Za razliku od brojnih evropskih zemalja koje, zahvaljujući reciklaži otpada, rješavaju problem pretrpanosti deponija i štede novac, u BiH i plasman selektivno prikupljenog otpada predstavlja problem.
Komunalna preduzeća u većini bh. opština su zainteresovana za nabavku kontejnera za selektivno prikupljanje otpada, neke opštine ih već imaju, ali žale se da je tržište za papir, karton, plastiku i staklo koje prikupe nekorektno jer nudi izuzetno niske cijene.
Ova problematika bi, prema mišljenju stručnjaka, bila manje izražena kada bi u BiH postojalo više preduzeća za preradu otpada.
Otežana prodaja: Mirko Stojčić, direktor Komunalnog preduzeća "Čistoća" iz Banjaluke, ističe da je potražnja za prikupljenim otpadom znatno opala, a otkupne cijene su snižene. Kako kaže, otkupna cijena kartonskog otpada pala je za čak 100 odsto.
"U Banjaluci na 32 lokacije imamo po tri do četiri kontejnera, što je ukupno oko 120 kontejnera u koje građani mogu odložiti papir, karton, pet ambalažu i staklo. Mi najviše sakupimo kartona. Međutim, otežana je prodaja tako prikupljenog otpada. S druge strane, problem je i u tome što građani nisu dovoljno savjesni, tako da ima i onih koji, na primjer, u kontejnere za papir ubacuju predmete od stakla", navodi Stojčić.
Ocjenjuje da, s obzirom na to da je prodaja otpada opala, BiH i njene lokalne zajednice gube novac.
"Sigurno bi bile prikupljene veće količine kada bi otkupna cijena bila veća, a samim tim bi bila i veća korist. Ako je teže prodati tako prikupljen otpad, manja je zainteresovanost da se on sakuplja", navodi Stojčić.
Sa sličnom problematikom suočeni su i u opštini Prnjavor.
Željko Švraka, načelnik Odjeljenja Komunalne policije u toj opštini, kaže da se susreću s velikim problemima prilikom distribucije otpada.
"Nabavili smo kontejnere za selektivno odlaganje otpada, ali ih nismo razmjestili po gradu jer imamo probleme sa distribucijom tako sakupljenih otpadaka. Šta smo postigli ako sakupimo više vrsta otpada pa nakon toga ga odvezemo na regionalnu deponiju u Ramiće? Nekako i možemo 'udomiti' plastičnu ambalažu i karton, ali ne znamo šta ćemo sa staklom, jer za njega uopšte nema tržišta", priča Švraka.
Dušan Ljubojević, direktor Komunalnog preduzeća "Park" iz Prnjavora, rješenje vidi u tome da u regionalnoj deponiji u Ramićima budu osposobljeni uslovi za prikupljanje selektivnog otpada i njegovu preradu, te da tu bude centar gdje bi ga dovozili.
"Šteta je što imamo kontejnere, a da oni stoje prazni i ne upotrebljavaju se", kaže Ljubojević.
Jedna tona stakla - 30 tona nafte: Advija Đonlić, diplomirani inženjer zaštite na radu i zaštite životne sredine i stručni saradnik za zaštitu ekologije u Centru za ekologiju i energiju iz Tuzle, navodi da nemamo tržište za staklo jer nema ni fabrike za recikliranje u zemlji. Naglašava da je izvoz u Srbiju i Hrvatsku skup.
"Vlasti su zaokupljene vlastitim opstankom i brojnim socijalnim problemima i nemaju vremena za razmišljanje o okolišu i naprednim idejama. Kada bi bilo tako, sigurno bi dobili kredit sa strane. Međutim, nema volje tamo gdje treba. Inače, staklo propada kao sirovina i odlazi u nepovrat onda kada se baci u smeće. Osim toga, staklo i zagađuje okoliš, a moglo bi bezbroj puta da bude reciklirano", napominje Đonlićeva.
Ona dodaje da se reciklažom svega jedne tone stakla uštedi 30 tona nafte. Kada je u pitanju ostali otpad, Đonlićeva priča da se "tu i tamo" i nađe rješenje.
"Malo ko prima i kupuje plastiku, opet iz razloga što nema fabrike za recikliranje u BiH. Ipak, nekako se izvozi, uglavnom u Hrvatsku", kaže Đonlićeva.
Ističe da je neophodna bolja saradnja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS i Ministarstva okoliša i turizma FBiH.
"Prije svega, treba da bude donesen zakon na državnom nivou i da bude cjelovito riješen problem otpada. Treba da te institucije traže finansijere za dobre okolišne projekte, previše su problem prepustili NVO sektoru. Treba da provode postojeće zakone, da pojačaju broj inspektora. Poražavajuće je to da na cijelom Tuzlanskom kantonu ima samo jedan inspektor za okoliš! Da se čak i raspadne od posla, neće ga obaviti", naglašava Đonlićeva.
U Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS kažu da su "na prostoru RS planirane djelatnosti odlaganja, reciklaže i povrata materijala, a što je povezano sa izgradnjom neophodne infrastrukture".
Iz tog ministarstva navode da većina sistema za povrat reciklažnih materijala nije samoodrživa, te samim tim zahtijeva dodatna ulaganja.
U komunalnim preduzećima u BiH kažu da jedino nemaju problema s plasmanom prikupljenog papirnog otpada, jer ga je moguće prodati preduzeću "Natron-hayat" iz Maglaja.
Podići svijest građana: Koliko je s ekološkog i finansijskog aspekta opravdano reciklirati otpad pokazuje primjer postrojenja fabrike za reciklažu "Omorika" u Johovcu, kod Doboja, gdje mjesečno bude reciklirano 500 tona pet ambalaže, zahvaljujući čemu je zaposleno dvadesetak radnika na poslovima prerade plastičnih boca.
Ova fabrika otkupljuje ambalažu od građana, komunalnih preduzeća i firmi iz BiH, od Sarajeva, Gračanice i Tuzle, do Bijeljine, Prijedora i Gradiške.
Rad fabričkih postrojenja za recikliranje podržavaju nevladine organizacije koje se bave ekologijom, ističući kako bi reciklaži trebalo da bude posvećena veća pažnja u BiH.
Miodrag Dakić, predsjednik Centra za životnu sredinu Banjaluka, kaže da bi se takođe trebalo raditi na podizanju svijesti građana, te stvaranju pogodnosti za preduzeća koja bi se bavila prikupljanjem i reciklažom.
"Na ovaj način bi se stvorilo manje otpada, a i onaj koji stvorimo bi bio recikliran i manje bi ga dolazilo na deponiju. Problem deponija je u tome što smo uzeli velike kredite za njih, a sada bi trebalo stvoriti uslove da se one što sporije pune i što duže traju", kaže Dakić.
Slaže se da, iako su u Banjaluci nabavljeni kontejneri za staklo, plastiku i papir, krajnji efekti nisu čak ni "zadovoljavajući".
"Nije dovoljno samo postaviti kontejnere na ulicu. Ljudi nisu navikli da odvajaju otpad, treba im podići svijest kako bi to počeli činiti. Sigurno je i da bi građani u većoj mjeri odvajali otpad kada bi znali da se on reciklira i od njega prave novi proizvodi. Svijest građana, kada je u pitanju odlaganje otpada, trenutno je na vrlo niskom nivou. Građani nemaju informaciju šta se s njim dešava, koliko ga je prikupljeno i koliko se radi na očuvanju životne sredine", kaže Dakić. Ističe i da je problem reciklaže prisutan na globalnom nivou zbog ekonomske krize, te da su otkupne cijene svugdje pale.
A, pored selektivnog, takođe veliki problem za BiH je način odlaganja specijalnog otpada.
Opasni otpad: Docent dr Petar Gvero, profesor na banjalučkom Mašinskom fakultetu, ističe da se za specijalni otpad ubrzo mora naći rješenje jer je za rekonstrukciju banjalučke gradske deponije od Svjetske banke odobren kredit kako bi ona bila rekonstruisana u klasičnu sanitarnu deponiju.
"To znači da se nijedna kategorija specijalnog otpada, osim klasičnog gradskog smeća, više neće moći odlagati na takvu deponiju. Biće, dakle, neophodno pronaći rješenje za rješavanje specijalnog otpada i vjerovatno će morati biti pokrenute firme specijalizovane za zbrinjavanje određenih kategorija otpada", navodi Gvero.
Ističe da, iako imamo izuzetno dobro urađenu zakonsku regulativu kada je u pitanju odlaganje otpada, u praksi, specijalizovani otpad predstavlja veliki problem na domaćim prostorima.
"Trenutno kod medicinskog otpada imamo takvu situaciju da mislim da se prilikom odlaganja pod kontrolom drži samo radioaktivni otpad", kaže Gvero.
Kako ističe, radeći na jednom projektu koji je podrazumijevao analizu stanja otpada konstatovano je da se medicinski otpad trenutno odlaže kao klasični gradski otpad.
"Jedina razlika je u tome što se taj otpad vozi u zasebnim kontejnerima iz bolničkih ustanova do gradske deponije, gdje se zakopava na zasebna mjesta. Dakle, ovaj otpad ne prolazi tretman koji bi trebalo da prolazi otpad koji spada u kategoriju opasnog", navodi Gvero. Objašnjava da taj otpad čim dođe u kontakt s drugim, "klasičnim" otpadom, i taj otpad postaje automatski medicinski koji zahtijeva poseban tretman.
Pored Kliničkog centra, generatori medicinskog otpada u Banjaluci su i domovi zdravlja, kao i veliki broj privatnih klinika.
"Svi oni bi u skladu sa svojim kapacitetima i djelatnošću morali da imaju razrađen sistem upravljanja medicinskim otpadom", objašnjava Gvero, ističući da taj sistem podrazumijeva tačno određene metode koje se primjenjuju prilikom zbrinjavanja otpada.
"Klinički centar jedini u gradu ima uređaj za spaljivanje otpada, koji je van funkcije već više godina i tehnološki je prevaziđen. Odlaganje specijalnog otpada zahtijeva određene tehnologije i ukoliko to rade posebne firme, to naravno košta. Kilogram zbrinutog medicinskog otpada je pet do šest puta skuplji od zbrinjavanja gradskog smeća, a samim tim postaje veliki i opterećavajući faktor generatorima", objašnjava Gvero.
Napominje da je odlaganje bilo kakvog otpada u prirodu štetno jer svojom razgradnjom i emisijom štetno djeluje na zemljište, vazduh ili vodu.
Radeći na jednom projektu, kako ističe Gvero, procijenjeno je da generatori otpada godišnje proizvedu oko 1.000 tona otpada na teritoriji grada Banjaluke, što je oko 10.000 gradskih kontejnera.
"To realno nije tolika količina na mjestu nastanka, ali kada se taj otpad pomiješa s gradskim smećem, onda se te ukupne količine moraju tretirati kao opasni medicinski otpad", dodaje Gvero.
Kada je u pitanju medicinski otpad, kako ističe, u gradu Banjaluci se samo igala godišnje odbaci oko 3,5 miliona, zatim oko 100.000 boca od citostatika, koji je posebno opasan jer je mutagen i genetski negativno djeluje na ljudsko tkivo.
Životinjski otpad: Na prostorima BiH nije riješeno ni pitanje životinjskog otpada. Zbrinjavanje ovog otpada, koji nastaje u farmama, rješava se zakopavanjem, dok klaonički otpad preuzima gradska deponija.
"Prema statistikama koje smo radili na farmama, 90 odsto životinjskog otpada bude zakopano negdje, a samo 7,5 odsto ide na deponije", ističe Gvero.
Prema projektu ANIWASTE, koji je rađen 2005. godine, na uzorku 34 klaonice koje se nalaze na širem području Banjaluke i Lijevče Polja, anketom su dobijeni podaci da od ukupne količine čvrstog otpada 41,12 odsto odlazi na ishranu drugih životinja.
"To nije prihvatljivo ako se te životinje nalaze u čovjekovom lancu ishrane. Na osnovu odgovarajućih ugovora, na deponije se odlaže 54,46 procenta, a 3,91 odsto se zakopava u improvizovanim jamama pored objekata, dok se 1,89 posto spaljuje", objašnjava Gvero.
Dodaje da je za zbrinjavanje životinjskog otpada propisima predviđeno zakopavanje, ali u odgovarajuće pripremljene jame, ako to uslovi terena dozvoljavaju, što kod nas najčešće nije slučaj.
"Postoji varijanta kompostiranja, proizvodnje bio gasa i naravno spaljivanja u uređajima na tehnološki određenom nivou", navodi Gvero.
Kada BiH uđe u evropske integracije, otpad će očigledno predstavljati jedan od ključnih problema zemlje jer Evropska unija posjeduje direktive u kojima jasno preporučuje odgovarajuće tehnologije prilikom zbrinjavanja svih vrsta otpada.
"Tih tehnologija ima dosta i one se biraju u zavisnosti od vrste otpada. Dakle, kada dođe do stvarne primjene zakona, mnoge firme u BiH neće moći finansijski podnijeti da plaćaju nekome zbrinjavanje otpada, nego će morati da traže vlastita rješenja", dodaje Gvero.
Ističe da je cilj naći metodu koja se može finansijski izdržati, jer je otpad krupan problem.
Jedan od čestih pristupa koje u savremenom svijetu koriste generatori otpada da bi svoju djelatnost napravili održivom je njegovo korištenje u energetske svrhe, takozvani "waste-to-energy" koncept. Ovaj koncept omogućava firmama da sagorijevanjem otpada u adekvatnim namjenskim postrojenjima, pored eliminisanja otpada, proizvedu toplotnu ili električnu energiju.
Međutim, dok takav koncept zaživi u BiH, proći će, po svemu sudeći, još mnogo, mnogo vremena.