Disgrafiji i disleksiji, odnosno poremećajima pisanja i čitanja, koji se javljaju kod djece školskog uzrasta, ni danas se ne pridaje dovoljno pažnje u RS, iako je ta problematika i te kako zastupljena.
Poremećaji koji znatno ometaju savladavanje gradiva u školi, javljaju se kod djece normalne inteligencije, očuvanog sluha i vida pa čak i kod nadarene, kreativne i uspješne djece.
Disgrafija, poremećaj pisanja, koji je dosta učestaliji u našem društvu, a i u svijetu, očituje se kroz poremećen i nedograđen rukopis.
Teškoće u pisanju, koje se manifestuju nepravilnim rukopisom tj. poremećajem lineacije i grafomotornog čina dijagnostifikuju se kao disgrafije i ne treba ih miješati sa disortografijom, čiji rukopis ima iste oblike grešaka kao i disleksično čitanje. Disortografija podrazumijeva otežano savladavanje pravilnog gramatičkog, sintaksičkog i uopšte jezički ispravnog pisma i pisanog teksta.
Alarm i neuredan rukopis
Helena Nedović, defektolog stručni saradnik u Osnovnoj školi `Borisav Stanković` u Banjaluci, objašnjava da je suština kliničke slike disgrafije u cjelini neuredan rukopis, loše postavljen u prostoru, ukoso pisani redovi bez margina, loše oblikovana slova, a tamo gdje treba da postoje blage obline javljaju se uglasti oblici.
`Djeca koja pate od disgrafije previše pritišću olovkom dok pišu, dok su linije na nekim mjestima gotovo neprimjetne. Ta djeca obično mijenjaju redoslijed slova u riječi, izostavljaju slova ili ih dodaju. Djeca koja pate od disgrafije pišu veoma sporo, a najveći problem im predstavlja kada moraju prepisivati tekst s table ili kada imaju diktat`, objašnjava Nedovićeva i dodaje da je kod te djece narušena orijentacija u prostoru, pa se dešava da slovo `E` napišu naopako.
Prema njenim riječima, u OŠ `Borisav Stanković` utvrđeno je da četiri učenika pate od disgrafije, a predloženo je da budu ispitana još tri đaka.
Prema svjetskim podacima i evidenciji zemalja u okruženju, u zavisnosti od autora, od sedam do 10 odsto, pa čak i 20 odsto učenika pati od disgrafije, koja je znatno učestalija od disleksije.
Malo stručnjaka, a preventiva važna
Disleksija se najlakše otkriva tako što učenik normalne inteligencije kasni u savladavanju tehnike čitanja u odnosu na svoje vršnjake. Čitanje takvog djeteta karakteriše zamuckivanje, zastajkivanje, teško prepoznavanje prvog glasa u riječi, dodavanje glasova koji ne postoje u riječi i slično. Čitanje je znatno lošije u odnosu na uzrast i zahtjeve razreda koji pohađa.
`Lakše je uočljivo kada dijete ima problem izgovora nekih glasova, nego kada je u pitanju čitanje, koje nije u toj mjeri vidljivo i izražajno i zbog toga se teže prepoznaje`, navodi Nedovićeva.
Dodaje da najveći problem predstavlja to što i ovaj poremećaj, kao i disgrafija uglavnom ostaje neprepoznat kod djece ili se uoči dosta kasnije, kada bude kasno za ukazivanje adekvatne pomoći.
`Najvažnije je prepoznati poremećaj kod djeteta, što predstavlja problem, jer u domaćim školama nema adekvatnih stručnjaka koji bi prepoznali disleksiju, odnosno disgrafiju`, ističe Nedovićeva i dodaje da se pedagozi i nastavnici tokom obrazovanja na fakultetima ne upoznaju s ovim poremećajima.
Da li učenik pati od disleksije ili disgrafije, ustanovljavaju defektolozi. Međutim, situacija u banjalučkim školama je po pitanju opremljenosti ovim kadrom veoma loša, o čemu govori podatak da samo dvije banjalučke škole i to OŠ `Borisav Stanković` i OŠ `Georgi Stojkov Rakovski` imaju defektologe, stručne saradnike.
Činjenica da u cijeloj Republici Srpskoj postoji svega osam defektologa stručnih saradnika, dovoljno pokazuje da ovi poremećaji kod većine učenika u našem društvu ne budu uopšte otkriveni.
Nastavnici griješe zbog neznanja
Nedovićeva objašnjava da nastavnici uočavaju da kod ove djece postoji nekakav problem, ali kako nisu obučeni da prepoznaju pomenute poremećaje, obično će smetnje u čitanju, odnosno pisanju pogrešno ocijeniti.
`Nastavnici će obično reći da je dijete koje pati od disleksije ili disgrafije lijeno, nezainteresovano ili čak retardirano, pa ga u tom slučaju šalju na testiranja inteligencije, gdje se obično pokaže da je dijete prosječne ili čak natprosječne inteligencije`, objašanjava Nedovićeva i dodaje da bi nastavnici srpskog jezika trebalo da se edukuju za otkrivanje disgrafije koja je veoma učestala, te da bi trebalo da obrate pažnju na djecu čiji rukopis odstupa od pisanja ostalih vršnjaka.
Kada bi postojali defektolozi stručni saradnici u svim školama, problem ne bi bilo teško uočiti i poremećaj bi vrlo lako bio otklonjen.
Kada bude otkriveno da je kod učenika u pitanju disleksija, odnosno disgrafija, onda ga upućuju logopedu na logopedski tretman.
Dijana Pešić, logoped u Osnovnoj školi `Georgi Stojkov Rakovski` u Banjaluci, upozorava da ogroman problem predstavlja činjenica da nastavnici nisu upoznati sa ovom problematikom.
`Ovaj bi problem mogao biti riješen masovnijim uvođeljem defektologa, odnosno logopeda u osnovne škole. Nastavnici ne bi trebalo i ne smiju da određuju dijagnoze, ali bi morali da prepoznaju problem i da upute učenike adekvatnim stručnjacima`, navodi Pešićeva.
Ističe da su djeca s problemima čitanja i pisanja najčešće etiketirana kao lijena, nepažljiva, nezainteresovana, pa čak i nedovoljno intelektualno razvijena.
`Djeca su pod pritiskom, konstantno se suočavaju sa zahtjevima koje ne mogu da ispune i doživljavaju neuspjeh za neuspjehom, što značajno utiče na njihov emocionalni razvoj, kao i sam odnos prema školi, vršnjacima i društvu uopšte`, navodi Pešićeva.
Prema njenim riječima, i roditelji uglavnom reaguju kao i nastavnici. Optužuju dijete, jer ne mogu da shvate kako njihovo pametno, zdravo djete, koje je odlično iz matematike, ne zna da čita.
`U takvim situacijama remete se skladni porodični odnosi. Usljed nagomilane frustracije dijete razvija neprihvatljive oblike ponašanja`, upozorava Pešićeva.
Logopedski tretman
Uloga logopeda u identifikaciji problema u čitanju i pisanju veoma je značajna.
`Logoped vrši procjenu, testiranje i određuje dijagnozu, te osmišljava i sprovodi tretman u samoj školi. Značajna je pomoć koju pruža stručnoj službi škole i nastavnicima u organizaciji nastavnog procesa, koji bi odgovorio potrebama djeteta s problemom. Kroz savjetodavne razgovore s roditeljima pomaže im da prihvate i shvate sam problem i obučava ih da tokom tretmana pomažu djetetu`, kaže Pešićeva.
U OŠ `Georgi Stojkov Rakovski`, prema njenim riječima, nijedno dijete nema pravu disleksiju.
`Petoro učenika ima probleme u čitanju s elementima disleksije i od njih petoro četvoro ima i disortografiju. Kada je u pitanju disgrafija, radi se o masovnijoj pojavi. Mi smo prošle školske godine realizovali jedan projekat upravo u vezi s razvojnom disgrafijom. Učitelji trećeg razreda edukovani su u vezi s ovom problematikom, zatim smo zajedno uradili identifikaciju djece`, navodi Pešićeva.
Dodaje da je u školi tom prilikom obavila dijagnostiku, poslije čega su isplanirali korektivni rad kroz individualizaciju pristupa u nastavi koji su učitelji realizovali tokom jednog polugodišta, što je, kako kaže, dalo značajne rezultate.