Moja supruga i ja svakodnevno pred sobom imamo šest malih gladnih usta, kojima moramo kako znamo i umijemo obezbijediti prije svega hranu, kako bi preživjeli, a onda i ostalo što im je neophodno. Uz to, muke nam zadaje i nedostatak sopstvenog krova nad glavom, jer živimo u kući koja nam je data na čuvanje, ali koja je na prodaju, pa svakim danom strepimo, jer možemo završiti na ulici.
Priča to Željko Savanović (31), otac šestoro djece, izbjeglica iz Sanskog Mosta, koji je trenutno nastanjen u Banjaluci, u naselju Barlovci, i to u kući čovjeka koji mu je dao na čuvanje dok je ne proda.
Kroz kakve sve životne muke prolazi ovaj hrabri čovjek zajedno sa svojom ženom i nejakom dječicom, pokazuje i sumorna činjenica da je prije pet godina doživio srčani udar, zbog čega mu od tada 55 odsto desne komore srca nije u funkciji. Pored hrane, odjeće, obuće, stvari za bebe, te za školu, ovaj čovjek sada mora da se snalazi i za lijekove kako bi svaki dan mogao biti u funkciji da radi i zaradi koru hljeba Dragani, Viktoriji, Milani, Ivani, Željki i sinu Nemanji.
Od njih šestoro troje ide u školu, što svakako iziskuje dodatne troškove, dok najmlađe dijete ima svega sedam mjeseci.
"Najteže je za hranu, tu su i mlijeko, pelene, tako da je to sve neizvodivo sa dječjim dodatkom od 140 KM i 370 KM koliko ja zaradim mjesečno, radeći već skoro godinu dana kao mesar u marketu. Nisam ja neko ko neće da radi, jer sam spreman da radim razne poslove, nije mi bitno, već samo da zaradim dječici", ispričao je Željko.
Komšije se dogovarale da po naseljima pokušaju prikupiti novac za plac, ali je akcija bila neuspješna
Kaže da se za dječju odjeću i obuću nekako već snalaze, pa i ne moraju kupovati, jer "svako nešto da od svoje djece, a što mu ne treba", pa tako mališani nisu goli i bosi. Svi oni zajedno, kazao je Željko, sanjaju da imaju svoj krov nad glavom, da ne budu vječite izbjeglice i da se ne preseljavaju stalno, pa makar taj krov bio i onaj najmanji mogući.
"Najveći problem je plac na kojem bih gradio kuću. Ma za početak bih ja to, ako ništa, skovao od drveta samo da sam svoj na svome i da nakon mene, koji sam narušenog zdravlja, moja djeca ne ostanu na ulici", priča Željko drhtavim glasom, nagovještavajući nam time svu gorčinu koju sakuplja, a koju mu život donosi. Kaže da mu nisu jasne stalne priče o bijeloj kugi i potrebi rađanja djece, jer za njegovih šest mališana još nema pomoći, osim dječjeg dodatka i pomoći rodbine, komšija i prijatelja koji izađu u susret kad mogu.
"Iz kuće nas još ne tjeraju, ali je ona na prodaju, tako da svakim danom čekamo obavijest o tome, što znači da smo nas osmoro na ulici. Imam roditelje, ali je nemoguće da nas toliko živi pod istim krovom", rekao je on i pomenuo da se već godinama obraća nadležnim institucijama, ali da pomoći nema.
Ispričao nam je i da su se prije nekoliko godina komšije dogovarale da po naseljima pokušaju prikupiti novac za plac, ali da je ta humanitarna akcija bila neuspješna. A prilikom naše posjete Savanovićima uvjerili smo se u teške uslove u kojima žive, mala neuslovna kućica sa dvije prostorije, ali oni to sve podnose, samo da nisu na ulici, nadajući se da će uspjeti dobiti svoj kutak.
Savanović prije pet godina doživio srčani udar, zbog čega mu 55 odsto desne komore srca nije u funkciji
"Teško je za vodu, jer je iz bunara, koji je sada zbog suše gotovo prazan, pa ne znam šta ćemo", priča Željko i kaže da njegova supruga Suzana nigdje ne radi i bude u kući sa djecom, koju čuva i uči dobrim djelima.
Mali Nemanja, nasmijani dječak, dok je sjedio sa nama ispričao je da je krenuo u školu ove godine i da zato ima nove drugove, te da sluša mamu i tatu. Tako ova skromna porodica sa zdravom i veselom dječicom, što je i najbitnije, očekuje da će briga o višečlanim porodicama biti veća nego sada i da će i oni dosanjati svoj san, krov nad glavom.
