Igor Ignjatović, kapiten Košarkaškog kluba invalida Vrbas iz Banjaluke, pravi je primjer da lica sa invaliditetom, bez obzira na svoj hendikep, mogu u životu postići sve što požele, ako imaju dovoljno volje.
Tridesetčetvorogodišnji otac dviju kćerkica, koji je sa 18 godina ostao ratni vojni invalid, uspio je da prebrodi probleme s kojima se susreo i zahvaljujući odličnoj igri okititi se desetinama zlatnih medalja.
Njegov dan ne počinje rano, ali je zato ispunjen od početka do kraja.
Ne voli da se izležava: "Ustajem oko devet, pola deset, ako nemam obaveza. Pošto imam dvije male kćerke, sa njima obično započnem dan. Prvu kafu pijem kod kuće i tada već planiram neke svoje obaveze za taj dan, šta bi se sve moglo uraditi i kako iskoristiti svaki momenat na neke pametne stvari", priča Ignjatović.
Nije, kako kaže, od onih ljudi koji vole da se izležavaju, što je i pokazao kroz svoje uspješno bavljenje sportom, ali i kroz druge djelatnosti kojima ispunjava život.
"Inače, volim se baviti elektronikom. Sigurnost i bezbjednost je ono što me zanima, a ako radiš nešto što voliš, to ti je plus više. Kada me ta nesrećna okolnost zadesila da sam ostao ratni vojni invalid od 18. godine, nema šta nisam preživio - 11 operacija, više od 150 šavova, ležao u Beogradu na VMA 2,5 godina... Ipak, bez obzira na invaliditet, nastojim da živim od plodova svoga rada i svog snalaženja", priča Ignjatović.
Osim invalidnine i dodataka ima i stipendiju Ministarstva za porodicu, omladinu i sport RS, koja na godišnjem nivou iznosi 2.040 KM.
Sve to, kako kaže, nije dovoljno za bavljenje košarkom u kolicima, jer je to skup sport.
"Moja kolica koštaju 7.000 maraka. Evo, sad mi je na takmičenju otpao dio duraluminijuma, koji se ne može zavariti ni popraviti, a zamjena tog dijela košta 300 evra. U skorije vrijeme ću krenuti u kupovinu novih kolica, sam, jer neću da opterećujem klub i tražim preko njega. Znam da će to, ako nam neko nešto da, poslije biti 'dali smo vam', iako je to ništa u odnosu na naše potrebe", kaže Ignjatović.
Prijatelji mu kao braća: Osim druženja s kolegama s terena, Ignjatović s ponosom ističe da se može pohvaliti da ima nekoliko jako dobrih prijatelja, koji su uvijek uz njega, u dobru i u zlu.
Riječ je o ljudima s kojima se druži više od 15 godina, i s kojima je blizak do te mjere da ih može nazvati braćom.
"Volim društvo, društvo voli mene i ponosan sam što pored porodice, koju stavljam na jednu stranu, imam prijatelje koji mi puno pomažu u momentima kada nisam dobar psihički, jer nije tajna da čovjeku koji preživi nešto sa 18 godina ostaju posljedice cijelog života", priča Ignjatović.
Iz te krize se, kaže gradskim žargonom, odavno izbio, ali ipak ga ponekad obuzme nezadovoljstvo, naročito kada doživi neku nepravdu.
Jedna od nepravdi koja ga je jako povrijedila i zbog koje, kako kaže, još ima "knedlu u grlu" dogodila se 2007. godine, kada je bio proglašen najboljim sportistom RS, ali ne i Banjaluke.
"Ta godina bila je najjača što se tiče moje karijere. Imao sam niz pobjeda na turnirima, osvojio dva pehara za najboljeg igrača, uspjeli smo tada da pobijedimo neke ekipe koje nismo ni sanjali da ćemo pobijediti. Po bodovima sam bio proglašen za najboljeg sportistu RS u invalidnom sportu, a nisam bio proglašen za najboljeg sportistu svog grada, što mi je teško palo. Neshvatljivo mi je to. Neko me tu prevario. Nemoguće je da neko bude najbolji sportista RS, a ne bude najbolji sportista grada iz kojeg dolazi", priča Ignjatović i vraća se u vrijeme kada je prvi put sjeo u kolica i zaigrao košarku.
Nije se mogao zamisliti u kolicima: "Taj prvi susret s kolicima bio mi je bezveze jer nisam mogao da se zamislim u njima. Najbolje se to može objasniti tako što svaka osoba sa invaliditetom ima određenu dozu samokritike, to je ono kad čovjek sam sebi kaže - joj, vidi kakav sam, ljudi me gledaju, odoh u kuću da se sakrijem… Međutim, nakon što sam prvi put sjeo u ta kolica, dvije godine sam se u njima vozao po terenu čisto radi pražnjenja", kaže Ignjatović.
Pošto ima natkoljenu protezu i ne može trčati, svu brzinu koju tako nije mogao da dostigne, dostizao je u kolicima.
Tako je i zavolio taj sport, bez koga kasnije nije mogao zamisliti svoj život.
"Košarka mi se tada toliko uvukla u kosti da sam bio u stanju ići svaki dan trenirati. Nisam mogao bez igre, sve mi je košarka, samo mislim na loptu, na kolica, kada ću opet ići na trening", dodaje Ignjatović.
U timu igra poziciju pleja, jer mu ta dinamika najviše odgovara. Nikada, kako kaže, nije bio statičan i uspavan tip, što se pokazalo i na terenu, gdje je zahvaljujući sjajnoj igri počeo ostvarivati dobre rezultate, nakon čega su uslijedile pohvale i priznanja.
"Ljudi su me tada počeli zaustavljati na ulici, čestitati mi, počeo sam ići na sastanke s predsjednicima, ministrima… Tu su i razni seminari za rehabilitaciju i sport invalidnih osoba. Pisao sam niz pisama o pozitivnom uticaju sporta na osobe sa invaliditetom, kako je to prevazilaženje kompleksa niže vrijednosti. Jednostavno, sve je išlo uzlaznom putanjom", priča Ignjatović.
Upoznao je mnoge ljude iz cijele Evrope, proputovao više od 10 evropskih zemalja, stekao nova poznanstva, nove prijatelje... Jednom riječju, doživio je zahvaljujući košarci ono o čemu mnogi zdravi ljudi mogu samo da sanjaju.
Najkorisniji igrač prvenstva: Na nedavno održanom prvenstvu jugoistočne Evrope u Rumuniji, njegov klub treći put zaredom osvojio je titulu prvaka. Ignjatović, koji je tri godine unazad na tom takmičenju proglašavan za najboljeg igrača, ove godine bio je najkorisniji igrač prvenstva.
Prema njegovim riječima, bavljenje sportom za njega i njegove kolege iz kluba, kao i za sve druge ljude sa invaliditetom, od izuzetne je važnosti, jer im pomaže da prevaziđu kompleks niže vrijednosti i pokažu da nisu bespomoćni.
"U očima tih momaka iz kluba mogu vidjeti zadovoljstvo i to je ono što čovjeka ispunjava. Oni imaju toliku volju, toliko se trude i daju svoj maksimum na terenu, da je to nevjerovatno. Mogu reći da samo mi, na čelu s predsjednikom Marinkom Umićevićem, značajno popularizovali taj sport kod nas i pokazali da je on zanimljiv i dinamičan, što ljudi nisu znali", priča Ignjatović.
Problem je, kako kaže, što se kod nas jako malo prikazuju utakmice u kojima učestvuju ljudi sa invaliditetom, kao i to što nadležne institucije nedovoljno ulažu u te sportove.
"Mora se u zakon ubaciti stavka o finansiranju invalidnog sporta, s tim da se novac daje svima jednako, a onda i prema uspjesima, zavisno od toga o kakvim je prvenstvima riječ. Mi ne potcjenjujemo nikoga, ali smatramo da bi trebalo više ulagati u klubove koji iza sebe imaju značajnije rezultate. Do sada smo imali veliku podršku Administrativne službe grada, ali mislim da bi i drugi mogli pomoći", dodaje Ignjatović, koji ima 27 zlatnih medalja, po jednu srebrnu i bronzanu, te četiri pehara za najboljeg igrača.
Najviše vremena za najbliže: Kao potvrdu svog kvaliteta u septembru ove godine dobio je i ponudu da igra za reprezentaciju Srbije, koju je prihvatio.
Ipak, sport nije njegova jedina preokupacija. Najviše vremena posvećuje najbližima. Uživa i u Internetu, sagledavanju tehničkih mogućnosti i praćenju novih sistema. Kaže kroz smijeh da, kao i 90 odsto muške populacije, prati sva sportska dešavanja, te povremeno odlazi u kladionice.
Sebe naziva filmofilom, što potkrepljuje činjenicom da je učlanjen u nekoliko DVD klubova, te da ne propušta nijedno novo ostvarenje.
Slobodno vrijeme provodi na Starčevici, u bifeu "Medo", ili u kafe-baru "Merlin", jer ne voli bombastične lokale u centru.
Nastoji da u životu postigne što više, jer ne bi volio da doživi da mu kćerke kažu da nešto ne može zato što je invalid. Upravo to ga podstiče da ide naprijed i da se bori za bolji i kvalitetniji život.
Lična karta:
Datum i mjesto rođenja: 69. avgust 1975. godine u Banjaluci
Obrazovanje: Srednja stručna sprema, automehaničar
Bračno stanje: Oženjen, otac dvoje djece
Horoskop: Lav