovaj ili onaj posao za koji je osposobljen. Jedno od osnovnih ljudskih prava je također i sloboda savjesti. Ako netko po savjesti odluči da neće više živjeti u svom rodnom kraju i da ne želi raditi posao za koji je kvalificiran i koji mu se u njegovom kraju nudi, on za to zacijelo ima neke svoje razloge. Ali, taj isti čovjek nema pravo oduzeti na nekom drugom mjestu i sredini nekom drugom čovjeku njegovu kuću, imovinu, pa i radno mjesto. Znadem da su u nerijetkim slučajevima ljudi bili izmanipulirani, prevareni, neinformirani, a onda i deprimirani usljed raznih objektivnih, pa i subjektivnih prepreka. Ali, treba pomoći onima koji uporno, svih ovih godina traže povratak i mogućnost ostanka. Mnogi od njih su kucali i na moja vrata. Ja ih nisam smio prezreti, a nisam državni službenik koji bi im mogao pomoći onako kako oni s pravom očekuju.
NN: I pored svih prepreka kako da se povratak poboljša?
BISKUP KOMARICA: Domaći političari i državni dužnosnici trebaju svima koji se žele vratiti, to praktično omogućiti - i pravno i materijalno. Strancima je to, nažalost, više-manje svejedno. Nerijetke zemlje žele zadržati naše prognanike i izbjeglice kao dobru radnu snagu i kao dragocjeni priraštaj svome stanovništvu. Kad sam ih pitao - pa tko će obnavljati moju porušenu zemlju? - redovito bi mi dali odgovor: to nije naš, nego vaš problem!
NN: Nedavno je Ivan Lepoglavec, generalni konzul Republike Hrvatske u Banjaluci, izjavio da bezbjednost nije prepreka povratku. Dijelite li s njim mišljenje?
BISKUP KOMARICA: Znadem mnogo slučajeva gdje su se povratnici dobro uključili u svakidašnji život i da su ponovno sa svojim starim susjedima ili novodoseljenim pridošlicama uspostavili dobrosusjedske odnose. Ne znam kako bi bilo kad bi se vratio veći broj prognanika, sa svim svojim još otvorenim ranama. Narod kaže da je i vrijeme dragocjeni čimbenik u liječenju rana. S pravom se očekuje da vjernici lakše uspiju u liječenju svojih i tuđih rana, konkretno u prevažnom procesu praštanja i pomirenja, što je, uz uvažavanje istine i provođenje pravde nužni preduvjet za trajan mir u ratom razorenoj sredini.
NN: Kakav je odnos Banjalučke biskupije s vlastima u Banjaluci i Republici Srpskoj, a kakav sa službenim Zagrebom? Da li ste zadovoljni pomoću koju pruža hrvatska vlada?
BISKUP KOMARICA: I za vrijeme rata i u poraću predstavnici Banjalučke biskupije su se trudili da poštuju aktualne predstavnike vlasti. Istini za volju, ne može se reći da je uvijek bilo tako i obratno. Već sam rekao da je sa područja banjalučke općine i entiteta Republike Srpske protjerano oko 95 odsto katolika moje biskupije, iako su oni dokazano bili miroljubivi. Isto toliko procenata naših crkvenih objekata je namjerno srušeno ili oštećeno. Više stotina naših vjernika je u njihovim domovima ubijeno, među njima i sedam župnika, jedan franjevac starac i jedna redovnica. Koliko ste puta mogli objaviti u medijima da su naše ovdašnje vlasti kaznile počinitelje i zadužile ih da nadoknade učinjenu ogromnu štetu ili su same to učinile? Nadljudskim naporima smo se trudili da svih ovih 14 ratnih i poratnih godina preko našeg `Caritasa` isprosimo po mnogim državama svijeta znatnu socijalnu i medicinsku pomoć za mnoge naše sugrađane, ne samo katolike. Domaći predstavnici vlasti su uglavnom tolerirali taj naš rad, katkad malo i pomogli. Nažalost, umjesto pravog razumijevanja i očekivane pomoći, nerijetko su otežavali rad kojeg smo obavljali i obavljamo za dobrobit naših najugroženijih sugrađana. Nadam se da će i oni početi pokazivati humanije lice, a ima već i nekih naznaka u tom pravcu.
Što se tiče Vlade Republike Hrvatske - hvala joj za svaku, pa i najmanju pomoć koju nam pruži!
NN: U svojim propovijedima na misama često govorite da je Banjaluka vrt prepun različitog cvijeća, koji jedinstveno diše. Kako da Banjaluka i RS i BiH jedinstvenije dišu?
BISKUP KOMARICA: Ako se budemo više trudili da sve ljude promatramo kao bogolika stvorenja, onda ćemo poštivati i dostojanstvo svakog čovjeka i podržavati njegovo pravo i želju da bude dobar i sretan usrećujući druge oko sebe. Što više bude takvih pojedinaca u našoj sredini i domovini to će se i njihovo usuglašeno disanje više osjećati. Molim Boga da tako i bude.