Abdulkerim Ljevaković jedan je od najboljih učenika prvog razreda Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.
Prošao je vrlodobrim uspjehom na polugodištu, a nastavnici ga svrstavaju među najbolje učenike jer u njegovom razredu nema odlikaša.
Uspjeh Ljevakovića ne bi bio poseban da on nije neravnopravan u odnosu na svoje kolege u školi. Ljevaković je tinejdžer koji je od rođenja gluh.
"Iskreno, na početku kada su njegovi roditelji došli i kazali da njihovo dijete ide u našu školu, bio nas je strah. Plašili smo se da nećemo moći odgovoriti zahtjevima i potrebama tog djeteta. Međutim, ispostavilo se da je Abdulkerim jedan od boljih učenika i da su naši strahovi bili apsolutno neopravdani", kaže Mensur Porović, direktor Srednje škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu.
On ističe da je Ljevaković prvi učenik u umjetničkoj školi koji ne čuje, te da je to primjer uspješne inkluzivne nastave.
"Nismo imali nikakvog iskustva s takvim učenicima. Kasnije se ispostavilo da je dečko izuzetno vrijedan i nadaren i, što je najvažnije, ima jaku podršku roditelja. Nemamo nikakvih problema. Nastavnici se više trude. Pomažu mu i učenici, a predmete odgovara pismeno ako ne može praktično", dodaje Porović.
Ljevakovićev slučaj je jedan od primjera uspješne inkluzivne nastave koja podrazumijeva uključivanje djece s posebnim potrebama u redovne škole. Po Zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju BiH inkluzivna nastava počela je da se primjenjuje 2005. godine.
Abdulkerim, kog smo zatekli u sali za crtanje, tvrdi da je na početku i sam bio preplašen činjenicom da će ići u školu sa djecom koja čuju, s obzirom na to da je ranije završio specijaliziranu osnovnu školu za gluhe u Sarajevu.
Prestrašeni i učenici i nastavnici
"Plašio sam se da neću uspjeti, ali sad je dobro. Najteži predmet mi je historija umjetnosti. Sve časove normalno pratim, osim što na tri predmeta ne mogu uhvatiti bilješke dok profesori predaju, pa kasnije to gradivo prepišem od drugara. Malo imam problema u komunikaciji, ali već su se sada navikli nastavnici i kolege iz razreda tako da je svakim danom sve bolje", priča Abdulkerim Ljevaković.
Preciznih podataka o tome koliko učenika s posebnim potrebama ima u školskom sistemu BiH nema zato što su ingerencije provedbe inkluzivne nastave spuštene na kantone i što postoje razni stepeni inkluzivne nastave. Nevladine organizacije koje su 2005. godine vršile monitoring nad ovim vidom nastave istakle su da provedbu inkluzivne nastave prate veliki problemi. Neprilagođenost nastavnih planova i programa za rad sa djecom sa specijalnim potrebama, neadekvatna pripremljenost nastavnika i neopremljenost škola učilima i nastavnim pomagalima, najveće su smetnje pri uključivanju djecu s posebnim potrebama u redovnu nastavu.
"Ranije to zakonom nije bilo regulisano, ali je i prijašnji sistem omogućavao da se nastava može pohađati na ovaj način. Sada imamo zakon, ali dosta toga tu još fali. Nisu urađeni pravilnici, podzakonski akti. Zakoni nisu na pravi način razrađeni da bi se u školama stvorili uslovi za normalno odvijanje inkluzivne nastave. Sada su nastavnici i roditelji djece prepušteni sami sebi", ocjenjuje Fikret Zuko, izvršni direktor Udruženja slijepih lica Kantona Sarajevo.
Djecu ne tjerati u "obične" škole
Zuko je u bivšem sistemu kao slijepa osoba završio osnovno i srednje obrazovanje i stekao fakultetsku diplomu pohađajući redovnu nastavu. Tvrdi da je imao dosta poteškoća i da problemi koji su tada bili prisutni ni danas nisu riješeni.
"To su bile traume i za mene i za moju porodicu. Na osnovu svog iskustva moram reći da inkluzivnu nastavu ne treba po svaku cijenu forsirati. Inkluzivna nastava ima za cilj da se osobe s nekim invaliditetom integrišu, ali ponekad ima samo kontra efekat jer se učenici znaju još više izolovati. Danas u 'običnim' školama nema uopšte obrazovanog nastavnog kadra, nema specijaliziranih pomagala tako da je toj djeci izuzetno teško", ističe Zuko.
On smatra da će inkluzivna nastava teško zaživjeti, jer su nastavni planovi i programi teški i za "običnu" djecu, dok su za osobe s nekim hendikepom oni nerijetko nepremostivi.
Jasminka Proho, sekretar Udruženja gluhih i nagluhih Kantona Sarajevo, kaže da je najveći problem za djecu s invaliditetom to što se osjećaju izolovanom.
"Nema dovoljno kvalitetnog kadra koji će toj djeci prići i zaista s njima raditi. Sada imamo slučaj da ta djeca prođu kroz školu, a da škola ne prođe kroz njih. U današnjoj situaciji najvažniji su roditelji. Ako oni rade sa djecom, onda ona nešto i nauče. U školama nema logopeda, kvalitetnih pedagoga ili defektologa koji bi na stručan način radili da učenicima s posebnim potrebama. I nastavni planovi su preopširni tako da se ta djeca često osjećaju napuštenom", upozorava Proho.
I roditelji griješe
I ona smatra da djecu s posebnim potrebama ne treba po svaku cijenu gurati u "obične" škole.
"Inkluzivna nastava je dobro zamišljena, ali samo kada bi bio veći broj stručnjaka u našim školama. Nažalost, logopeda u školama nema. Neki roditelji na silu svoju djecu stavljaju u 'normalne' škole i onda dobiju da im dijete samo bude izolovano. Procjenu o tome da li gluho dijete treba ići sa čujućom djecom trebaju donijeti iz specijalne škole, jer svako dijete ima drugačiji stepen razvoja", objašnjava Jasminka Proho.
Srećko Žmukić, stručni saradnik za osnovno i srednje obrazovanje u Ministarstvu obrazovanja Kantona Sarajevo, tvrdi da je efikasnu inkluzivnu nastavu u ovakvim uslovima vrlo teško organizovati.
"Zbog dvoje djece potrebno je u svakoj školi imati čitav stručni tim s logopedom, psihologom i defektologom. U današnjim uslovima to je vrlo teško organizovati. Problem je i što se ne zna u koju školu će se ta djeca prijaviti. U Sarajevu postoji vrlo jaka mreža specijaliziranih škola za djecu s oštećenjima sluha, vida ili sa mentalnom retardacijom tako da smo na taj način djelomično riješili ovaj problem", kaže Žmukić.
Nedostatak novca on smatra glavnim razlogom loše inkluzivne nastave.
"Mi izdvajamo sredstva, ali ona nisu dovoljna. Inkluzivna nastava jeste zakonom propisana, ali postoje odvojena mišljenja do koje granice ona treba da ide. Je li bolje dijete poslati u nepripremljenu sredinu pa da bude izolovano ili da ide u specijalističku školu", naglašava Žmukić, dodavši da je slična situacija, ako ne i lošija, i u drugim kantonima koji imaju manje novca u odnosu na Sarajevo.
Prihvatanje "drugačijih" vršnjaka
Iako je od početka primjene inkluzivne nastave u RS prošlo više od dvije godine, mnogi stručnjaci su saglasni da u njegovom sprovođenju još ima dosta problema.
Prema riječima Nenada Ćelovića, defektologa i predsjednika Udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima u Banjaluci, nepripremljenost nastavnika, roditelja, ali i "normalne" djece da prihvate učenika "drugačijeg" od njega u svom razredu, jedni su od glavnih razloga što inkluzija nije u potpunosti zaživjela u redovnim školama.
"Mislim da smo 'trčeći' za Evropskim standardima, u inkluziju ušli nedovoljno pripremljeni. Znači, trebalo se tu uraditi dosta stvari i određenih priprema, počevši od edukacije nastavnika, roditelja, djece, pa čak i lokalnih zajednica. Ipak, ima tu i pozitivnih pomaka, ali je više problema", navodi Ćelović.
Prema njegovim riječima, trebalo bi više raditi na edukovanju i pripremi nastavnog osoblja kako bi mogli raditi sa djecom s posebnim potrebama.
Dešavalo se, priča ovaj defektolog, da je nailazio na situacije kada su se roditelji djece koja pohađaju redovnu nastavu bunili što u razred s njihovim djetetom, idu "hendikepirana" djeca.
"Iako je inkluzivna nastava predviđena za djecu s lako umjerenom retardacijom, i na prvi pogled se često i ne vidi da se razlikuju od svojih vršnjaka koji pohađaju redovnu nastavu, takva djeca su od strane nekih roditelja, ali i učenika često šikanirana. Djeca nisu pripremljena da prihvate 'neobičnog' drugara, koji ima neki hendikep, a neki roditelji znaju reći da njihovo dijete ide s 'ludim' djetetom, obično ih kvalifikuju tako, mada to ne stoji", ističe Ćelović, dodajući da je upravo zbog toga potrebno raditi na edukaciji i roditelja i učenika, kako bi sredina prihvatila takvog drugara.
Sa druge strane, kako kaže, dešava se da je nekim roditeljima važno da im dijete ide u redovnu nastavu, kako bi sakrilo njihove mentalne smetnje. "Svakom je drago da mu dijete ide u redovnu školu, međutim djeca s umjerenom i težom mentalnom retardacijom nisu u stanju da prate nastavu u redovnim školama", kaže Ćelović.
Nedostatak stručnog kadra
Veliki problem u radu s učenicima s posebnim potrebama predstavlja i nedostatak stručnog kadra, naročito defektologa, koji je prema Ćelovićevim riječima deficitaran kadar.
"U RS ima zvanično 78 defektologa, raznih profila... Međutim, s obzirom na broj djece kojoj je potrebna pomoć defektologa, on kod nas predstavlja deficitaran kadar", navodi Ćelović.
Navodi primjer Centra "Zaštiti me" iz Banjaluke, koji je u januaru ove godine raspisivao konkurs za oligodefektologa, na koji se niko nije javio.
"U RS sigurno treba još najmanje 50 različitih profila defektologa. Problem je što u RS nemamo nijedan fakulteta koji se bavi školovanjem ovog kadra", navodi Ćelović, dodajući da je zbog toga Savez Udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima nedavno Ministarstvu prosvjete i kulture RS uputio prijedlog da se pri Filozofskom fakultetu otvori grupa za defektologiju.
Iz većine banjalučkih osnovnih škola takođe navode da je jedan od najvećih problema u sprovođenju inkluzivne nastave taj što nemaju dovoljan broj stručnih timova koji bi trebalo da prate rad djece u inkluziji.
Prema riječima Tatjane Mihajlović, psihologa u banjalučkoj Osnovnoj školi "Ivo Andrić", u ovoj školi je deset učenika uključeno u inkluzivnu nastavu.
"To su sve djeca koja uglavnom imaju oštećenja vida, sluha i djeca s lakom mentalnom retardacijom uglavnom vezanom za govorne smetnje", objašnjava Mihajlovićeva.
Škola nastoji da kroz razne projekte pomogne nastavnicima u radu s tom djecom. Međutim, ni ova škola nije zadovoljna s podrškom stručnog tima, s obzirom na to da im defektolog dolazi samo jednom sedmično.
"Smatramo da bi defektolog u našoj školi trebalo da boravi svakog dana, s obzirom na to da pored ovih desetoro učenika, s kojima je potrebno da radi stručni tim, imamo i djece koja imaju neke govorne poremećaje i s kojom bi trebalo raditi na korekciji govora. Ono što našoj školi zaista nedostaje je stalno zaposleni defektolog, koji bi zajedno sa stručnim timom kojeg još čine psiholog i pedagog, svakodnevno pratio tu djecu", navodi Mihajlovićeva.
Samo dvije banjalučke škole i to OŠ "Borisav Stanković" i OŠ "Georgi Stojkov Rakovski" imaju defektologe, stručne saradnike. Činjenica da u cijeloj Republici Srpskoj postoji svega osam defektologa stručnih saradnika dovoljno pokazuje da u školama nema dovoljnog stručnog kadra koji bi na odgovarajući način radili s učenicima s posebnim potrebama.
Timovi za podršku
Iz Pedagoškog zavoda RS navode da u RS trenutno ima 50 timova za podršku inkluzivnom obrazovanju. Jelena Šipka, nadzornik za specijalnu nastavu i inkluziju u Republičkom pedagoškom zavodu, dodaje da je problem što škole nemaju dovoljan broj timova, pa se u većini škola samo jednom sedmično radi sa djecom.
"Pet sati sedmično, odnosno pet školskih časova, ne može biti dovoljno da bi se pružila kvalitetna podrška. Da bi se u potpunosti kvalitetno odvijala nastava, škole bi trebalo da zaposle defektologe i logopede, koji bi bili svakodnevno zaposleni u školi. Znači, trebalo bi da imaju kompletan stručan tim kako bismo mogli govorili o jednom kvalitetnom pristupu odvijanja ovog vida nastave", navodi Šipka dodajući da su ipak u RS po pitanju inkluzivne nastave napravljeni i značajni iskoraci.
Prema njenim riječima, Pedagoški zavod je pokretao, ali i dalje planira pokretati edukaciju prosvjetnih radnika, a ona se odnose na upoznavanje karakteristika djece koja imaju poteškoća u govoru, planiranje odgovarajućeg nastavnog sadržaja, stvaranje pozitivne klime i rada s učenicima u razredu radi što boljeg prihvatanja takve djece.
U RS trenutno postoji 37 specijalnih odjeljenja, koja se nalaze u okviru osnovnih škola, u šest ustanova zatvorenog tipa školuju se 383 učenika s umjerenom i težom retardacijom, dok se u okviru inkluzivne nastave u redovnim školama školuje 836 kategorisanih učenika i 1731 učenik s nekim od smetnji, ali koji nisu kategorisani.
Nastava prema mogućnostima djece
U okviru banjalučkog Centra za mentalno zdravlje "Zaštiti me", koji ima obrazovnu, zdravstvenu i socijalnu funkciju, a u kojem se osposobljavaju djeca i mladi s posebnim potrebama u uzrastu od šest do 25 godina, nalazi se osnovna i srednja škola.
Prema riječima Svjetlane Ljevar-Lučić, pomoćnika direktora Centra "Zaštiti me", u ovom centru se izvodi nastava prema mogućnostima ove djece.
"Osnovnu i srednju školu u našem centru pohađaju djeca s umjerenom i težom retardacijom. S njima se rade individualizovani programi rada i nastojimo da im kreiramo programe u skladu s njihovim posebnim potrebama koje oni imaju", objašnjava Ljevar-Lučićeva, dodajući da je krajnji cilj i edukativnih i rehabilitivnih programa upravo njihova socijalizacija kako bi jednog dana mogli raditi i živjeti od svog rada.
Sa djecom sa težom mentalnom retardacijom, navodi, radi se po posebnim planovima i programima, uz sav stručni tretman koji se prilagođava posebnim potrebama ove djece.
"U centru imamo dva logopeda, dva fizioterapeuta, reedukatora psihomotorike, školskog psihologa i defektologe, tako da dijete ovdje dobija sav potreban stručni tretman, uz prilagođavanje gradiva koje je za njih predviđeno", kaže ona navodeći da je i kod njih problem nedostatak defektologa oligofrenopedagoga.
Brčko primjer da je inkluzija moguća
U Brčko distriktu tvrde da nije sve u novcu, te da je ključ uspjeha kvalitetnog inkluzivnog obrazovanja u volji i trudu prosvjetnih radnika.
U 15 osnovnih škola u Brčkom ide oko 150 djece s posebnim potrebama, a srednje škole pohađa tridesetak djece s nekim hendikepom. Za ove učenike napravljen je poseban plan i program.
"Model inkluzivne nastave djece s posebnim potrebama u Brčko distriktu daleko prednjači u odnosu na ostatak BiH. Za tu djecu izrađujemo prilagođene nastavne planove i programe. U svakoj školi nastojimo da obezbijedimo kvalitetne stručne kadrove, logopede, defektologe i psihologe. I sami nastavnici se trude da što više pomognu toj djeci. U rješavanju ovog problema novac je najmanje važan, najbitnija je istinska volja da se pomogne da se ti učenici ne osjećaju izolovanima", ocijenila je Mirjana Knežević iz Odjeljenja za obrazovanje Vlade Brčko distrikta.