Boro Stjepanović, koji je svojim ulogama obilježio kinematografiju bivše Jugoslavije, tvrdi da nije život posvetio glumi nego glumu životu. Kaže da glumi zato što mu je život tako ljepši i lakši.
Glumio je u više od 50 filmova među kojima treba izdvojiti kultne `Ko to tamo peva` i `Sjećaš li se Doli Bel`, za koje kaže da s vremenom postaju sve bolji. Učestvovao je u osnivanju Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje je i radio kao profesor i dekan od 1981. do 1992. godine. Filmovi Živka Nikolića, Slobodana Šijana i Ademira Kenovića, ostali su mu u posebnom sjećanju zbog lijepe saradnje sa ovim rediteljima.
Stjepanović, koji trenutno živi i radi u Cetinju gdje predaje na Fakultetu dramskih umjetnosti, kaže da se danas stidi na pomen Sarajeva.
NN: Zbog čega osjećate stid?
STJEPANOVIĆ: Za Sarajevo me vežu lijepe uspomene, rodbina i prijatelji, ali i rane. Kad god dolazim tamo, pa i češće, u mislima, ne mogu smetnuti s uma da su tu počinjeni najveći zločini poslije Drugog svjetskog rata i da na teritoriji zemlje u kojoj sam rođen, po jedinici površine danas živi najveći broj ljudi, barem u Evropi, koji su ubijali druge ljude. Ne mogu se pretvarati da toga nije bilo. Ne mogu, uprkos toj činjenici, i dalje misliti da smo mi Bosanci dobri ljudi. Iako, kažem, izbjegavam svaku množinu, ne mogu reći da nisam dio toga, da nisam i sam doprinio tom užasu, makar nečinjenjem. Dakle, i sam sam loš, zaslužujem prezir civilizovanih ljudi. Budalasto je reći - kajem se. To je licemjerje koje za pokriće svih nepodopština nude u raznom pakovanju naše tri ili četiri religije. Kad se spomene Sarajevo, ja se stidim, možda je to najtačnije, a dobro ću se osjećati tek kad se prestanemo obmanjivati, kad se u Bosni ukinu sadašnji nacionalni, vjerski, entitetski i državni praznici i ustanovi dan koji će se zvati dan stida. Pošto dobro poznajem ljude, bar kad su takve stvari u pitanju, znam i da se to što priželjkujem nikad neće desiti. Dakle, u Bosni i u Sarajevu nikad se više neću moći osjećati dobro.
NN: Nedostaje li Vam ono ranije Sarajevo?
STJEPANOVIĆ: Nikad mi nijedan grad kao grad nije nedostajao. Niti Vareš u kome sam rođen i rastao do punoljetstva, ni Beograd u kome sam studirao i napravio prve profesionalne korake, ni Sarajevo u kome sam ostvario možda najzrelije rezultate, ni Cetinje u kojem sam sada. Uvijek su mi nedostajali samo ljudi i to pojedini, vrlo konkretni sa imenom i prezimenom. Ako mi nešto u tom stambeno-teritorijalnom smislu nedostaje u toku dužih odsustvovanja zbog snimanja, to je onda Dobrsko selo pored Cetinja gdje imam kućicu i lijepo imanje. To sanjam, to držim na desktopu računara i tamo žurim sa putovanja. Ali tamo sam uglavnom sam sa svojim psom, tako da bi se moglo reći da mi ponekad nedostaje samoća.
NN: U BiH glumite u serijama `Tata i zetovi` i `Viza za budućnost`, a glumili ste i u `Ničijoj zemlji` Danisa Tanovića. Da li ste zadovoljni ovim projektima?
STJEPANOVIĆ: Ko ne bi bio zadovoljan `Ničijom zemljom`? Rado se sjećam i `Dobro uštimanih mrtvaca`. Obnovio sam tu poznanstvo sa Benjaminom Filipovićem. Žao mi je što ga je izdalo srce, bio je šarmantan i drag čovjek. I ovdje moram naglasiti jednu razliku u gledanju na te projekte između mene i onih koji u njima nisu učestvovali. Ja projekte cijenim uglavnom po dva kriterijuma - jesam li se na snimanju lijepo zabavljao i koliko sam zabavljajući se zaradio, da bih se mogao dalje zabavljati.
NN: U posljednje vrijeme u BiH ljudi vas mogu vidjeti u jednoj reklami. Da li se od glume danas ne može živjeti?
STJEPANOVIĆ: Od glume se može pristojno živjeti. Igranje u reklamama je takođe gluma, ne gadim se tog rada i ne radim to zato što moram, nego zato što hoću. Uostalom i serije i filmovi, pa sve češće i pozorište, samo su način da se oko njih, povodom njih, u njima napakuju reklame. Ne kažem nažalost. Ni reklame nisu ono što čini glumca. I u jednom i u drugom se može biti dobar ili loš. Vrijednost glumca je u njegovoj psihotehničkoj osposobljenosti, ne u instituciji, mediju, žanru.
NN: Kakvo je danas Vaše mišljenje o `Audiciji`?
STJEPANOVIĆ: Predstava je izašla iz nastavnog procesa na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti i nijedna škola na našem jezičkom području ni tada, ni ranije, ni kasnije, nije mogla predstaviti talentovanije i sposobnije studente, bar u tom modelu igre. Numere iz `Audicije` su školski primjer dobro urađenih imitacija, karikatura i skica lika. Naravno da sva gluma nije samo u tome, ali ko može u jednoj školskoj etidi, pa i u cijeloj ulozi, obuhvatiti sve elemente glume?!
NN: Bilo je i negativnih reakcija.
STJEPANOVIĆ: Naročito među navodno pametnima i navodno umjetnicima. To je sindrom `kiselog grožđa`. Neki su budalasto mislili da se mi u školi bavimo samo imitiranjem i skiciranjem lika, ali to je, na kraju, problem njihove inteligencije ili zle volje. Mi smo na sarajevskoj `Obali` igrali i druge studentske projekte - `Ifigenija u Aulidi`, `Audijencija`, `Vernisaž`, `Demoni`, `Lud od ljubavi`, `Noć tribada`... Neki ispiti su imali, kasnije kao predstave, dug život baš kao i `Audicija`. Sjetite se diplomskog ispita Sene Mustajbašić `Biće, biće...`. Pravili smo i predstave izvan nastavnog procesa: `Tetovirano pozorište`, `Hasanaginica`, `Mrešćenje šarana`. Da zaključim, `Audicija` je bila jedan od ispita, pa kasnije jedna od predstava u svom žanru neprevaziđena do danas. Naravno govorim o prvoj, originalnoj verziji. Šta je kasnije rađeno na tu temu? Ponešto o tome znam, uglavnom nisam gledao i ne tiče me se.
Svugdje rado viđen
NN: Kako gledate na današnju kinematografiju u zemljama bivše Jugoslavije?
STJEPANOVIĆ: Mislim da film nije na gubitku, bar iz moje perspektive gledano. U posljednje vrijeme snimam širom bivše Jugoslavije, više nego što sam snimao u ono vrijeme. Svuda rado idem i svuda me lijepo primaju.