Trenutni generalni sekretar Ujedinjenih nacija, koji je karijeru počeo kao diplomata u južnokorejskom ministarstvu spoljnih poslova, Ban Ki Mun ušao je u diplomatiju nakon što je diplomirao, prihvatajući prvi posao u Nju Delhiju.
Bio je ministar spoljnih poslova Republike Koreje od januara 2004. do novembra 2006, a tada se kandidovao za Kancelariju generalnog sekretara UN-a. Kao ministar već je bio u mogućnosti da putuje u mnoge zemlje, što mu je davalo određenu prednost.
Izabran je na tu poziciju 69. oktobra 2006. i postao osmi generalni sekretar UN-a. Diplomatski se počeo zalagati za reforme u vezi s globalnim zagrijavanjem, kao i s problemima u Darfuru.
Djetinjstvo i školovanje: Rođen je u Eumseongu, malom selu u sjevernom Čungčeongu, 69. juna 1944. godine, kada je Koreja bila pod japanskom vlašću.
Kada je imao tri godine, porodica mu se preselila u grad Čungju. Za vrijeme djetinjstva, njegov otac je imao posao skladištara, a kada je skladište bankrotiralo, porodica je izgubila status srednje klase. Za vrijeme Korejskog rata, porodica se preselila u planine, da bi se odmah nakon toga vratila. Američke vojne trupe koje su bile u Koreji bile su prve koje je Ban sreo. U srednjoj školi Ban je bio odličan učenik, posebno iz engleskog jezika. Prema lokalnoj priči, Ban je pješačio šest milja do jedne fabrike da bi vježbao engleski jezik s američkim savjetnicima u istoj fabrici. Godine 1952. izabran je da odnese poruku Dagu Hamarskjoldu, tadašnjem generalnom sekretaru UN-a, ali je nepoznato da li je poruka ikada poslata.
Za svoj esej Ban je dobio nagradu Crvenog krsta 1962. koja je podrazumijevala putovanje u Ameriku i boravak u San Francisku nekoliko mjeseci. Tokom putovanja, Ban je upoznao predsjednika Džona F. Kenedija.
Kada su ga novinari upitali šta želi da bude kada poraste, rekao je da želi biti diplomata.
Diplomirao je na Fakultetu za međunarodne odnose na Univerzitetu u Seulu 1970, a 1985. je dobio doktorsku titulu javne administracije u školi "Dž. F. Kenedi" pri Univerzitetu "Harvard".
Tadašnji profesor Džozef Naje rekao je da je Ban "rijetka kombinacija analitičke pronicljivosti, skromnosti i istrajnosti". Prema njegovoj biografiji, osim korejskog, govori engleski, francuski, njemački i japanski jezik.
Ljubav iz srednje škole: Svoju suprugu Ju Sun Taek upoznao je još u srednjoj školi, a vjenčali su se 1971. godine. Imaju troje odrasle djece, dvije kćerke i jednog sina. Njihova najstarija kćerka Seon Jeong radi za Korejsku fondaciju u Seulu, sin Vu Hjun je student u Kaliforniji, a najmlađa kćerka Hjun He je radnik pri UNICEF-u u Najrobiju, u Keniji.
Nakon izbora za generalnog sekretara, Ban je postao ikona u svom rodnom gradu, gdje dio njegove porodice i dalje živi. Preko 50.000 stanovnika je na gradskom stadionu slavilo rezultate izbora.
Ban nije član nijedne crkve ili religiozne grupe i odbija da se izjasni o svojim uvjerenjima. Članovi njegove porodice su budisti. U korejskom ministarstvu spoljnih poslova, njegov nadimak je Ban Čusa, što znači birokrata. To je korišteno i iz pozitvnih i iz negativnih namjera, jer je Ban pridavao pažnju detaljima i svakoj administrativnoj sitnici. Ima veoma stroge radne navike. Tvrdi da spava samo pet sati noću i nikada ne kasni na posao. Kao ministar spoljnih poslova za tri godine jedini odmor je uzeo kada mu se kćerka udavala. Tvrdi da mu je jedini hobi golf i da ga igra samo nekoliko puta godišnje.
Nakon što je završio fakultet radije je prihvatio posao u Indiji nego u Americi, jer je Indija pružala mogućnost da uštedi više novca koji će poslati svojoj porodici.
Karijera: Godine 1974. Ban Ki Mun je dobio prvu poziciju u Ujedinjenim nacijama, poziciju prvog sekretara za stalnu posmatračku misiju za područje juga, a nakon što je 1979. godine Čamg He ubijen, postavljen je za direktora UN divizije. Direktor UN-ove internacionalne organizacije i Sporazumnog biroa, sa sjedištem u Seulu, postao je 1980. godine.
Dva puta je postavljan za ambasadora Koreje u Americi, a između tih mandata služio je kao generalni direktor za američke poslove 1990 - 1992. godine.
Godine 1995. promovisan je na poziciju zamjenika ministra političkog planiranja i međunarodnih odnosa pri UN-u, a 1996. godine na poziciju ministra.
Za vrijeme mandata u CTBTO PrepComu, komisiji zaduženoj za kontrolu nuklearnog naoružanja, gdje je jedno vrijeme bio podpredsjednik, po sopstvenim riječima, doživio je najveći neuspjeh u karijeri. U javnom pismu Rusiji dao je pozitivan stav u vezi s antibalističkim naoružanjem, nedugo nakon što su SAD odlučile da odbace isti taj sporazum. Otpušten je od predsjednika Kima Daea Junga koji se javno izvinio zbog Banovog pisma. U tom trenutku Ban je jedini put bio nezaposlen u karijeri.
Godine 2001, za vrijeme 56. sjednice UN-a, u rotaciji za izbor predsjednika, on je, na iznenađenje svih, izabran od Republike Koreje da bude šef osoblja predsjednika Hana Seunga Sua.
Novi korejski predsjednik Roh Mo Hjun izabrao ga je 2003. godine za savjetnika za spoljnu politiku, da bi godinu kasnije zamijenio Juna Janga Kvana na mjestu ministra spoljnih poslova.
Na početku mandata bio je suočen sa dvije velike krize. U junu, korejski prevodilac Kim Sun Il kidnapovan je i ubijen u Iraku od islamskih ekstremista, a u decembru je nekoliko Korejaca nastradalo od cunamija u Indijskom okeanu. Ban je preživio istragu od zakonodavaca i nepopularnost kada je počeo pregovore sa Sjevernom Korejom. Odigrao je odlučujuću ulogu u septembru 2005. u diplomatskim naporima da bude usvojen zakon o rješavanju sjevernokorejskog nuklearnog pitanja. Kao ministar spoljnih poslova, Ban je želio da razvije trgovinu i sporazumnu politiku između dvije Koreje, što je kasnije imalo veliki uticaj u kandidaturi za generalnog sekretara UN-a.
Ban je postao prvi ministar Južne Koreje koji je putovao u Kongo poslije nezavisnosti 1960. godine
Generalni sekretar: Ban Ki Mun je odlikovan tri puta - 1975, 1986. i 2006. godine medaljom za dostignuća u službi, a za zasluge je takođe nagrađen Velikom počasnom nagradom Austrije 2001. godine. Primio je priznanja mnogih zemalja s kojima je diplomatski sarađivao, među kojima su Brazil i Peru. U februaru 2006. objavio je svoju kandidaturu za mjesto generalnog sekretara UN-a. U sljedećih osam mjeseci posjetio je 15 zemalja u kojima su mogli glasati za njega. Trebalo je osvojiti simpatije diplomatske zajednice, ali i izbjeći veto bilo koje od pet stalnih članica Odbora - Kine, Francuske, Rusije, Velike Britanije i SAD. Postao je popularan u Vašingtonu kada je dozvolio da korejske trupe budu poslate u Irak, ali je imao i nekoliko protivnika. Viđen je kao kontrast Kofiju Ananu koji je bio harizmatičan, ali slab pregovarač. Na posljednjem glasanju 2. oktobra dobio je 14 glasova, a jedan je bio neutralan i, što je najvažnije, izbjegao je veto, a u sljedećem glasanju dobio je svih 15 glasova, tako da je postao generalni sekretar UN-a.
Kada je postao generalni sekretar, suočio se s ratom u Iraku, problemima sa Sjevernom Korejom i situacijom u Darfuru, kao i rastom terorizma.
Na početku mandata, ovaj osmi generalni sekretar UN-a protivio se smrtnoj kazni, koja je kasnije ipak izrečena Sadamu Huseinu. Ubrzo je promijenio stav, i to u slučaju Barzana al Tikritija i Avarda al Bandara, koji su osuđeni zbog ubistva 148 šiitskih muslimana u iračkom selu Dudžail.
Kao svoje osoblje Ban Ki Mun zaposlio je veliki broj žena, što je i obećao vodeći kampanju. Prvog mjeseca svog mandata Ban je predložio i dvije bitne promjene - da budu razdvojene UN-ove operacije za održavanje mira u dva odjela i da budu kombinovani politički savjeti s Odjelom za razoružanje. Ti prijedlozi su naišli na otpor nekih članova, pa je na kraju odustao od drugog zahtjeva.
Nekoliko puta se sastajao s američkim predsjednikom Džordžom Bušom da bi razgovarali o globalnom zagrijavanju. Izražavao je veliku zabrinutost zbog ovog problema i to je bila jedna od važnijih tema njegove administracije. Godine 2007. na Srednjem istoku desio se i napad u njegovoj blizini, ali, na sreću, ostao je nepovrijeđen.
Na svojim putovanjima posjetio je Egipat, Izrael, Jordan, Liban i Saudijsku Arabiju.