Bosanskom Grahovu su podareni lijepi krajolici i rijetki biseri prirode. Tokom boravka u ovom gradu, smještenom na jugozapadu BiH, upoznali smo sve njegove prirodne čari, ali i muke s kojima se bori stanovništvo.
Nekada je ovaj grad uvozio radnu snagu i o njemu se znalo kao o gradu divljih ljepota, ali poslije posljednjeg rata na sve strane možemo vidjeti pustoš.
Od mjesta koje leži podno planine Šator, koja na svome vrhu krije jezero Gorsko oko i jedinstveni cvijet runolist, danas je ostao tek trag stare sjajne slike. Poslije ratnih razaranja ostale su spaljene zgrade, razrušeni hoteli... Od prijeratnih 10.000 ljudi vratilo se jedva 2.700. Vratili su se i stari nazivi ulica, ali za razliku od prije rata glavnom ulicom Maršala Tita danas gotovo niko i ne prolazi.
"Evo vidite. Sada ima malo ljudi na ulici ali da se zadesite ovdje za tri sata biće pusta. Rasvjeta u gradu ne radi pa se tako s prvim sumrakom i ovo malo povratnika povuče u svoje kuće", kaže nam Dragoljub Đurić, poznat i pod nadimkom Zec, povratnik u Bosansko Grahovo. On je takođe jedan od 15 odbornika izabranih u lokalnu skupštinu.
Razrušene zgrade, hoteli, preduzeća...
Bosansko Grahovo danas je uglavnom usputna stanica za ljude i autobuse. I poslije 69 godina od Dejtonskog sporazuma grad zjapi prazan i čeka svoje stanovnike da se vrate domovima.
Na samom kraju najduže ulice u gradu stoji razrušen Dom kulture, koji je nekada važio za jedan od najsavremenijih domova. U sebi je čuvao biblioteku, galeriju i kino-dvoranu od 400 mjesta. Danas toga nema.
"Sjećam se kao dječak i momak kada su u ovaj dom dolazile i pjevale sve velike zvijezde iz bivše Jugoslavije. Bilo je uvijek živo u gradu jer ipak smo mi bili herojski grad, čiji je glas pronio naš sugrađanin Gavrilo Princip. Danas je priča sasvim drugačija", kaže Đurić.
Nedaleko od bivšeg Doma kulture stoji razrušena zgrada trgovačko-ugostiteljskog preduzeća "Grahovo". Nekada je tu bila i Osnovna škola "Gavrilo Princip", a sada je i ta zgrada u poluruševnom stanju.
"Kako se živjelo i radilo u ovom gradu pokazuje i primjer ove zgrade, koja je bila puna radnika. Danas to preduzeće i ne postoji", zamišljeno kaže Đurić.
Preko puta ovih zidina nekada je stajao hotel "Sarajevo", koji je u toku rata srušen i zapaljen. Nema više gostiju, a niti prolaznika koji su na putu ka primorju svraćali u Grahovo na odmor.
Vode ima svaki drugi dan
Kako se teško živi u Bosanskom Grahovu najbolji primjer je nedostatak pitke vide. U gradu ima vode ali svaki drugi dan. Najgore je to za đake, pa se nastavnici u Osnovnoj školi "Grahovo" plaše žutice ili drugih bolesti.
Krsto Štrbac (62) učitelj je već 35 godine, cijelo vrijeme je radio u Grahovu i prvi je povratnik u ovaj grad.
"Kada sam ušao u svoj grad bilo je strašno, rijetko sam mogao sresti prolaznika i čovjeka s osmijehom na licu. Svi su bili tužni jer su izgubili sve. U zadnjih nekoliko godina ovdje su se vratili pretežno stariji, koji nisu uspjeli da se snađu negdje drugo. Sada je dobro kako je bilo. Onda možete zamisliti. Prema procjenama, 97,5 odsto stambenog fonda bilo je uništeno u Grahovu", kaže Štrbac.
Dok razgovaramo prekidaju nas djeca: "Učitelju, Željko mi uzeo loptu! Učitelju, Marko je udario Maju, eno je plače..."
Prisjeća se učitelj kako je bilo prvih dana povratka, gdje se dijete nije moglo sresti nigdje. Sada je situacija malo bolja.
"Ali opet nisam zadovoljan. Od nekadašnjih 800 učenika, koliko je išlo samo u ovu školu, danas je ostalo jedva 80 s područja cijele opštine. Nekada je u školi radilo 70 radnika, danas ih radi samo 11. To je razočaravajuće. Ali nadamo se da će biti bolje. Voljeli bismo samo da imamo uslove za rad, nema vode, pa se plašimo da će djeca da dobiju žuticu", kaže Štrbac.
Ljekarsku pomoć pruža penzionisani doktor
U Bosanskom Grahovu zaposleno je jedva nekoliko desetina povratnika. Zahvaljujući uspješnoj privatizaciji rade Ciglana, Šumsko gazdinstvo i nekoliko pilana. Srba je najviše zaposleno u zgradi opštine i u policiji, a u ovim drugim preduzećima pretežno rade Hrvati.
Grad još nema stalnog doktora, jer sadašnji radi povremeno u dijelu Doma zdravlja koji je obnovljen.
"U gradu radi doktor koji je penzionisan. Radio je u Drvaru, a sada je dobrovoljno pristao da nam izađe u susret i da nam se kada treba nađe na usluzi. Većina ljudi u Grahovu je starija populacija kojoj je neophodan doktor. U narednom periodu nadamo se da će biti obnovljen cijeli Dom zdravlja i da će naš narod imati adekvatnu medicinsku zaštitu", kaže Đurić.
Tridesetšestogodišnja Ljilja Vještica u Bosansko Grahovo se vratila prije sedam godina. U izbjeglištvu je bila u Kikindi. Danas njena četvoročlana porodica preživljava od novca koji zaradi ona prodavajući na ulici voće i povrće. U martu je počela s radom, a već planira da zatvori radnju.
"Slabo se može živjeti od ovog, narod slabo kupuje. Planiram da zatvorim, a ne znam šta da radim i kako da prehranim porodicu. Muž je nezaposlen, a imamo dvoje djece. Kćerka će sljedeće godine u srednju školu u Drvar jer ovdje nema srednje škole", kaže ona.
Nada u bolje dane
Odmah iza njene radnje je razrušena zgrada SDK, a niz ulicu, na mjestu gdje je nekada bilo dječje obdanište, muk. Tišinu narušava priča manje grupe ljudi.
"Ovo je rijedak slučaj da se ovako okupimo. Nikome nije do priče. Samo da nam se ova vlast provrijedni i uloži nešto u ovaj grad. Bilo bi ovdje života", kaže nam jedan mladić.
Četrdesetdvogodišnjem Želimiru Damjanoviću, koji je prije dvije godine otvorio preduzeće za pogrebne usluge, najteže je kada ga pitaju kako mu ide posao, jer za razliku od većine sugrađana, njemu ide dobro.
"Ovo je trebalo narodu. Pošto je ovdje pretežno starija populacija nažalost dosta naroda umire. Takođe, kada ljudi iz izbjeglištva dolaze u Grahovo da obiđu grobove najmilijih mogu ovdje da kupe cvijeće i svijeće. Barem to ne moraju donositi kada se upute ovamo", kaže Damjanović.
Ostavili smo stanovnike Grahova u nadi da će im uskoro biti bolje jer to očekuju od nove vlasti. Možda se s proljećem u Bosanskom Grahovu počne buditi i život.