U Bosni i Hercegovini radi samo jedan tumač gestovnog jezika koji ima validan certifikat da se bavi ovim poslom, priznat od Evropske unije gluhih, krovne organizacije gluhih u Evropi, što ne zadovoljava ni minimalne potrebe 20.000 gluhih osoba koliko ih, prema procjenama, živi u našoj zemlji.
Zbog neuređenosti zakona i nepostojanja relevantne institucije koja bi bila u stanju da izda validne diplome i izvrši kvalitetnu obuku za bavljenje ovim poslom, Davorka Cerovac iz Mostara jedini je zvanični tumač gestovnog jezika u BiH, potvrdili su iz Saveza gluhih i nagluhih BiH.
"Nažalost, u BiH trenutno niko nije ovlašten da izdaje validne sertifikate za tumače znakovnog jezika. Naravno da postoje tumači koji rade širom Bosne i Hercegovine. Među njima ima vrlo kvalitetnih prevodilaca, ali ima i nekih koji ne zadovoljavaju. Zbog nepostojanja sistema tu ima svega", kaže Miodrag Knežević, sekretar Saveza gluhih i nagluhih BiH, koje okuplja dvadesetak ovakvih udruženja u našoj zemlji.
Knežević ističe da postoji velika potreba za tumačima znakovnog jezika, koji je osnovni način komuniciranja gluhih osoba u BiH i svijetu.
"Najveća je potreba u sudovima i do sada su sudovi improvizirali i tražio se neko samo da prevede, iako niko nije bio siguran da li je taj prevod zaista tačan. Također, ukazuje se potreba i u TV stanicama od kojih mnoge imaju specijalne programe prilagođene osobama koje ne čuju. Za ove potrebe danas rade mnogi koji nemaju prave certifikate, već su gestovni jezik naučili tokom života", ističe Knežević, dodavši da u Mostaru postoje dva tumača gestovnog jezika koji surađuju sa Hercegovačkom televizijom.
Tumači znakovnog jezika obično su djeca gluhih, koji su gestovni jezik naučili družeći se sa svojim roditeljima.
"Tako je svugdje u svijetu, ali se takve osobe instruiraju i obučavaju duži period. Nije isto razgovarati sa svojim roditeljima i prevoditi kompleksne stvari na sudu ili simultano prevoditi TV program. Nažalost, postoji mišljenje da se ovaj jezik, koji je izuzetno kompleksan, može naučiti na nekim kratkim kursevima", naglašava Miodrag Knežević.
Iako nemaju zvanični certifikat, u Sarajevu kao tumač gestovnog jezika radi sedam osoba. Angažovani su na televizijama BiH, FBiH i Kantona Sarajevo, te u privatnoj TV stanici Hajat.
"Meni roditelji ne čuju i od malih nogu sam upoznata sa gestovnim jezikom. Ukazala se potreba na televiziji i nakon što smo završili kurs počela sam raditi. Ovo je izuzetno naporan posao. Drugačije je voditi neki opušteni razgovor, a drugačije je kad moram simultano prevoditi neke izuzetno komplikovane stvari. Kao i u drugim oblastima, trudim se da svaki dan napredujem", priča Amra Koljić, koja je surađivala sa nekoliko TV stanica u Sarajevu.
Koljićevu je za prevodioca gestovnog jezika, kao i ostale sarajevske tumače, obučavala Jasminka Proho, sekretar Udruženja gluhih i nagluhih Kantona Sarajevo, i sama dugo godina angažovana kao tumač gestovnog jezika.
"Nažalost, u BiH ne postoji prava institucija za obrazovanje ovakvih kadrova. S obzirom da se uglavnom svi između sebe znamo, te da se prije nekoliko godina ukazala velika potreba za ovim tumačima, mi smo se okupili. Već smo dobro poznavali gestovni jezik i pokušala sam ih što bolje pripremiti za prevođenje", objašnjava Jasminka Proho.
Ovi tumači nisu samo prevodioci, nego su često jedini koji osobama koje ne čuju mogu pomoći kada se susretnu sa velikim problemima.
"Zajednica gluhih je vrlo osjetljiva zajednica. Oni od nas tumača očekuju ne samo da budemo prevodioci, već očekuju nekad da im budemo i advokati i prijatelji. Izuzetno je teško biti objektivan i isključiti emocije kada znate da su ti ljudi bez vas nemoćni i kad mnoge od njih i poznajete", kaže Jasminka Proho, koja je u nekoliko slučajeva zastupala gluhe osobe na sudovima širom BiH.
U Evropi postoji univerzalni jezik kojim se sporazumijevaju osobe s oštećenim sluhom. Međutim, svaka zemlja ima svoje posebnosti, nerijetko i poseban gestovni jezik. Problem u BiH je što glasovni jezik nije standardiziran, tako da to tumačima glasovnog jezika stvara dodatne probleme. Ne postoje ni udžbenici ni rječnici iz kojih bi sticali znanje.
"Za jezik kažu da je promjenljiva kategorija, a znakovni jezik je još promjenljiviji. Mnoge stvari i znakovi nastaju spontano i sami gluhi imaju neke svoje simbole. Neke stvari je izuzetno teško prevesti dok postoje neke jednostavne geste koje objašnjavaju čitavu rečenicu. Nažalost, mi nemamo ni udžbenika, ni stručnog kadra, kao ni sistematizacije znakova. Ranije je bilo dosta ozbiljnije u Jugoslaviji i sada smo u situaciji da mi iz BiH kopiramo ono što se uradi u Srbiji i Hrvatskoj", tvrdi Jasminka Proho.
Znakovni jezik u BiH nije podijeljen po nacionalnoj osnovi. Među gluhima ne postoje trvenja da li je znakovni jezik koji se koristi u BiH srpski, hrvatski ili bosanski. U udruženjima tvrde da imaju ionako previše problema, te bi im dodatne podjele samo naškodile.
O ovome najbolje govori i podatak da rječnik znakovnog jezika koji se priprema u Banjaluci nije naslovljen ni kao bosanski, ni srpski, ni hrvatski. Autorica Dubravka Ostojić odlučila je da se prvi rječnik gestovnog jezika ikad izdan u BiH zove "Rječnik našeg gestovnog jezika".
"U ovom rječniku, koji uskoro treba da izađe iz štampe, sakupljeno je oko 1.500 znakova za određene riječi. Do sada su pravljeni samo priručnici, a ovo je prvi put da se radi ovako ozbiljan projekt koji će biti malo bogatiji", kazala je Marina Macanović, sekretar Udruženja gluhih i nagluhih RS.