Osnovni uzrok protivljenjima održavanju gej festivala u BiH je nedovoljna "seksualna pismenost" i nedovoljno razumijevanje široke lepeze ljudskih prava, kaže Branka Inić, pravnica u Helsinškom komitetu za ljudska prava u BiH.
Ističe da se negativan odnos prema slobodi izražavanja seksualne orijentacije temelji na stereotipima i predrasudama i napominje da je Evropski parlament prije deset godina usvojio rezoluciju o jednakim pravima homoseksualaca i lezbijki u Evropskoj zajednici.
Osvrćući se na izjave da su "pripadnici seksualnih manjina bolesni ljudi", Inićeva upozorava da oni nisu bolesni, ali da bi se moglo govoriti o bolesti bh. društva koje je puno korupcije i kriminala.
NN: Kakva prava i status imaju pripadnici gej populacije ili seksualnih manjina u evropskim zemljama, a kakav u BiH?
INIĆ: Evropski parlament je 17. septembra 1998. godine usvojio hitnu rezoluciju o jednakim pravima homoseksualaca i lezbijki u Evropskoj zajednici. Rezolucija je bila motivisana prethodnim odbijanjem parlamenata nekih zemalja da svoje antihomoseksualne zakone usaglase sa standardima ljudskih prava Evropske zajednice. Ovom rezolucijom se potvrđuje riješenost zajednice da ne da svoj pristanak da EU pristupi bilo koja zemlja koja kroz svoje zakonodavstvo ili politiku krši ljudska prava lezbijki i homoseksualaca. Dakle, u mnogim evropskim zemljama njihova prava se poštuju, a posebno u onim zemljama koje su došle do visokog stepena usavršavanja ljudskih prava. BiH je deklarativno prihvatila međunarodne standarde o zaštiti ljudskih prava, te se time obavezala da će kreirati društveni socijalni i pravni život u skladu sa tim standardima, ali svakodnevno krši brojna ljudska prava, pa i ova.
NN: Kako komentarišete protivljenje pojedinaca ili institucija održavanju gej festa u Sarajevu i Mostaru?
INIĆ: To vam je isto kao sa se protivite održavanju nekom štrajku radnika ili mirnim protestima građana koji tako iskazuju svoja nezadovoljstva ili se protive kršenju njihovih prava. Mislim da je osnovni uzrok protivljenjima nedovoljna "seksualna pismenost" i nedovoljno razumijevanje široke lepeze ljudskih prava. Negativan odnos prema slobodi izražavanja seksualne orijentacije se temelji na stereotipima i predrasudama. Umjesto da učestvuju u promovisanju i zaštiti ljudskih prava tako da u njih budu uključenja i spolna prava, da učestvuju u zabrani diskriminacije i širenja diskriminacije prema seksualnim manjinama, oni pokušavaju spriječiti napredak kreiranja stabilne civilizacijske države. U osnovi nijihovog odbijanja da prihvate druge i drugačije od njih samih je necivilizacijski čin i vodi protivljenju slobodnom izražavanju radne i seksualne opredijeljenosti.
NN: Kako komentarišete da visoki političari, pa čak i ljekari izjavljuju da se radi o bolesnim ljudima?
INIĆ: Ma, ja bih ovdje pitala ko je tu bolestan? Uostalom, postavimo pitanje da li je možda BiH društvo bolesno zbog sprege politike i kriminala, a ne zbog slobodnog izražavanja orijentacije, pa i seksualne? Oni koji sebi uzimaju za pravo da sa pozicija vlasti regulišu i privatne živote građana, pa i njihove postelje, moraju znati da su sve seksualne orijentacije prirodne, da nisu hir, trenutni izbor ili rezultat različitih trendova društva, a bar bi ljekari trebalo da znaju da se seksualna orijentacija ne može promijeniti nagovorom niti terapijom. Govoriti o homoseksualnosti kao patologiji zasigurno pridonosi daljoj stigmatizaciji seksualnih manjina i kršenju njihovih prava i sloboda.
NN: Kako educirati javnost o čemu je u ovom slučaju zapravo riječ?
INIĆ: Neophodno je obezbijediti široku edukaciju građanstva, ne samo o seksualnim manjinama, nego općenito o ljudskim pravima. Imam u vidu i to da smo zapazili da veliki broj podnosilaca prijava kod Komiteta nisu upoznati sa međunarodnim standardima. Tu zasigurno ključnu ulogu uključuje obrazovni sistem, vlast, nevladine organizacije i mediji, ali je potrebno istupati i protiv manipulacije vjerskim osjećanjima građanki i građana u svrhu širenja mržnje prema LGBT osobama.
NN: Možete li prokomentarisati odnos religija i prava seksualnih manjina, odnosno kakva su vaša saznanja? Ima li vjernika među homoseksualcima i lezbijkama?
INIĆ: To je isto kao da pitate ima li među vjernicima osoba koji su viši od dva metra ili koji ne vole fudbal ili slično. BiH je sekularna država i ne bi trebalo miješati ljudska prava sa religijom. Religija je duhovna opredijeljenost pojedinca, sistem vrijednosti koji se intimno prihvata i prakticira i nečija seksualna opredijeljenost nije i ne mora biti u koliziji sa religijom.
NN: Ali vjernici i oni koji se predstavljaju kao vjernici tvrde da vjera najstrože zabranjuje homoseksualnost?
INIĆ: Vjera ima svoje autonomiju, svoj pogled na život i vjerske regule, ali u isto vrijeme savremeno zakonodavstvo koje reguliše ljudska prava omogućava nesmetano poštivanje svih prava, pa tako i seksualno opredijeljenje. U takvoj situaciji ja ne vidim da je to dvoje jedno s drugim u koliziji, jer imao dvije autonomije koje se među sobom moraju respektirati i to je sloboda. Zapravo ne razumijem zašto tražimo đavla tamo gdje ga nema.
NN: Vama se obratilo nekoliko ljudi kojima je uskraćeno pravo na rad zbog njihove seksualne orijentacije - šta možete učiniti u tim slučajevima i da li je pred sudovima BiH otvoren ijedan takav slučaj?
INIĆ: Helsinškom komitetu su se u posljednjih deset godina u velikom broju obraćali građanke i građani BiH kojima je bilo uskraćeno pravo na rad zbog pripadnosti nekoj manjini ili marginiziranoj grupi, bilo nacionalnoj, vjerskoj, socijalnoj i seksualnoj. Bilo je teško procesuirati takve slučajeve, ali je ipak veći broj njih uspješno okončan. No veoma mi je žao što su oni koji su podnosili prijave zbog diskriminacije zbog njihove seksualne opredijeljenosti odustajali od postupka. Koliko smo u Komitetu upoznati - u BiH nije procesuiran ni jedan slučaj ovakve vrste. Ali mi smo tek na početku osvajanja ljudskih sloboda i vjerovatno ce proći dosta vremena dok se osobe čija su seksualna prava ugrožena u većem broju ne počnu institucionalno boriti za svoje slobode. Naravno, to se može očekivati tek kad u bh. društvu izraste kritička masa građana koji će razumjeti i podržavati pravo i slobode drugačijih od većine. Danas, izuzev nekoliko izuzetaka među javnim ličnostima i manjeg broja medija, takvo što još nije naša realnost. Još smo društvo neosjetljivo na brojna kršenja ljudskih prava, od i dalje prisutnih nacionalnih, potom radnih prava, rodnih, pa na koncu i seksualnih.
NN: Da li se radno zakonodavstvo igdje određuje prema ovim ljudima u smislu zabrana ili na bilo koji drugi način?
INIĆ: Radno zakonodavstvo zabranjuje izravnu ili neizravnu diskriminaciju osoba koje traže zaposlenje ili osoba koje se zaposle. Mislim da bi bilo dobro uvesti u radno zakonodavstvo pojmove diskriminacije koji bi proširili opseg zaštite od raznih oblika diskriminacije. Komitet je prilikom izrade Nacrta antidiskriminacijskog zakona u odredbama članova u potpunosti proširio taj opseg zaštite, ali nacrt ovog zakona je nažalost nerazumijevanjem vlasti, konkretno Ministarstva za ljudska prava stopiran u daljoj proceduri, što je rezultiralo njihovom verzijom nacrta zakona kojim su minimizirana prava seksualnih manjina. To nije dobro za BiH koliko zbog toga što se obavezala da prihvata međunarodne akte, toliko i iz razloga predstojećeg ulaska u Evropsku uniju.
NN: Kažete da BiH svakodnevno krši brojna ljudska prava – možete li to malo pojasniti s obzirom na slučajeve s kojima se sreće Helsinški komitet za ljudska prava BiH?
INIĆ: Nama se obraća veliki broj ljudi i iz njihovih slučajeva je očito da su to pravo na dom koje se veže uz pravo na imovinu, naknada štete, otpremnine, alimentacija, pravo izjašnjavanja, pa socijalna prava, prava boraca, invalida i invalida rata, djece bez roditelja, ali i one koja ih imaju, prava invalidne djece, prava iz radno-pravnog statusa...
NN: Često se ukazuje i na nepoštivanje Evropske socijalne povelje. Šta bi ona donijela građanima BiH?
INIĆ: BiH je ratifikovala revidiranu Evropsku socijalnu povelju i ne znam šta je dalje u tom procesu, ali već i ratifikacija povelje obavezuje BiH da svojim građanima obezbijedi prava koja prate dostojanstven život čovjeka u lokalnoj samoupravi, a to je pravo na stan i normalne uslove života, pravo na obrazovanje, na dodjelu hrane, odjeće, obuće... Sve što je čovjeku potrebno da mu obezbijedi dostojanstvo.
NN: Kako natjerati vlast da to realizuje, jer je u BiH mnogo ljudi bez elementarnih uslova za život?
INIĆ: BiH mora izgraditi socijalne programe koji će sadržati kriterije za dodjelu pomoći svim ugroženim kategorijama.