Moju tada jedanaestogodišnju kćerku prije tri godine silovao je komšija kojeg je ona od milja zvala deda. Nakon samo tri mjeseca zatvora pušten je na slobodu, dok moje dijete ima neizlječive traume, počinje potresnu priču Merima Zejnić, samohrana majka koja s petoro djece živi u naselju Kobaš kod Srpca, na ivici bijede i u uslovima krajnje nehumanim za život.
Ta četrdesetogodišnja žena i njena djeca, 16-godišnji Igor, 14-godišnja S., žrtva pedofila, godinu dana mlađa Savka i 10-godišnje bliznakinje Nevena i Jelena, žive u školskoj dvorišnoj garsonijeri od oko 20 kvadratnih metara koju su dobili na privremeno korištenje.
Trajne traume
"Svoju kćerku zbog trajnih trauma moram voditi svaki četvrtak na terapiju", kaže suznih očiju ova očajna majka, koja je nakon tri godine odlučila javno da progovori o tragediji koja ih je zadesila.
Pošto jedva preživljavaju jer im mjesečno od 235 KM dječjeg dodatka, kada plate kredit 200 KM, ostane 35 KM, ova majka ističe da ne zna kome više da se obrati za pomoć.
I sav taj jad i bijedu, priča ova samohrana majka, nekako bi prebrodila samo kada bi na licu svoje 14-godišnje kćerke ponovo vidjela osmijeh na licu.
"Na licu moje nekada vesele i zdrave djevojčice već tri godine ne postoji osmijeh. Ni sa kim ne komunicira i stalno drži spuštenu glavu... Danima zna ležati na krevetu i ni sa kim ne progovoriti ni riječ. Treba čupati riječi iz nje, a ista situacija je i kada odemo kod psihologa i psihijatra. Samo šuti. Željela bih joj pomoći, ali ne znam kako. Poslije svega što je preživjela, osjeća strahove, oblači silnu robu na sebe, nož drži ispod jastuka svako veče... Nedavno je završila u bolnici, jer se ukočila. Moje dijete živi na najjačim antidepresivima. Umjesto slatkiša, ona pije zoloft, leksilijum, tablete za spavanje...", riječi su ove nesretne majke.
Iako na sve moguće načine pokušava da pomogne svojoj kćerki, Zejnićeva kaže da je, nažalost, slab napredak kada je u pitanju njen oporavak. Redovno je vodi na terapije kod psihologa i psihijatra, ali ona i dalje stalno šuti.
Ovu očajnu majku naročito zabrinjava činjenica što njena kćerka u posljednje vrijeme zna odlutati od kuće, a prije nekoliko dana su je nakon cijele noći traženja pronašli u šumi.
Odlutala od kuće: "Prije par noći mi je bila odlutala od kuće. Mislila sam da je izašala malo prošetati. Našla sam je sutradan ujutro u pola deset u šumi, u stvari, u jednoj štali na tavanu. Ležala je skupljena kao da se krije od nekoga. Žalosno je što nas još niko nikada, otkada se desila ta tragedija sa mojom djevojčicom, nije obišao da vidi. Ona spava sa 16-godišnjim bratom na jednoj spužvi. Svi znaju kakva se tragedija desila mojoj porodici i da sama u teškim uslovima školujem mojih petoro djece, ali, nažalost, nikoga nije briga", ogorčeno priča Zejnićeva.
Najviše je, kaže, boli što pravda nije zadovoljena i što Avdo Ros, pedofil, koji je njenoj kćerki uništio život nije adekvatno kažnjen.
"Zar je moguće da monstrum koji je uništio život mom djetetu, odsluži samo tri mjeseca kazne i da sada slobodno šeta svijetom. Moja djeca su ga zvala dedom, toliko su imali poštovanja prema njemu. Imao je oko 65 godina. Moja kćerka je tog nesretnog dana otišla kod njega po novac koji joj je otac poslao. Stariji sin je naišao i to sve vidio. Odmah sam zvala policiju i prijavila sve, zahtijevala sam i da je ginekolog odmah pregleda. Sve to imam i napismeno, ali od toga nema ništa. Evo hodam tri godine, bezuspješno tražeći pravdu, nemam više ni volje, ni snage ni novaca. Imam papire od ginekologa, od psihijatra da dijete ima teške traume, vodim je na terapije, i sve ostaje na tome", priča Zejnićeva.
Pedofil odslužio tri mjeseca
Iako je osuđen na minimalnu kaznu od godinu dana, nakon samo tri mjeseca, taj pedofil je pušten iz zatvora.
"Sud je uzeo u obzir njegove godine, tako da je osuđen samo na godinu dana. Međutim, odležao je samo tri mjeseca. Moj advokat me je napustio, kada je vidio da nisam u mogućnosti izdvojiti veliki novac. S druge strane, pedofil je uz novac i jakog advokata pušten iz zatvora, nakon čega je odmah otputovao za Ameriku. Zanima me ko mu je dao papire i pasoš da ode", ogorčena je Zejnićeva.
Zbog nemogućnosti da plati advokata, ova samohrana majka nikada neće moći da zadovolji ni onu minimalnu pravdu, što je, kako kaže, naročito boli. I umjesto da društvo i okolina pruže ruku podrške toj nesretnoj porodici i djetetu, žrtvi jednog od najgnusnijih zločina, ta porodica je, nažalost, na meti marginalizacije i provokacija.
Nesretna majka priča da njena djevojčica svakodnevno u školi i na putu do škole doživljava provokacije, drugarice više ne žele da se druže s njom, a ni neki nastavnici nisu voljni da joj pruže podršku.
"Otkad mi se to desilo s djetetom, niko mi nije došao na vrata. U školi ima problema, nema više svog društva, jednostavno je sama, izolovana od ljudi. Često se dešava i da je familija čovjeka koji joj je uništio život i dan danas provocira... Međutim, strašno me je pogodilo kada sam se jednog dana obratila nastavniku muzičkog i likovnog vaspitanja, s molbom da malo obrate pažnju na moju kćerku, da je djeca ne diraju i ne provociraju, i kada mi je na to odgovorio da ga naši kućni problemi ne zanimaju. Tada sam došla kući plačući", priča ova nesretna majka, koja se sama grčevito bori da svojoj kćerki povrati volju za životom.
Oduzeto djetinjstvo
"Najveća želja mi je da joj pomognem i da vidim osmijeh na njenom licu. Svu djecu jako volim, ali sve bih na svijetu dala da svojoj djevojčici vratim normalno djetinjstvo koje joj je nasilnički oduzeto. Kako bih je obradovala i prošle i ove godine, napravila sam veliku tortu za rođendan. Međutim, iako je pozvala svo društvo, niko joj nije došao...", s tugom priča ova majka.
Iako je život nije nimalo mazio, ova hrabra žena pokušava da svoju djecu sama iškoluje i izvede na pravi put. Iza sebe ima dva braka, koja nisu funkcionisala, tako da je svu brigu oko djece preuzela na sebe.
"Imala sam dva braka. Prvi muž, s kojim imam troje djece, bio je alkoholičar i s njim sam imala mnogo problema. U tom braku sam bila maltretirana i iz njega sam jedva izvukla živu glavu. Udala sam se i drugi put, međutim, taj brak nije mogao da funkcioniše zbog problema s mojom djevojčicom. Sama se borim, ne dobijam nikakvu alimentaciju, a da bih svoju djecu prehranila ne bojim se nikakvog posla. Ništa ne biram, međutim, neki stalni posao ne mogu nigdje dobiti. Ponekad neku marku zaradim čisteći, runeći kuruze, a nisam bježala ni od cijepanja drva", sa sjetom u glasu priča ova majka, žaleći što svojoj djeci ne može obezbijediti ljepše i sretnije djetinjstvo.
Ipak, pri pogledu na svoju najstariju kćerku, kao da dobije natprirodnu snagu.
"Dobila sam uputnicu da mi dijete leži na dječjoj psihijatriji, međutim, ne mogu je tu ostaviti, ona nije luda. I dalje ću se, dok imam i posljednji atom snage, boriti da mojoj djevojčici bude bolje. Valjda će se i za nju jednog dana pronaći mjesto pod ovim suncem", ističe Zejnićeva.
Program socijalizacije
U Centru za socijalni rad Srbac kažu da su upoznati sa teškom situacijom u kojoj se nalaze samohrana majka Merima Zejnić i njenih petoro mališana, te da im nastoje pomoći u skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti i raspoloživim sredstvima.
"Tačno je da se radi o izuzetno teškoj i specifičnoj situaciji kada je u pitanju ova porodica i mi im pokušavamo izaći u susret koliko možemo. Dvoje djece iz ove porodice smo ranije uključili u program socijalizacije u dječjem odmaralištu Kumbor, tako da je i ove godine jedno od njih na spisku za odlazak na more. Takođe smo, s obzirom na to da je djevojčici iz ove porodice zbog doživljenih trauma i narušenog psihičkog i emocionalnog zdravstvenog stanja potrebna pomoć stručnih lica, ostvarili prvog kontakt s Centrom za mentalno zdravlje, kako bi mogla obavljati razgovor s psihologom i pedagogom", kaže Slađana Potkonjak, direktor srbačkog Centra za socijalni rad.
Kada je u pitanju davanje jednokratne materijane pomoći, Potkonjakova ističe da Centar raspolaže s veoma malim sredstvima, te da je izuzetno veliki broj porodica kojima je ona potrebna.
"Naš Centar za socijalni rad nalazi se u jako teškoj situaciji. Mi imamo samo 500 KM mjesečeno namijenjenih za jednokratnu novčanu pomoć, a imamo puno zahtjeva. Mnogo se ljudi nalazi u stanju socijalne potrebe i mi nastojimo da sa tih 500 KM bude obuhvaćeno što više socijalno ugroženih porodica. Ponekad, ta jednokratna pomoć iznosi 20 KM", kaže Potkonjakova, dodajući da su porodici Merime Zejnić nedavno uručili jednokratnu novčanu pomoć od 100 KM.
Žive od 35 KM mjesečno
Više gladni nego siti, šestočlana porodica Zejnić preživljava od 35 KM mjesečno, koliko im ostane od dječjeg dodatka.
"Mjesečna primanja su nam 235 KM dječjeg dodatka, međutim, 200 KM plaćam kredit koji sam digla da napravim sobicu kako bismo imali gdje spavati. Za život nam ostane 35 KM. Petoro djece školujem, nemam nikakve pomoći, mada sam kucala na mnoga vrata. Samo jednom, prije dadesetak dana, iz Centra za socijalni rad su mi dali 100 KM jednokratne pomoći, koju sam potrošila dok sam kćerku vodila na terapije", kaže Merima Zejnić.
Žiro račun
Ovoj nesretnoj porodici koja iza sebe ima tužnu životnu priču može se pomoći uplatom na žiro-račun u Razvojnoj banci: 562-010-80283421- 63.
Sigurno je da ima onih kojima će ova priča probuditi bar djelić humanosti kako bi se jednog dana četrnaestogodišnjoj djevojčici i njenoj porodici vratio osmijeh na lice.
Udruženje "Ponos"
Da su mnogi samohrani roditelji najčešće prepušteni sami sebi i da žive u izuzetno teškim uslovima pokazuje i posljednje istraživanje Udruženja samohranih roditelja RS "Ponos". Prema njihovim podacima, od 930 prijavljenih članova, čak 80,27 odsto njih je nezaposleno i preživljava samo od dječjeg dodatka. Samo 69,6 odsto njih je zaposleno, dok je 7,9 odsto privremeno zaposleno. Istraživanje je takođe pokazalo da su oko 60 odsto samohranih roditelja, najčešće majki, podstanari, stambeno obezbijeđenih ih je 10,2 odsto, dok u rodbinskoj zajednici ili kućama koje su izdate na korištenje živi 38,8 takvih roditelja.
Ramzija Spahić, predsjednica Udruženja "Ponos", osnovanog u avgustu prošle godine, kaže da je njegov osnovni cilj i motiv pružanje raznih vidova pomoći svojim članovima, a prvenstveno njihovoj djeci.
Dodaje da samohranim roditeljima, koji im se svakim danom sve više javljaju, pomoć u hrani, odjeći i obući pruža to Udruženje, neke humanitarne organizacije, a ponekad i anonimni pojedinci humanisti.