Jedna od najpametnijih izreka koju sam pročitala kaže: "Pod hitno počni da se raduješ onome što imaš, ili ćeš plakati zbog onoga što si nekad imao a da nisi ni znao koliko si srećan".
Nažalost, zbog destruktivnih programa i permanentne koncentrisanosti na ono što nemaju, malo je ljudi koji su u stanju da se stalno raduju onome što imaju, iako je to osnova sreće.
Razumem da ovaj svet održava potraga za onim što ljudi žele, a nemaju, ali sreću ipak održava zahvalnost za ono što imamo. Nekad davno imala sam prijateljicu ili sam bar tad mislila da smo prijateljice, koja je imala poveliku jahtu... Jedan dan zvala me očajnim glasom i rekla: "Jao, evo pored mene prođe Armanijeva jahta koja je duplo veća i duplo lepša i ja to nikad neću imati".
Ja sam baš tada sa decom koja su bila jako mala obilazila Sirmione, sela sam na klupu i rekla joj: "Ali uvek će biti većih i lepših, raduj se zbog onog što imaš".
Uvek je imala više nego što 90 odsto ljudi ima i u svojim snovima. Da se razumemo, nisam imala trunku ironije jer i kad bogati ljudi plaču njihov bol je iskren, pa nekad i jači od bola onoga koji noćas neće imati ni običan krevet... Ispostavilo se da je naše prijateljstvo krhkije od njenog osećaja sreće i izgubilo se negde u vihoru mojih nevolja.
Nebitno... Pa ipak, nikad nisam razumela ljude koji postaju nesrećni jer neko ima bolja kola, veću jahtu, bolje telo, uspešniju karijeru, gde je granica? Zašto moramo sve da posedujemo? Zašto ne možemo kao u muzeju da se divimo nečemu što nije naše? Da uživamo u lepoti nečeg samom činjenicom da ga vidimo i da smo u stanju da primetimo lepotu iako nam ne pripada? Zar nam na neki način ne pripada samim tim što je vidimo?
Ljudska žeđ za onim što nemamo jeste na neki način stimulativno delovala na civilizaciju jer su ti ljudi gonjeni svojom željom stvarali, gradili, osvajali, ali ta ista želja neretko je postajala neutoljiva glad koja se pretvarala u osećanje zavisti i nezdrave kompeticije. Koliko zaista možete da se radujete zbog nečeg što je tuđi posed? Lepota? Uspeh? Imanje? Svaki čovek mora da se brutalno stavi pred taj test, da li se radujemo tuđim prelepim stvarima ili smo preplavljeni zavišću i ljubomorom zbog tuđeg uspeha, privida sreće, imovine, putovanja, novca...
To je razgovor koji svaka duša mora da obavi sama sa sobom u potpunoj iskrenosti jer zavist prosto znači da nismo dovoljno svesni i blagodarni za ono što imamo, ma šta da je to: zdravlje, dečica, ljubav, prijatelji, dan bez bolova, čista duša, mirna savest, količina ljubavi koju imamo i dobijamo, potencijal da se radujemo...
Jer količina radosti u nama direktno zavisi od toga koliko smo istinski zahvalni za ono što imamo. Čovek koji je blagodaran za ono što ima uvek je u osećaju izobilja koje uživa da deli, a nema veće radosti nego podeliti drugima, obradovati ih. S druge strane, čovek koji je permanentno nezadovoljan onim što ima provešće život u osećaju nemanja i još će na sve načine pokušati zaštititi ono što ima. A istina je da niko od nas nema zapravo ništa do sopstvene duše, da je sve drugo privremenost u kojoj vežbamo zahvalnost, ljubav, radost. Zato je zahvalnost najveće bogatstvo koje čovek ima.
Jer blagodaran čovek je srećan čovek. On ne zavidi i ne meri se, on je uvek u bogatstvu zahvalnosti, a nikada u nezadovoljstvu zavisti. To su jedini duševni tajkuni, njima je pogled bistar ma šta da gledaju prividno svoje ili prividno tuđe, sve je samo u osećaju srca.
Neko je istinski srećniji sa gumenim čamcem nego sa jahtom, a njegova radost učiniće da ima osećaj izobilja zbog kojih će ponuditi mnogima da se provozaju njegovim gumenim čamcem, i to sa pogledom na prelepe jahte koje će okolo prolaziti, jer iskreno mnogo ljudi ne da nemaju gumeni čamac nego nikad nisu videli ni more... Dakle, sve je samo u zahvalnosti i osećaju radosti, sve ostalo je igra svetla koju zovemo stvarnost.