Lica sa invaliditetom, prije svega slijepa, gluva i nagluva, u BiH žive na ivici egzistencije, jer od invalidnina ne mogu sastaviti kraj s krajem, a o zaposlenju mogu samo sanjati.
Sa novom godinom, kažu oni u Republici Srpskoj, došla su i nova poskupljenja, a invalidnine su ostale iste, ponižavajuće, u inosu od 41 KM.
Ogorčeni su, navode, jer za taj iznos ne mogu kupiti ni hljeb i mlijeko čitavog mjeseca. Što je najgore, oko 95 odsto ih je nezaposleno, pa zavise od primanja lica s kojima žive. To im, žale se, predstavlja još veći psihološki pritisak i stvara osjećaj nemoći i zavisnosti.
Da je situacija zaista teška, najbolje potvrđuju rezultati ankete Saveza slijepih RS, koji kažu da 66 odsto ove populacije živi u siromaštvu, od čega 17 odsto u ekstremno teškim uslovima za život.
Branko Suzić, predsjednik Saveza slijepih osoba RS, tvrdi da invalidi u RS imaju veoma nizak životni standard, jer dosta manjka osjećanja i senzibiliteta prema potrebama invalida uopšte.
"Kada je u pitanju invalidnina u RS, činjenica je da je ona daleko najniža u okruženju, a možda i u svijetu, i iznosi 41 KM, tako da smo nezadovoljni i mi kao savez insistiramo da se to poveća. Očekivali smo da će Zakon o socijalnoj zaštiti biti usvojen prošle godine, međutim, to se nije desilo, mada ima nekih obećanja nadležnih, ali u principu, mislim da ima još mnogo stvari koje treba riješiti", priča Suzić.
Kada su u pitanju arhitektonske barijere, i tu mogu samo dijelom biti zadovoljni, jer je ovo pitanje dijelom riješeno samo u većim centrima, dok je u manjim sredinama posebno izražen taj problem.
Problemi su veliki, kako ističe, i kod obrazovanja i zapošljavanja ove populacije, a postojeća ekonomska kriza samo usporava njihovo rješavanje.
"U oblasti obrazovanja ide se naprasno na inkluziju, mi to pozdravljamo, ali treba prethodno stvoriti preduslove da bi se ta inkluzija mogla sprovoditi i inkluzivno obrazovanje odvijati u redovnim školama, što za slijepu djecu nije slučaj", navodi on.
Što se zaposlenja i osposobljavanje za rad tiče, tu takođe ima mnogo velikih problema i taj proces je prilično usporen.
"Nažalost, poslodavci više zapošljavaju lica sa manjim stepenom invalidnosti, a pošto su slijepa lica, da tako kažemo, 100 odsto invalidi, oni svakako teže dolaze do posla, a i oni koji su imalo osposobljeni teško nalaze radna mjesta. Nezadovoljni smo što ni strategija invalidnosti, o unapređenju društvenog položaja lica s invaliditetom u RS, koja je pripremljema, nije usvojena prošle godine. Usvajanjem bismo imali konkretan plan kojim bismo mogli mnoga pitanja rješavati, sada to nije slučaj", govori Suzić i dodaje da smatra da ti socijalni efekti koje društvo pruža nisu dovoljni i same te socijalne mjere nisu te koje treba da zadovolje potrebe invalida, nego bi svaki sektor vlasti trebalo više pažnje da posveti tim pitanjima.
Nebrizi nema pomoći: Da ljudi s invaliditetom u RS jedva sastavljaju kraj s krajem, potvrđuje i Rajko Milošević, sekretar Udruženja gluvih i nagluvih Banjaluka.
Prema njegovim riječima, Regionalno udruženje gluvih i nagluvih Banjaluka obuhata i koordinira rad na području 21 opštine, u kojima živi i radi više od 3.000 ljudi sa oštećenim sluhom, a 457 gluvih osoba.
"Na području Banjaluke žive, djeluju i rade 244 gluve osobe, a najveći problem s kojim se svi oni susreću je zapošljavanje. Nažalost, od ukupnog broja, ni pet odsto ove populacije nije zaposleno, što znači da je 95 odsto lica sa oštećenim sluhom nezaposleno", navodi Milošević.
Ta 41 marka koju oni prime mjesečno, govori, nekima je i uvredljiva, jer to vrlo često nije dovoljno ni za lijek, a kamoli za ostalo.
Bilo je, priča, mnogo onih koji su govorili da ne treba ni to malo novca da im daju, ali ipak je bolja i slamčica nego ništa.
"To je nebriga i nema pomoći. Na području Banjaluke ima mnogo udruženja invalida i ti ljudi su većinom ekstremno siromašni i žive od pomoći pojedinih članova porodice. Ipak, oni ne prose i ne možete ih vidjeti da su u zatvoru zbog nekih prekršaja, a sve to zahvaljujući udruženjima koja im pružaju psihološlku podrušku, koja im je u ovoj situaciji i te kako potrebna. Oni dođu utorkom i petkom u prostorije udruženja i tu se druže, imaju dva računara pa se zanimaju Internetom i to je to njihovo zadovoljstvo. Oni nemaju šta drugo", dodaje Milošević.
Nezavidna situacija: Radomir Radanović, sekretar Gradske organizacije slijepih Banjaluka, ima jednaka iskustva sa svojim članovima.
Tvrdi da su osobe s invaliditetom, a posebno slijepa i slabovidna lica, u potpuno nezavidnoj situaciji, pogotovo što se tiče rješavanja svakodnevnih životnih problema.
Prvenstveno misli na ljude koji ne rade i nemaju nikakvih primanja, osim te invalidnine od 41 KM.
"Zakon o socijalnoj zaštiti je već 2008. bio na razmatranju u Narodnoj skupštini RS i cijelu prošlu godinu sve organizacije su svojim istupima u medijima, javnim tribinama i sastancima sa predstavnicima republičke i lokalne vlasti, govorile o ovom problemu, ali izgleda da ova populacija nije toliko jaka i zanimljiva svim tim subjektima, tako da su oni iskoritili i zloupotrijebili finansijsku krizu da ova goruća pitanja ne rješavaju", tvrdi Radanović.
Kriza je, govori, pogodila sve, a naročito one koji nisu sposobni da rade mnoge poslove, poput odlazaka na dnevnice, rada na pijaci, ili pak organizovanja preduzeća.
Zbog toga su slijepa i slabovidna lica u RS, ističe, u vrlo teškoj situaciji. I sam se, kaže, nerijetko pita zahvaljujući kojem to magičnom štapiću neki od njihovih članova preživljavaju.
"Mislim da ni ova izborna godina neće umnogo promijeniti situaciju, a i ako bude pomaka, biće to kratkog daha i u svrhu izbornih rezultata. Mi svoje probleme nećemo riješiti dok ne stanemo privredno na noge i dok ne budu usvojeni neki zakoni kao što su u Evropskoj uniji ili u nekim susjednim zemljama, koje su mnogo ispred nas", navodi on.
Da je situacija oko nezaposlenosti izuzetno loša, govori činjenica da je od 320 slijepih lica, koliko ih živi na području ovog grada, samo pet zaposleno.
Oko dvadesetak ih, dodaje, čeka na posao, ali sve su to ljudi koji ili su radili malo ili nisu nimalo, tako da je njihova egzistencijalna budućnost vrlo neizvjesna.
Diskriminacija na svakom koraku: Osobe sa invaliditetom, poput gluhonijemih, slabovidnih ili slijepih i u Federaciji BiH svakodnevno su izložene diskriminaciji, izlaskom na ulicu, odlaskom kod ljekara, a naročito kod traženja posla. Iako je njihova invalidnina veća od one u RS i iznosi 109 KM, ni oni se ne mogu pohvaliti dobrim uslovima za život.
Sabahka Borovac iz Udruženja gluhih građana Kantona Sarajevo navodi da je lična invalidnina za ovu kategoriju stanovništva u Kantonu Sarajevo prije njenog ukidanja prošle godine u martu iznosila 59 KM, da bi vraćanjem bila povećana na 109 KM. Dodaje da je naknada za nezaposlene invalidne osobe 115 KM.
I Fikret Zuko, izvršni direktor Udruženja slijepih građana Kantona Sarajevo, kaže da za stopostotne invalide iz ove kategorije invalidnina iznosi 109 KM, ali dodaje da je tu i tuđa pomoć i njega u zinosu od 274 KM, dok je ortopedski dodatak 19 KM.
Pitanje je samo, kaže, ko je zaista uspio dobiti tu vrstu pomoći.
Invalidi, kojima su prazna obećanja dosadila, smatraju da se jedino izmjenom zakonske regulative i usvajanjem zakona o zapošljavanju, edukaciji i rehabilitaciji osoba s invaliditetom njihov položaj može popraviti.
"Jednom prilikom sam pročitao oglas za posao u kojem poslodavac traži frizera, moja struka. S obzirom na to da sam gluhonijem, poslao sam poslodavcu poruku na mobitel i objasnio da imam problema sa sluhom i da se javljam na oglas. On me pitao da li sam debeo ili mršav, kakva mi je kosa? Bilo mi je neprijatno da odgovorim, a nijedne riječi da li sam negdje radio, znam li šišati", priča Anil Kljajić, član Udruženja gluhih osoba Kantona Sarajevo.
Za sebe kaže da, ako je gluh, nije nepismen, te da je stvar u tome što u glavama ljudi postoje te predrasude.
"Ukoliko mušterije ne mogu sa mnom pričati, mogu mi napisati kakvu frizuru žele ili pokazati sliku s frizurom", govori Anil, koji je već više godina na Birou za zapošljavanje.
Ništa bolje iskustvo nema ni slabovidna Ervina Čović iz Sarajeva, koja je završila za fizioterapeuta.
"Nezaposlena sam već pet godina. U međuvremenu sam radila dva puta po dva mjeseca. Bilo je to u Udruženju paraplegičara. Kada sam treći put konkurisala, izgovor je bio da se pacijenti brinu za nas slabovidne. Naime, išla sam na kućne adrese pacijenata i jednom prilikom sam pala i povrijedila se. Ali, to se moglo dogoditi svakome. To nije trebalo da utiče da dobijem posao. Međutim, jednostavno poslodavci samo traže razloge protiv", govori Čovićeva.
Ispričala nam je i neprijatnu situaciju iz u Domu zdravlja u Vrazovoj.
"Da bih dobila posao u Javnoj ustanovi Dom zdravlja, treba prvo uputiti molbu direktoru, pa ako je pročita, onda mogu biti primjeljena na razgovor. Jedna zaposlenica me primila na ulazu i ljutito rekla: 'Dosta je meni više vas slabovidnih.' Ostala sam zatečena, povrijeđena. Od posla, naravno, nije bilo ništa", govori Ervina Čović i dodaje da sa biroa kao invalidna osoba prima mjesečnu naknadu za nezaposlenost u iznosu od 120 KM.
Slijepi Asmir Alispahić iz Sarajeva je takođe fizioterapeut i više godina je na Birou za zapošljavanje.
"Jednoj mojoj kolegici u jednom od domova zdravlja rekli su da im slijepi i slabovidni kvare ugled. A iz takvih ustanova, kada dođu u Udruženje sa nekim projektima, pred kamerama i novinarima su im puna usta zapošljavanja. Kada im pokucate na vrata, sve je drugačije. Ne žele vas ni na razgovor primiti, a kamoli zaposliti. Treba donijeti zakon koji će obavezati instutucije da prime određen broj osoba sa invaliditetom", govori Alispahić.
Katastrofalna situacija: Sakib Arapčić, izvršni direktor Saveza udruženja slijepih građana Tuzlanskog kantona, ističe da je situacija sa zapošljavanjem slijepih osoba u BiH katastrofalna.
"Slijepih je u našoj zemlji 5.500, a daj bože da ih dvadeset radi. Prije rata je broj zaposlenih bio mnogo, mnogo veći. Preko 300 zanimanja je u svijetu koja mogu da obavljaju slijepi, a kod nas možete da budete telefonist i fizioterapeut", govori Arapčić.
Dodaje da Savez namjerava u Tuzlanskom kantonu oformiti Centar za kulturu i informisanje, ali niko iz kantona ne želi ni da ih sasluša.
Jadranka Sidro, iz Udruženja gluhih osoba Kantona Sarajevo naglašava da je diskriminacija i te kako prisutna.
"Malo je poslodavaca koji će pružiti mogućnost zaposlenja gluhoj osobi. Kada gluhe osobe konkurišu za određeni posao, odbijaju ih stavom da nisu sposobne za to i smatraju ih invalidima. A kada traže određena prava, odgovara im se da nisu kao ostali invalidi. Izmjenom zakonske regulative i usvajanjem zakona o zapošljavanju, edukaciji i rehabilitaciji osoba s invaliditetom poboljšat će se položaj ove kategorije stanovništva", kazuje Sidro.