Urednica na RTV-u USK-a Bihać Gorica Buković novinarka je već punih 25 godina, aktivna je u društvu, predsjednica je Upravnog odbora Udruženja roditelja koji se bore protiv droga, a i sama je prošla dugogodišnji pakao sa vlastitim djetetom kojeg je izvukla iz čeljusti narkomanije.
O svom slučaju ona priča otvoreno, za razliku od mnogih, a to čini jer smatra da ova tema nipošto ne smije biti tabu.
- Uvijek se čovjeku teško vratiti na ono što je iza. Borba je bila dugotrajna, ali hvala Bogu isplatila se. Samo roditelji koji su prošli kroz slično iskustvo znaju šta znači proći ovozemaljski džehenem. Niste ni svjesni koliko godina prođe u toj svakodnevnoj iscrpljujućoj borbi za život najvrednijeg što svaki roditelj ima – djeteta. Bilo je tu svega, rekla bih – bilo, ne ponovilo se.
- Mislim da nikada nije bilo toliko droge na ulicama i toliko mladih koji shvataju da im je jedini izlaz liječenje. Zato je velika važnost prevencije od najranije dobi. Ako tu zakažemo kao društvo, onda ćemo dugo biti žrtve svi, i roditelji i djeca i društvo u cjelini, kaže za sarajevsko Oslobođenje Gorica Buković.
Šta porodica može poduzeti, teško je reći, kaže te nastavlja: “Ja bih rekla, prije svega, voditi jaču kontrolu gdje su i s kim su nam djeca. Ne kupovati ljubav i vrijeme novcem, djecu od najranije dobi uključivati u sportske, kulturne i druge aktivnosti. Ne dozvoljavati da dugo borave van kuće a da ne znaju gdje su. Jednostavno, baviti se svojom djecom”.
Društvo, odnosno organi gonjenja, u posljednje vrijeme razbijaju velike kriminalne grupae i zapljenjuju ogromne količine narkotika, što pokazuje da oni koji zarađuju na krvi naše djece i njihovim životima ne miruju, naglašava Gorica Buković.
Što se tiče iskustva u saradnji sa državnim institucijama u vezi sa narkomanijom, ona smatra da “organi gonjenja imaju ružan odnos prema djeci koja su u narkomaniji, ne shvatajući da su to bolesni ljudi, koji trpe najviše”.
“Ta stigmatizacija umnogome otežava i ovisnicima i roditeljima, ali i udruženjima da imaju još bolje rezultate. Porodice se raspadaju, osiromašuju, jer ih ovisnici iscrpe do kraja. Samo pravim pristupom mogu se pomjerati granice, jer nije više sramota imati ovisnika u porodici, sramota je ne poduzeti ništa da se ta osoba izliječi. Naravno, ako postoji volja i želja ovisnika za odlaskom u terapijsku zajednicu”, kaže Gorica Buković.
Upitana kako se kao majka osjećala zbog toga što je Unsko-sanski kanton osramoćen činjenicom da su i neki najviši policijski zvaničnici bili odgovorni zbog organizovane trgovine narkoticima i je li bila šokirana kada se saznalo koliko su narkodileri zaštićeni, Gorica Buković kaže da taj šok traje i danas.
“To je činjenica kad sam shvatila da sam prepuštena na milost i nemilost onih koji su mi pretukli dijete. Iako je to prijavljeno, niko nije odgovarao. Zašto? Pitala sam se i nakon što je sudac mog sina osudio na tri mjeseca zatvora, koja je odležao, a tvrdim i sada da je nevin. Ako je neko registrovani ovisnik, dakle bolesnik, tući bolesnika za mene je prestrašno, pogotovo što je tada bio u fazi liječenja i trajne apstinencije”, izjavila je Gorica Buković, napominjući da je danas ponosna majka i da zato i daje sebe u stalnim kontaktima sa roditeljima ovisnika, da znaju da nisu sami i da je neko prošao iskustvo koje oni, nažalost, prolaze.
Udruženje Ruka-ruci u Bihaću djeluje u cijelom kantonu, a njegovi prioriteti su jasni – ovisnici i roditelji koji trebaju podršku i pomoć. “Naša vrata i srca su otvorena za svaki vid pomoći”, ističe Gorica Buković.
Jer, kako kaže, “roditelji se moraju boriti za svoju djecu, dati im podršku i podržati kada potraže pomoć… Treba im pokazati granicu preko koje se ne može, jer mnogi roditelji izgube zdravlje vrteći se stalno u krugu laži i manipulacija ovisnika. Imovina i imetak priča su za sebe, istope se kao led na suncu.”
Šutnja i guranje glave u pijesak odnijeli i previše mladih života, vrijeme je da se tome stane ukraj, ističe Gorica Buković.
“Roditelji se okrivljuju, preispituju, a u stvari nisu krivi. Šta da rade mladi danas u okruženju koje je puno beznađa i sivila u kojem samo malobrojni mogu bez stresa platiti račune, rate kredita i živjeti dostojno čovjeka. Ko će tim ljudima dati posao? Kako da osnuju porodice? Pa danas mladi sa 30 godina još žive sa roditeljima i od njih traže marku za kafu i novac za cigarete. Gdje je tu perspektiva? Šta im ostaje kako bi dokazali adekvatnost, jer nagomilani bijes i frustracije su ogromne”, pita se ova hrabra žena.
Ona svakog dana komunicira sa građanima i putem radija. “Moj posao je dobra prilika da upravo kroz dugogodišnje iskustvo podijelim sa njima dobro i zlo. Ljudi mi vjeruju, znaju da sam dobronamjerna, a pomoć traže roditelji i van Kantona jer su prepoznali bol i težinu svega kroz šta je moja porodica prošla. A linija za pomoć je dobra ideja, pa ćemo je razmotriti, mada u Kantonu svi znaju gdje nas mogu naći i na kojinačin kontaktirati”, kaže Gorica Buković, napomonjući da i ona i Muharem Lipovača, predsjednik Udruženja, imaju profil na Facebooku gdje su dostupni roditeljima, a i samo udruženje ima svoju Facebook stranicu.
Roditeljima koji se suoče s problemom narkomanije u kod svoje djece Gorica Bukić poručuje: “Niste sami, glavu gore, zajedno možemo mijenjati stvari nabolje i ukazati našoj djeci ili našim bližnjima da se iz droge može izaći uz dobru volju i podršku okoline, prije svega ljudi koji su prošli kroz ono kroz šta vi sada prolazite. Meni se mogu obratiti kad god žele, znaju gdje me mogu naći.”