U Republici Srpskoj do kraja prošle godine registrovane su 52 osobe koje žive sa HIV AIDSom, a prema podacima nacionalnog koordinatora za HIV AIDS prevenciju, 15 osoba je umrlo od posljedica HIV infekcije.
Prvi AIDS slučaj u BiH registrovan je 1986. godine i od tada do kraja 2006. godine evidentirane su 693 osobe koje žive s HIV-om.
Ipak, prema mišljenju stručnjaka, broj zaraženih virusom humane imunodeficinencije (HIV) u BiH je daleko manji u odnosu na zemlje u okruženju.
Na Klinici za infektivne bolesti u Banjaluci trenutno je na praćenju 10 osoba koje žive s HIV-om. Od njih 10, osam je na terapiji, a ostalih dvoje, koji su dobrog opšteg stanja i urednih laboratorijskih nalaza (misli se na broj CD4 limfocita), ne primaju terapiju, nego se samo redovno kontrolišu.
`Kada pričate s licima koja otkriju da su HIV pozitivna, oni obično kažu: 'ja sve o tome znam, o tome sam čitao, ali sam jednostavno mislio da se to meni ne može desiti', ili 'imao sam potpuno povjerenje u svog partnera', što pokazuje da je kod nas, u ovom slučaju, izuzetno veliki problem neznanje i neupućenost`, objašnjava doc. dr sci med. Zdravka Kezić, načelnica Klinike za infektivne bolesti u Banjaluci.
Prema podacima `Global fonda`, rizične populacije, koje su više ugrožene ovom infekcijom od opšte populacije, su injekcioni korisnici narkotika, muškarci koji imaju seksualne odnose sa muškarcima, seksualne radnice, žrtve trafikinga, zatvorenici, romska populacija i mobilna populacija BiH.
Među onima koji su na Klinici za infektivne bolesti u Banjaluci verifikovani, a njih ima 32, ima i pripadnika ovih populacija, ali prema riječima dr Kezić, najveći broj njih ne spada ni u jednu od ovih grupa, nego je najviše onih koji su živjeli u inostranstvu i tamo se rizično ponašali.
`Da li s pripadnicima istog pola ili ne, da li su prodavali ili tražili seksualne usluge, po povratku iz inostranstva neki od njih su donijeli infekciju, čak i svojim bračnim partnerima`, kaže dr Kezić.
PROMISKUITET JEDAN OD PROBLEMA
Kako navodi dr Nataša Lončarević, nacionalni koordinator za HIV prevenciju, promiskuitet je jedan od problema ne samo kada je HIV u pitanju, već i ostale polno prenosive infekcije.
`U svim edukacijama o HIV infekciji govori se i o apstinenciji, o mjerama zaštite i pravu svake osobe da nema seksualni odnos ako ona to ne želi. Želimo mladima dati informaciju da seksualni život, koji je lijep sam po sebi, nosi sa sobom određene rizike i odgovornost`, objašnjava dr Lončarević.
Dr Kezić upozorava da su oni koji imaju veći broj partnera, a pri tom ne koriste zaštitu, takođe rizična grupa.
Kada je u pitanju BiH, konzervativna sredina i protekli rat uticali su na to da su seksualne slobode na naše prostore stizale mnogo kasnije nego što je to slučaj sa drugim zemljama, što je prema riječima dr Kezić značajno spasilo naše društvo u pogledu ugroženosti od AIDS-a.
U Srbiji je, na primjer, od 1984. do 2006. godine registrovano 2.088 osoba inficiranih HIV-om, od kojih je 915 umrlo.
`Međutim, veoma često su naši mladi ljudi, koji su odlazili u Beograd ili Zagreb na studije i tamo se, doslovno rečeno, prepuštali životu velegrada, učestvovali u žurkama gdje je bilo seksualnih odnosa bez zaštite, intravenskog uživanja droge uz korištenje zajedničkih šprica i igala. Kada su kasnije uradili anti-HIV test i saznali da je pozitivan, za sebe su sami rekli 'naivan, došao iz male sredine u veći grad, ne razmišljajući da tu vrebaju razne opasnosti, od kojih se mladi čovjek mora znati zaštiti'`, priča dr Kezić.
DISKRIMINACIJA OBOLJELIH
Jedan od velikih problema u našem društvu, prema riječima dr Kezić, je diskriminacija ljudi koji boluju od AIDS-a, pa zbog toga mnogi na testiranje i liječenje odlaze u druge gradove plašeći se izolacije njih i njihovih porodica, te otkaza na poslu ukoliko se sazna za njihovu bolest.
Od 10 pacijenata koji se liječe na Infektivnoj klinici u Banjaluci, većina ih je iz drugih gradova.
`Samo je troje pacijenata iz Banjaluke, a ostali su iz drugih gradova RS. Unazad godinu dana, u našu kuću se upućuju svi koji žive sa HIV AIDS-om na području RS, iako i dalje jedan broj oboljelih odlazi u druge veće centre, najviše zbog toga jer se plaše šta će biti s njima ako se sazna od čega boluju i zbog toga što je kod nas izražena diskriminacija onih koji žive s ovom bolešću`, ističe dr Kezić.
Iako se sve više govori o AIDS-u, te se upozorava da svako može da bude ugrožen ukoliko se rizično ponaša, malo je onih koji mijenjaju svoj stav prema ljudima koji žive s HIV-om.
Prema riječima dr Lončarević, ono što predstavlja problem u RS i BiH u radu i upoznavanju javnosti o HIV infekciji su dvije rečenice naših ljudi: `To je daleko, ne može se meni desiti, pa nisam ja homoseksualac ili narkoman` i druga: `To im je i trebalo da im se desi. Bojimo se za sebe i naše porodice, 'ajde da ih protjeramo, znamo njihova imena i pokušaćemo na svaki mogući način`.
`Korijen svega ovoga je neznanje. Ipak, više je načina kako se HIV ne prenosi, a načini na koje se prenose su lako pamtljivi, ali da li su za nas primjenljivi zavisi od nas samih. Ipak heteroseksualni način prenosa je na prvom mjestu u RS i BiH. Vjerovatno svako od nas poznaje osobu koja živi sa nekom od infekcija i vrijeme je da im pomognemo da imaju kvalitetniji život, da se osjećaju kao ljudi i da prestanemo da sebe veličamo da smo posebni i da nam se ne može to desiti, jer može, naglašava Lončarevićeva.
Takođe, pogrešni nastupi u medijima koji naglašavaju da je sida najzastupljenija među homoseksualcima i narkomanima stvaraju iskrivljenu sliku i dovode u pitanje cijelu heteroseksualnu populaciju, koja će pomisliti da u tom slučaju sida nije njihov problem i da ne treba da koriste zaštitu.
Najčešće zablude su da misle da se neće inficirati jer poznaju partnera dugo, ne varaju ga, kažu da on `dobro izgleda i da je sigurno zdrav`.
TESTIRANJE BESPLATNO
Pacijenti se za testiranje na HIV najčešće odlučuju onda kada je bolest uznapredovala, a gotovo nikada zbog svog rizičnog ponašnja ne posumnjaju i odluče da urade test.
Zahvaljujući brojnim donacijama Svjetske zdravstvene organizacije, UNICEF-a, CESFI-ja, `Global fonda` i drugih, već osam godina na Klinici za infektivne bolesti u Banjaluci testiranje je besplatno.
Testiranje je moguće svakim radnim danom od osam do 10 časova, može biti anonimno, a pacijenti mogu dobiti savjetovanje prije i poslije testiranja. Trenutno se priprema otvaranje savjetovališta, koje će raditi osam časova dnevno, a u okviru njega biće obezbijeđena i psihosocijalna podrška onima koji žive s HIV-om, članovima njihovih porodica, a takođe i svima onima kojima je pomoć potrebna.
`Tu su, naravno, uključene i rizične populacije intravenskih uživalaca droga, koji su opterećeni raznim problemima, od materijalnih pa nadalje, jer njih ugrožava ne samo HIV, nego i hepatitis B i C`, navodi dr Kezić.
Fond zdravstvenog osiguranja RS kupuje lijekove za sve zdravstveno osigurane osobe koje žive s HIV AIDS-om. Terapija je jako skupa, ali zahvaljujući Fondu omogućeno je da terapija svima bude dostupna i besplana. Pacijenti čak mogu direktno doći na testiranje na Kliniku za infektivne bolesti, bez uputnice, samo je potrebno da imaju ovjerenu zdravstvenu knjižicu.
SMRTNOST U PRVOJ GODINI BOLESTI
U većini slučajeva zaraženi su u godinama između 25 i 29 te 40 i 44, a 75 odsto oboljelih umre u prvoj godini od otkrivanja bolesti.
Osobe koje se inficiraju HIV-om već nakon nekoliko časova postaju zarazne, te mogu, ne znajući da su zaražene, širiti dalje infekciju, a anti-HIV test će postati pozitivan najranije nakon šest sedmica, što znači da se u tom periodu od mjesec i po dana ne može imati dokaz da osoba ima HIV infekciju, iako je i te kako zarazna za svoju okolinu.
`Nakon te faze akutne infekcije, kada je osoba visokoinfektivna za svoju okolinu, nastaje jedna faza mirovanja koja traje godinama, u kojoj osoba nema nikakvih znakova bolesti, osjeća se i izgleda apsolutno zdravo, a u kojoj infekciju svakako može prenijeti na druge`, objašnjava dr Kezić.
Taj period može da traje i do 10 godina. U tom periodu lica najčešće ne sumnjaju da su inficirani, da bolest prenose na svoje seksualne partnere jer nemaju nikakve znakove bolesti.
`Poslije toga nailazi period pada otpornosti, koji kod različitih ljudi različito rano nastupa. Kod nekoga ko živi neuredno ovaj period će nastupiti ranije. Nama obično dolaze pacijenti koji su dosta izgubili na težini, imaju povišenu temperatutu, uvećane limfne žlijezde, jetru, slezenu, odnosno sve sindrome opšteg propadanja, što je najčešća klinička slika AIDS-a i mi u toj fazi dijagnosticiramo različite oportunističke infekcije koje liječimo uz to što im dajemo i antiretrovirusnu terapiju`, objašnjava dr Kezić.
Ova terapija je znatno produžila život ljudi koji žive s AIDS-om i poboljšala kvalitet njihovog života.
TERAPIJA IMA EFEKTE
`Još pratim pacijente koji su 1999. godine počeli koristiti terapiju. Oni danas žive sasvim normalno, aktivno rade, zarađuju, brinu se o svojim porodicama, pa možda tim ljudima uopšte uzrok smrti neće biti ova bolest nego nešto sasvim drugo`, kaže dr Kezić.
Ukoliko lice zaraženo HIV-om živi disciplinovano i pridržava se uputa o pravilnom načinu života, ishrani i fizičkoj aktivnosti, onda može da živi dugo i kvalitetno.
`Gledajući danas svoje pacijente koji su prije osam godina bili teško oboljeli od AIDS-a, kada im je uključena i antiretrovirusna terapija, sada su dobrog opšteg stanja`, navodi dr Kezić.
Pacijenti se, takođe, edukuju kako da zaštite sebe i druge od sebe kada su u pitanju povrede. U slučajevima posjekotina oni se moraju sami zbrinjavati zato što je njihova krv uvijek infektivna bez obzira na to da li su na terapiji ili ne, jer je ljudska krv najinfektivniji materijal i ukoliko se dolazi u kontakt s njom moraju se imati lateks rukavice na rukama.
Sa Klinike za infektivne bolesti poručuju - nema potrebe da umreš od straha kada osoba oboljela od HIV AIDS-a šmrcne, kašljucne ili kihne pored tebe, nego ne mijenjaj često partnere, koristi kondom pri svakom seksualnom odnosu, ukoliko si trudna ili planiraš trudnoću testiraj se na HIV prije ili u toku prva tri mjeseca trudnoće, izbjegavaj upotrebu nesterilnih instrumenata za tetoviranje i pirsing, koristi sopstveni pribor za ličnu higijenu, ukoliko si intravenski narkoman koristi igle i šprice za jednokratnu upotrebu... Ako si se rizično ponašao testiraj se, porazgovaraj sa kompetentnim osobama u HIV savjetovalištu, nauči kako da ne ponavljaš iste greške, prenesi naučeno i na druge u svojoj okolini.
Poštuj i pomozi svakom bolesnom čovjeku, pa i onom koji živi sa HIV AIDS-om.
HIV se ne prenosi
- Vazduhom (kapljično-kašljanjem, kihanjem, kapljicama pljuvačke),
- Rukovanjem, grljenjem, ljubljenjem (ukoliko u usnoj duplji ne postoje veće otvorene rane) i drugim uobičajenim ljudskim kontaktima,
- Dodirivanjem predmeta kao što su slušalice u telefonskim govornicama, novac, ručke u sredstvima javnog prevoza i sl.,
- Putem urina ili fekalija,
- Putem znoja i suza,
- Putem domaćih životinja (pas, mačka),
- Korištenjem javnih toaleta, bazena i sl.,
- Upotrebom istog posuđa za jelo, čaše, peškira, posteljine,
- Kašljucanjem, kihanjem ili šmrcanjem blizu druge osobe,
- Ujedom insekta,
- Davanjem krvi,
- Tokom uobičajene njege bolesnika,
- adom u istoj prostoriji.
HIV se prenosi
- Svakim nezaštićenim seksualnim odnosom,
- Preko zaražene krvi (upotreba nesterilnih igala i šprica, nesterilna oprema za tetoviranje, pirsing...),
- korištenjem inficiranog pribora za unošenje narkotika u organizam...
- Razmjena pribora je česta navika intravenskih ovisnika. Pri tome se virus prenosi putem krvi, koja je u tragovima, inficiranih osoba, a zaostane u neočišćenom priboru.
- Sa zaražene majke na dijete tokom trudnoće, poroda i dojenja