BANJALUKA - Potreba za prevodiocima gestovnog jezika u RS je velika, a tamo gdje ih gluve osobe i dobiju, moraju ih same platiti.
Usluge prevodilaca plaćaju se na dva načina: na sudu i za privatne usluge. Cijena usluga prevodioca, odnosno sudskog tumača, određuje se na samom sudu i ulazi u sudske troškove, a za sat vremena iznosi 50 maraka, dok je cijena za vansudske prevode između 30 maraka za sat i 100 maraka za prevođenje seminara. Savez gluvih i nagluvih RS trenutno radi na registraciji Udruženja prevodilaca znakovnog jezika RS, koje će tada moći napraviti zvanični cjenovnik za sve usluge članova ovog udruženja i oni će preko tog udruženja dobijati posao po važećem cjenovniku.
Kako su nam kazali u Savezu, tumač im je neophodan na raznim mjestima, u MUP-u, Domu zdravlja, banci, kad traže posao, pa i u vjerskim institucijama, jer ne mogu čuti molitvu.
Dubravka Ostojić, predsjednica pomenutog saveza, istakla je da je u posljednje dvije godine oko 50 prevodilaca prošlo obuku u Banjaluci, a njihove usluge gluve osobe plaćaju iz svog džepa, jer im, kako navodi, Vlada RS ne priznaje pravo na prevodioce kao personalne asistente na koje imaju pravo tjelesni invalidi.
"Ova kategorija stanovništva je zapostavljena, 90 odsto gluvih nema posao, a ni nadu da će ga dobiti. Svi zajedno strahuju od socijalne bijede pred kojom su nemoćni. Primorani su i da prosjače. Teško se zapošljavaju zbog problema u komunikaciji, što je najčešći izgovor da budu odbijeni. Pa nisu oni došli da pričaju ili pjevaju, već da u tišini rade posao za koji su se školovali", ističe ona.
Cijena za vansudske prevode između 30 maraka za sat i 100 maraka po seminaru
Takođe je navela da su gluvi najbrojnija invalidska populacija u RS, te da u Banjaluci živi oko 5.000 gluvih lica.
Danijela Perišić, koja kao prevodilac gestovnog jezika radi već 11 godina, kazala nam je da je posao tumača interesantan, kreativan i odgovoran.
Posebno je interesantno, kaže ona, biti tumač na vjenčanju osoba oštećenog sluha, gdje je prevodilac u obavezi da prevodi riječi matičara i matičaru ono što izjave mladenci.
"Prevodioci su uši i usta osoba sa oštećenim sluhom. Većinu svojih potreba ne mogu zadovoljiti zbog prepreka u komunikaciji. Ono što se nama, osobama urednog sluha, čini sasvim jednostavnim, najjednostavniji socijalni kontakti, kao što su kupovina, pregled kod ljekara i slično, prava je noćna mora za ovu populaciju", istakla je ona.
Kako kaže, u prilog tome govori i činjenica da socijalne politike razvijenijih zemalja, usmjeravaju svoje sisteme na širenje prevodilačkih službi.
Pa je tako, navodi Perišićeva, u zemljama koje imaju razvijene službe tumača, kvalitet života osoba oštećenog sluha na višem nivou.
Ostojićeva smatra da ni obrazovni sistem kod nas nije prilagođen potrebama gluve djece, pa je tako, navodi, potrebno zaposliti nastavnike koji su kvalifikovani za gestovni jezik.
Savez je, napominje ona, obezbijedio dovoljan broj takvih stručnjaka, ali se ne može uraditi ništa bez odluke Ministarstva prosvjete i kulture RS.
Branka Rogač, službenik za odnose s javnošću u Ministarstvu prosvjete i kulture RS, kazala nam je da je najčešće prisutna i priznata metoda u našim školama oralna metoda, koja podrazumijeva da gluvi u školama uče govor uz pomoć stručog lica, surdologa.
"RS afirmiše ovaj pristup, tako da su u toku prošle školske godine u ovaj proces bila uključena 42 slušno oštećena učenika sa urednom dokumentacijom i 51 koji su, po mišljenju nastavnika, djeca sa oštećenjem sluha. Oni uz pomoć i podršku nastavnika, stručnih saradnika uče govor i nastavu prate u skladu sa svojim mogućnostima", istakla je ona.
Takođe je naglasila da u Centru za obrazovanje i vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora u Banjaluci ove školske godine nastavu pohađa 60 učenika oštećenog sluha. S njima radi oko 20 stručnih kadrova, odnosno surdologa.