Vladimir Dokić utonuo je u san bez snova 8. marta 2025. godine u porodičnoj kući u Banjaluci. Iako je posljednje godine proveo boreći se protiv teške bolesti, njegov život ugasio se tiho i skoro bezbolno.
Vladimir je rođen 1. maja ratne 1941. godine u selu Vrbica, u Donjem livanjskom polju, kao četvrto od petoro djece Luke i Savke Dokić.
Prva četiri razreda osmogodišnje škole završio je u svojoj Vrbici, a preostala četiri u Tovariševu, kod Bačke Palanke. Iz tog perioda, Vlado se kasnije prisjeća svog prvog političkog razočarenja koje je mnogo kasnije preraslo u zabludu. U jesen 1953. godine, sa dječačkim zanosom, oduševljenjem i urođenim patriotizmom, pridružio se koloni demonstranata noseći transparent sa natpisom "Život damo - Trst ne damo". Nešto kasnija predaja Trsta razbila je, za čas, njegovu iluziju da je učestvovao u jednom velikom istorijskom događaju. Mnogo kasnije shvatio je da Slovenci nikad ne bi nosili transparent sa natpisom: "Život damo - Kosovo ne damo".
Vlado sam za sebe piše kako su Vrbica i Tovariševo snažno oblikovali njegov karakter. Vrbica mu je podarila dinarsku gordost, tvrdoglavost, upornost i pravičnost, a ravnica tolerantnost, hladnokrvnost, ravnodušnost i bezbrižnost. Srednju ekonomsku školu završio je u Bačkoj Palanci, a nakon četiri godine, diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Diplomu magistra stekao je na Pravnom fakultetu u Beogradu na Odsjeku za društveno-ekonomske nauke.
Dvije trećine svog radnog vijeka Vlado je proveo u elektroprivrednom sektoru kao direktor "Elektrokrajine" Banjaluka, ministar za energetiku i rudarstvo u Vladi Republike Srpske, te kao član i predsjednik Državne regulatorne komisije za električnu energiju u BiH (DERK). Tri su njegova značajna doprinosa iz te oblasti. Kao direktor "Elektrokrajine" neizmjerno je doprinio uspostavljanju devastiranih elektroenergetskih sistema BiH (Republika Srpska) i Hrvatske (Republika Srpska Krajina) usljed ratnih dejstava devedesetih godina prošlog vijeka. Za taj rad dobio je više odlikovanja i priznanja među kojima i Orden Njegoša I Republike Srpske za obnovu Hidroelektrane Jajce. Elektroprivreda RS, Rudnik i termoelektrana Ugljevik dodijelili su mu Zlatnu značku za doprinos razvoju preduzeća u periodu 1988-2000. godine, kada je bio ministar za energetiku i rudarstvo.
Svoje bogato iskustvo iz elektroprivrede veoma uspješno primijenio je u DERK-u nametnuvši se kao neosporni autoritet u raznim međunarodnim inicijativama, gdje je predstavljao BiH u okviru regionalnih regulatornih foruma. Posebno se zalagao za jaču saradnju između DERK-a i entitetskih regulatora insistirajući na tome da svaki regulator radi posao iz domena svoje nadležnosti. Oštro se suprotstavio nametnutom zakonu o snabdijevanju Brčko distrikta (BD) strujom iz Federacije BiH. Tvrdio je da je pomenuti zakon u suprotnosti sa direktivama EU i da DERK nema nadležnost da reguliše cijene. Optužio je supervizora Brčko distrikta Rafija Gregorijana za prijetnje i pokušaj krivičnog gonjenja zbog odbijanja saradnje na "antistručnom" zakonu. Gregorijanove optužbe za "finansijsku štetu" nazvao je neosnovanim, ističući kako cijene struje moraju određivati entitetske komisije, a ne DERK. Vladimirove radne kolege iz DERK-a organizovale su mu u Tuzli veličanstven ispraćaj u penziju 2011. godine.
Mnogi Vladini saradnici isticali su da im je bila privilegija sarađivati s njim. Svakom poslu prilazio je predano i odgovorno, premda ga je srce cijeli život vuklo na drugu stranu. Još u srednjoj školi Vladimir se zaljubljuje u književnost. Međutim, kako je stipendija Ekonomskog fakulteta presudno uticala na izbor budućeg poziva, Vlado je tu svoju ljubav prema književnosti zatomio sve do pred kraj profesionalne karijere, kada počinje intenzivno da piše. Objavio je sljedeće knjige: „Od mòre do mòre“ - prozno-poetska hronika (2000), "Čarobni krug ljubavi" - zbirka pjesama (2006), "Stari" - roman (2010) i drugo izdanje (2022), "Dasa Vasa" - poezija i proza za djecu (2012), "Glava nosi noge, a ne noge glavu" - knjiga aforizama (2013), "Volođa" - roman (2016), "Osmeh zore" - pjesme (2017), "Nostalgične priče" (2020). Bio je član Udruženja književnika Republike Srpske.
Prva knjiga "Od mòre do mòre" predstavlja svojevrstan Vladimirov pripovjedno-pjesnički dnevnik o ukupnoj ratnoj nesreći na ovim prostorima - literarizovan istorijski isječak krajiškog podneblja. Malo ko zna da je Vladina treća mòra "Ispred Biroa za preseljenje stanovništva i razmenu materijalnih dobara" kružila ’92. i '93. godine po kancelarijama Međunarodnog komiteta Crvenog krsta u BiH kao pjesma nepoznatog autora. U ovoj pjesmi Vlado sa oglasne ploče pomenutog Biroa - ili kako sam kaže "novog Zida plača", čita tuđe muke: "Menjam vilu u Livnu za bilo kakvu kuću kraj Banjaluke"// "Menjam Zagreb za Banjaluku! //Banjaluku za Rijeku! // Stan za stan! // Kuća za kuću!" itd. Na kraju pjesme zaključuje: "Sve to može, // Ali Bože, // može li detinjstvo za detinjstvo, // Uspomene za uspomene, // Ljubav za ljubav, // očev grob za očev grob?“// I na kraju šantićevski poziva: // O, jadni ljudi, // ako vam tamo nije bolje, // ne idite nigde mimo svoje volje! // (juni 1992).
U zbirci aforizama "Glava nosi noge, a ne noge glavu" autor, koristeći kratku književnu formu, sažima svoje bogato životno iskustvo. Recenzent knjige, književnik Miladin Berić, na kraju recenzije ističe: "Dokić se kroz ove misli približio 'narodnom učitelju' s obzirom na jednostavnost, ali ne običnu, nego onu koja od čitaoca očekuje i vlastitu imaginaciju, a počesto i čitanje između redova."
Brojni Vladini prijatelji dobro su poznavali njegov istančan smisao za humor. Evo jednog primjera: Dodik je 1998. godine pozvao ministre svoje prve Vlade na ručak na Splav na Savi u Gradišci. Nakon izvjesnog vremena, pod uticajem vina, povela se pjesma. U jednom trenutku, Vlado je, kako bi se u njegovoj Vrbici reklo, zakalao pjesmu "Poji Mile volove na rijeci". Ostali ministri zdušno su prihvatili, sve dok pjesma nije došla do "volova", nakon čega su se svi zgledali i prasnuli u gromoglasan smijeh.
Najveći dio svog književnog opusa Vlado je posvetio stradanju Srba u Bosanskoj i Hrvatskoj krajini tokom građanskog rata devedesetih godina 20. vijeka, o čemu govori i njegov roman "Stari".
Kad je riječ o zbirci pjesama "Osmeh zore" Vlado je najemotivnije bio vezan za pjesmu "Vrbica u snu i na javi". Posmatrajući Vrbicu spaljenu i uništenu ratnim dejstvima, on žali za svojim selom iz nekih srećnijih vremena: "Čim zaspim//sanjam rodno selo.//Svakog maja, pod beharom//potpuno je belo.//Selo belo, a polje zeleno.//Kroz sred polja//jaruga vijuga.//Kad snovi minu//kad se java javi//haos se rađa//u mojoj glavi. (...) Sudbina crna// u crno sve zavila.// Svuda se crne//crna dvorišta//a po njima još crnja //crna zgarišta.//Od kuće ostale//samo crne dume.“
"Nostalgične priče" su istinite priče iz Donjeg livanjskog polja. Te su priče pisane kao spomenik malim-velikim ljudima koji su zaslužili da uđu u priču. Naslućujući da je sve manje onih koji će pisati o njegovom zavičaju, Vlado ove priče i naziva nostalgičnim.
Osim književnog opusa, Vladimir L. Dokić objavio je veći broj naučnih i stručnih radova iz oblasti ekonomske politike. Kako sam kaže: "Na krilima tih nauka leteo sam dugo i visoko sve dok se nisam razočarao i u nauku i u ljude iz nauke. Ti ljudi su sami sebi okrenuli leđa i unazadili svoju prelepu zemlju za pola veka."
Koliko je bila velika Vladina ljubav prema poeziji i književnosti uopšte, možda ponajbolje govori činjenica da je veče pred svoj odlazak u Carstvo Duha i Duša, boreći se za vazduh, okružen svojim najmilijima, recitovao stihove pjesme Branka Radičevića "Kad mlidijah umreti", nagovještavajući tako šta ga sutra čeka:
Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom, beli danče!
Zbogom, svete, nekadanji raju. —
Ja sad moram drugom ići kraju!
(Branko Dokić, profesor emeritus)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.