Bife je bio skoro prazan. Predstava "Trg heroja", igrana na velikoj sceni beogradskog Ateljea 212, trajala je već čitav sat. Do nas dopire glas Gorice Popović, potom aplauz. Nekoliko puta se ponavlja. I zavesa je spuštena. Gledaoci odlaze kući, radni dan glumaca je završen.
U crnoj haljini, kostimu za ulogu služavke koju igra u komadu čuvenog austrijskog pisca Tomasa Berharda, začešljane kose i sa punđom prikačenom šnalama, Gorica Popović sišla je u bife u tačno dogovoreno vreme.
Lice bez tragova umora, osmeh i srdačnost. Razgovor je počeo i pre nego što je diktafon uključen.
`'Trg heroja' je ekskluzivna predstava za onoga ko ima živce da je sasluša jer ima mnogo teksta, a naizgled malo dešavanja. S njom smo gostovali i u Beču, bili na Sterijinom pozorju... Publika to dobro sluša. Ima ih koji izađu na pauzu, ali oni koji ostanu, pozdrave nas ovacijama. Meni je teška predstava, jer igram služavku koja na sceni pegla košulje. Ispeglam osam košulja, složim ih, spakujem, a sve vreme pričam na sceni`, počinje razgovor jedna od najpoznatijih i najsvestranijih glumica srpskog filmskog i pozorišnog sveta.
MULTITALENAT
Čini se da je za Goricu Popović sve lako. Za teške uloge priprema se tako što uvek pred predstavu obnovi tekst, tokom dana, kada nađe vremena. Najčešće je to u rano jutro, kada po zvezdarskoj šumi, u prirodi, šeta psa Medu, dvoipogodišnjeg čau-čaua, ljubimca bez konkurencije. Navikla je da tekst ponavlja, dosta uči i napamet, što joj prija. Kaže da je to dobro i za njen mozak, koji na taj način ima stalan mentalni trening. Da svaki trenutak treba iskoristiti i da nijedan deo dana ne može da propadne zbog bilo kakvih nepredviđenih okolnosti, pokazalo se i toga dana kada je na repertoaru bio `Trg heroja`. Mačvanski seljaci blokirali su drumove i na povratku iz Republike Srpske tri sata je sedela u automobilu. Idealno vreme da ponovi tekst. Na pitanje da li je i koliko iscrpe te teške predstave, Gorica Popović odgovara ležerno - da, ali to nije strašno kada je čovek istreniran.
`One naizgled ne iscrpe, ali uveče, kada se predstava završi, umor i iscrpljenost se osete. Nije glumački hir kada glumci sede u bifeu posle predstave, to je zaista potreba da bi se vratio u normalu i prikupio energiju koju si ispraznio tokom predstave. Uvek mi je potrebno da malo odsedim, bar pola sata, i u stvari iscrpljujuće je upravo to što i ne znaš da si iscrpljen. Ali, nije to strašno, pogotovo kada je čovek istreniran. Ja mnogo radim, moji dani su ispunjeni poslom, ali na sreću imam i dane koji su potpuno prazni.`
Gorica je glumica koja je dokazala da je moguće posedovati mnoge talente, jednako dobro izgrađene, raspoređene, koji ne poništavaju druge. Ni tome se ne čudi, jer je, kaže, rasla u umetničkoj porodici. Njen otac bio je slikar, radio je u pozorištu `Joakim Vujić` u Kragujevcu, stric i brat su joj takođe slikari, majka je bila nadarena na likovnom planu, naginjala je više primenjenim umetnostima, vezu, šivenju.
`Mislila sam da ću se i ja baviti slikarstvom, htela sam da idem na kostimografiju, na Akademiji primenjenih umetnosti. Uvek sam crtala, pravila neku modu, šila, ali ipak sam otišla na glumu i tek sada, posle mnogih godina bavljenja ovim poslom, dala sam sebi oduška da radim i neke druge stvari koje volim. Oduvek sam pevala u horovima, na školskim priredbama, a sada pokušavam da spojim tu muziku u poslu. Radila sam neke songove za predstave, ali u isto vreme i kostime. Tako sam napravila i nekoliko izložbi. Pravila sam unikatne suknje, sve su bile ručno rađene, sa aplikacijama. Za Modnu kuću 'Sent Džordž' uradila sam jednu kolekciju koja je nosila naziv 'Dama i po' i bila je namenjena punijim ženama.`
I tu nije kraj, jer sve te poslove, sve te umetnosti, doživljava, kaže, kao sličnu oblast u kojoj se kreće. Tu se prepliću i muzika i gluma i pozorište, duhovnost i likovnost.
Odlična glumica u pozorištu i na filmu. To svi znaju i podržavaju. Ali, kako kolege gledaju izlet u modu i kreiranje?
KUVANJE KAO UMJETNOST
Kaže da je podrška stizala bez zadrške. Mnoge koleginice su je čak nagovarale i pre nego što je sama odlučila da zaplovi tim vodama, jer je često nosila svoje kreacije, zanimljive, neobične.
`Nagovarale su me da uradim nešto i, malo po malo, tako je i počelo. Nekoliko puta sam izlagala i u Ateljeu, zatim u Pančevu, dva puta u Torontu. Takođe slikam i na drvetu. Kako sam putovala mnogo, videla sam da je etnoumetnost veoma zastupljena, da je tražena i turisti vole to da vide. Tako sam počela da slikam na drvetu, oslikavam daske za seckanje, razna ogledala, kutlače i to se ljudima dopalo. Moja mala umetnička dela su u raznim galerijama, na primer na Mećavniku, kod Kusturice, u njegovoj galerijici.`
Iako je, međutim, to preraslo samo kućni hobi, slikanje, šivenje i kreiranje joj je relaksacija. Nije od onih tipova ljudi koji mogu da sede u kući i ne rade ništa. Prava je retkost kada samo gleda film. Ustaje veoma rano i dok pije kafu i gleda jutarnji program naslika neku dasku za seckanje ili kutlaču i to, kako sama kaže, bude simpatično, šareno, veselo. To je oraspoloži. Mnogi znalci tvrde da nisu samo umetnici oni koji drže kist ili glume pred velikim auditorijumom. Kuvanje ne izlazi iz tih okvira.
`Svaka domaćica treba da kuva, ali koliko želi. Ja u porodici nemam presiju da moram nešto da skuvam, suprug i ja nemamo dece, a i moj muž kuva, pa tako meni ostaje puna sloboda da se kuvanjem bavim kada mi se hoće. Volim nedeljom da spreman hranu i volim praznike. I od tog hobija sam napravila 'Peline đakonije', seriju koju je publika lepo primila i od jeseni će biti snimljene nove epizode. Volim našu tradicionalnu kuhiju, sarme, podvarke, musake, ali naravno da te specijalitete ne smem mnogo da jedem. Nutricionisti bi rekli da su to teška jela, pa ih jedem retko, izbegavam, pokušavam da se hranim što zdravije. Volim italijansku kuhinju, kinesku, mediteransku, maslinovo ulje, jer tu može svašta lepo da se napravi.`
Kada smo već kod `Pelinih đakonija`, pitanje koje sledi jeste šta se dešavalo s hranom koja je u tim emisijama pripremana? Da li su članovi ekipe jedva čekali da `padne zadnja klapa`, pa da u ruke uzmu viljuške i noževe?
`Otkriću vam tajnu, uglavnom smo morali duplo da kuvamo! Moj brat, koji je fantastičan kulinar, bio mi je asistent u toj seriji i uvek je skuvao duplo. Ako smo u emisiji, na primer, pravili musaku, onda donesemo gotovu musaku. Tokom rada imamo fazu koju snimamo dok spremamo, to jelo ide u rernu, a onda iz rerne izlazi u istom sudu to što spremamo, ali već gotovo. Imali smo duple sudove, jer ne možemo da čekamo da se sve to skuva. Onda ekipa to lepo pojede uslast, a nešto smo nosili kući`, priča Gorica kroz smeh.
KOMEDIJA NA PRVOM MJESTU
U bogatoj glumačkoj karijeri snimljeni su mnogi filmovi, reklame, odigrane mnoge pozorišne predstave. Gorica Popović kaže da joj se u svemu tome sviđa upravo ta dinamika, taj glumački život u kojem stalno menja prostore u kojima nastupa.
`Sinoć sam bila u Zvorniku na svetosavskom balu, koji priređuje tamošnja crkva sedam dana posle Svetog Save. Govorila sam stihove o našem svetitelju, našim manastirima, pa sam uveče igrala ulogu koju je napisao austrijski pisac. Sutra snimam seriju 'Seljaci', veselu stvar u kojoj igraju mnogi mladi glumci, tu je i Bata Živojinović. To je ono što mi se baš sviđa. Reklama je filmsko snimanje, snimanje serija i filma ima draži, ali pozorište je nezamenljivo jer imate direktan kontakt sa publikom. Tek kada odem na pijacu saznam da li je moj lik prihvaćen ili ne, a u pozorištu vam aplauz na kraju predstave kaže kako je publika to doživela.`
Između komedije i drame, ipak, bira komediju.
`Komedija je teža, jer morate da poništite neku predstavu o samom sebi. Morate da se 'unakazite' u prenesenom smislu, da budete smešni i da vam se ljudi smeju, a to nije lako postići. Ja volim, poslednjih godina naročito, da igram komedije, jer i meni više prija ta vrsta glumačke emocije nego nešto ovako teško i mračno i srceparajuće kao što je uloga služavke u ovoj drami. U stvari, ne bih mogla tačno da se opredelim. I u teškim vremenima publika traži odgovore na neka pitanja, ali ipak preteže komedija. Ljudi vole da izađu sa predstave relaksirani, a smeh je jedan od najboljih lekova, što je i naučno dokazano, on je zdrav i ljudima je potreban. Ipak, ljudi vole i da zaplaču. Zašto je melodrama popularan žanr, ljubavna priča? Vole i to. Najteže im je kada gledaju teške, mučne stvari, ljudske izopačenosti, a ovo drugo prolazi. Ispričaću vam jedan primer: napisala sam komad koji smo igrali stotinak puta, komedija 'Iju, poplava', puno smo gostovali sa njom. Posle rata u Bosni, neposredno po završetku rata, išli smo u Miliće. Nisam ni znala za to mesto. Imaju lep i veliki dom kulture i mi smo bili prvi koji su posle nekoliko ratnih godina došli sa pozorišnom predstavom. Onda je usledilo iznenađenje za nas, jer smo imali potpuno drugačije reakcije tokom predstave na scene na koje smo navikli. Prvo, reakcije su bile uzdržanije, drugo, u sceni gde se gase svetla i gde nastaje u tom mraku neka zafrkancija, uvek je bio urnebesni smeh, ovde su bili povici iz publike 'pali svetlo, pali sveto', ljudi su još bili pod stresom i strahovima. Kad je bilo bombardovanje, ovde u Beogradu, bili su redovi pred blagajnama, jer su ljudi očigledno imali potrebu da se sklone u neku, pre svega duhovnu oazu gde će malo da zaborave sve što se dešava i tu ja vidim misiju koju pozorište ima`, objašnjava Gorica.
USKORO U ROK OPERI
A, da li više voli da glumi ili da gleda pozorišnu predstavu? Definitivno ovo prvo. Neostvarenih snova nema, jer je zadovoljna karijerom, radi u, kako sama kaže, jednom od najboljih pozorišta u Srbiji, na sceni je sa najboljim partnerima, sa kolegama, sa divnim rediteljima počev od Dejana Mijača, Egona Savina, Jagoša Markovića, sve prvih ljudi pozorišta. Međutim, sa izazovima je drugačije. Njih ima i upravo je jedan pred njom.
`U pitanju je rok opera koju uskoro treba da radim, u maju. Ona spaja moju ljubav prema pozorištu i muzici, biće rađena u Parizu. Čuće se o tome, to je veliki projekat. Nama nedostaje takvih stvari i mi u Ateljeu planiramo da radimo mjuzikl. Eto, pozorište na Terazijama je uvek posećeno, a to je vrhunska veština igrati i pevati. U martu će biti 10 godina od kada sam napravila predstavu koja nosi naziv 'Brod plovi za Beograd', podnaslov 'Zvezde Ateljea pevaju'. To je koncert predstava, glumci pevaju uživo sa živim bendom na sceni, tu ima i priča koja se dešava na prekookeanskom brodu, ljudi se zabavljaju, svako otpeva ponešto i to publika voli.
Sada igramo dve-tri predstave pred Novu godinu i karte budu prodate u roku od jednog dana. Na tim predstavama uvek imamo i goste iz sveta muzike. Ove godine to su bili Kemal Monteno, Šerbedžija, ali i drugi. Svi su prošli kroz nju, od Bore Čorbe, Ramba, Bajage, Ognjena Radivojevića. Publika sve to dočeka na nogama. To je doživljaj za sva čula, kada imate igru, ples.` Mnoge domaće glumice žale se u javnosti da nema dobrih ženskih filmskih uloga za glumice srednje generacije. Gorica Popović to ne demantuje, kaže da imamo odlične pojedince, reditelje, darovite ljude, ali da je prosto državna politika doskora bila takva da nije bilo novca za snimanje filmova, jer jedan film mnogo košta.
`U jednoj neuređenoj državi, koja ima more problema, ne može se ni očekivati da kinematografija bude sređena. Kinematografija postoji više stihijski, pa onda iskaču dobri filmovi koji odu na neke festivale i pronose slavu ove zemlje i u tom smislu je jasno što nema dobrih uloga za zrele žene ili ih nema mnogo. Nema novca za to, ali, hala bogu, tu je izvanredna plejada mladih glumica. Ta kuknjava postoji, ali šta da se radi.`
O POLITICI
Mnogi glumci su se u poslednjoj deceniji i politički eksponirali. Gorica Popović kaže da i ona često dobija pozive od raznih političkih partija, da ima svoje simpatije u politici i da je neretko i sama pozivana da uđe u politiku.
`Bila sam aktivna u protestima '96/97. kada je srušen Miloševićev režim. To sam smatrala svojom građanskom dužnošću. Sada se klonim toga, jer sam ipak želela i nadala se da ću dočekati da mogu da radim samo svoj posao u sređenoj zemlji. Ovde vam je nezgodno da se deklarišete, jer je kod nas sve toliko zakrvljeno da, kada ste član neke stranke ili se eksponirate, navlačite na sebe negativnu priču onih drugih. Nemam potrebe da se bavim politikom i držim se po strani. Moje kolege koje ulaze u to verovatno imaju svoje razloge i veru da rade nešto dobro. Ne verujem da tu ima mnogo računanja na neku korist, ali možda ima i toga. Meni prosto ne prija da se eksponiram u politici`.
I pored teških dana, nedelja, pa čak i godina, Gorica Popović nikada nije poželela da napusti zemlju i ode da živi negde drugde. Kaže da to nikada ne bi mogla.
`Ne bih mogla da živim i radim van ove zemlje, a imam toliko primedaba na ovu zemlju. Mislim da je ovaj prostor fantastičan, istorijski prebogat, razne su se kulture ovde ukrstile, ovde ima darovitih ljudi, ideja, divne energije i ne bih volela da radim van ove zemlje. Najlepše bi bilo da mi spremimo ovde ono što imamo i onda to ponudimo onima napolju. Doduše, često u tome i uspevamo i to pokazuju naši filmovi koji idu napolje, naši glumci, muzika… Mislim da treba ovde da budemo i razvijamo ovu zemlju.
NAJBOLJI OPSTAJU
Kada se priseti početaka, Gorica kaže da je imala teške uloge, a danas joj je, možda, ova u `Trgu heroja` najteža.
`Bio je težak rad, jer je Dejan Mijač zahtevan reditelj, a samim tim što ste sat vremena na sceni i imate toliko teksta, morate da držite pažnju publike, predstavlja teškoću. Pored toga, dok smo sklopili tekst i predstavu kako treba, bilo mi je teško. Bilo je i nekih teških uloga dok sam bila mlađa, u filmovima gde su teški tereni za snimanje, kada sam u hladnim danima ulazila u vodu ili snimala na velikim vrućinama. To su fizičke teškoće, ali ima i onih mentalnih. Kao mlada glumica igrala sam rusku pesnikinju Marinu Cvetajevnu i to mi je bila teška uloga. Kada je glumac mlad, teško dolazi do rezultata, ima tremu, ali kako savlađujete neke kilometre u ovom poslu, on sve više postaje igra i zadovoljstvo, a sve manje teret. Ja danas poslu pristupam s velikom radoznalošću i s nestrpljenjem da uđem u tu novu materiju, da uletim u borbu. I to mi prija. Nemam nekih muka.` A, kada bi poredila vreme kada je ona počinjala i ovo današnje, glumicama koje upravo osvajaju zvezdani prostor, kaže, mnogo je teže. Prvi razlog je u tome što je smanjen prostor, zatim postoji mnogo novih glumačkih škola, pozorišta su zatvorena za radni odnos i mladi glumci sada rade samo na ugovor, pa je neizvesnost veća. Osim toga, kriterijumi su pali, jer privatne škole koje naplaćuju školarinu snizile su kriterijume.
`Sa druge strane, naše godine nemaštine i ovog ludila iznedrile su drugačiji odnos prema poslu, više praktičan, a ne umetnički, ali i tu imate retke pojedince koji u ovaj posao ulaze suštinski, one koji imaju volje da se njime bave, da se obrazuju, da čitaju. Sve u svemu, najbolji opstaju`.