Na putu od Kalesije prema Bratuncu skoro neprimjetni makadamski put odvaja se na desno. Bez putokaza rijetki će putnici znati kuda tačno idu. Nema nikoga ko bi vas uputio gdje ste naumili, ali čim odmaknete nekoliko stotina metara od glavnog puta u daljini ćete ugledati brdo. Narod ga zove Vis, a tu su i prve kuće. Stigli smo u selo Zelina, za koje će njegovih 80 mještana reći da je svačije i ničije. No krenimo redom.
Ispod Visa s jedne i Raševa s druge strane na dva dužna kilometra prostire se Zelina. To je selo u dva entiteta. Dejtonskim mirovnim sporazumom jedan dio sela, tačnije zaselak Pucari, pripao je Republici Srpskoj i novoformiranoj opštini Osmaci, dok je drugi dio sela, tačnije zaselak Gajići, pripao Federaciji BiH i opštini Kalesija. Kada narod iz Gajića, većinom naseljen Srbima, te 1995. godine sazna da su svjetski moćnici podijelili njihovo selo i da su oni pripojeni FBiH odoše u izbjeglištvo te novi život počeše u susjednim Cepardama u RS. Prođoše godine. Život se polako normalizovao, ali selo Zelina i dalje ostade podijeljeno entitetskom linijom.
Većina mještana Zeline u oba entiteta bavi se isključivo poljoprivredom. Veliku politiku ne vode već svakodnevnu brigu za golo preživljavanje.
Svi muče istu brigu
Na samom ulazu u selo još se nalazimo u Republici Srpskoj. Niz makadamski put prema dolini rijeke Spreče odsjele su porodice Tripković. Umornog od teškog fizičkog rada pred oronulom kućom zatičemo Slobodana Tripkovića (44), koji sa suprugom Milenom (32) kako bi preživio skuplja staro gvožđe i prodaje ga. Izrodili su troje djece, tri školarca. Dobri učenici, vrijedni i pametni, ali nemaju dobrih uslova za učenje.
"Evo vidite kako živimo. Nas petoro u 30 kvadrata. Skupljamo tako staro gvožđe i ono malo dječjeg dodatka što dobijemo, od toga preživljavamo. Ne pitamo u kom se entitetu nalazi otpad, moramo raditi. Šta ćemo, sretni smo kada nema bolje. A u Zelini se može živjeti. Samo da nam daju malo pomoći u poljoprivredi pa da obrađujemo više zemlje", kaže Slobodan.
Većina djece iz Zeline školu pohađa u Osmacima, ali i u Cepardama, među njima i djeca Tripkovića. Ali ono što ih razlikuje od mališana iz drugih gradova je što aktivno pomažu roditeljima oko obavljanja svih poslova. Moraju, jer nemaju izbora. Borka (17), Dane (14) i Dejan (11) prikupljaju staro gvožđe kako bi mogli da se školuju.
"Pomažem i ja roditeljima koliko mogu. Volio bih imati kompjuter, ali kad se nema, šta bih", kaže Dane.
Odmah do njihove kuća je Slobodanovog brata Milosava, koji je u vrijeme naše posjete bio u šumi. Kako nam je rekla domaćica Slobodanka (36), nekoliko porodica iz Zeline živi od sječe i prodaje šume.
I oni imaju troje djece: Dalibora (19), Daliborku (17) i Vasliju (11).
"Loše se živi. Muž mi mora nadničiti po cijeli dan ili raditi u šumi kako bi prehranio porodicu. Djecu treba školovati, a dječjeg dodatka samo 80 maraka. Malo se vodi računa o životu na selu, kako u RS tako i u FBiH. Svi mi mučimo jednu brigu, bili tamo ili ovamo", kaže Slobodanka.
Kuća u jednom, imanje u drugom entitetu
Rijetki su domaćini koji odluče da ostanu u Zelini i bave se poljoprivredom i drugim djelatnostima. Najbliža ambulanta i veća trgovina je u centru Osmaka, udaljenih pet kilometara, ili u Kalesiji, koja je udaljena isto toliko. Većina poljoprivrednika, s kojim smo pričali, kaže da je sjetva skupa, a proizvod jeftin pa nema velike vajde.
Kuća Mare (31) i Vlaška (36) Vuković nalazi se na teritoriji RS, ali im ostalo imanje pripada drugom entitetu pa je ovaj bračni par na svojoj koži osjetio više puta surovu stvarnost podjela koje je donio i rat, ali i mir.
"U Dejtonu nam podijeliše selo, tako da nam kuća ostade u Republici Srpskoj dok je sva zemlja u Federaciji BiH. Bože me sačuvaj... Ali ne bi to bio problem kada bismo mi mogli ostvariti sva prava kao i drugi poljoprivrednici u RS. Mi ne možemo ostvariti pravo na subvenciju zato što nam je njiva u drugom entitetu", žali se Mara.
Više od 100 litara mlijeka, koje sa pet krava proizvede ova porodica, otkupljuje "Kalesijska mljekara", a u FBiH ova porodica sije i 30 dunuma kukuruza i još nekoliko dunuma drugih sorti. I tako dok bude podjela ova porodica će ostati uskraćena za potrebnu subvenciju za poljoprivrednike u RS.
"Najviše nas boli to što ne možemo kao drugi ostvariti prava na pomoć. U današnje vrijeme svaka je pomoć dobrodošla", kaže Mara Vuković, inače kandidat na listi za opštinski parlament na narednim izborima. Boriće se kaže za život mladih u ovoj opštini jer u njoj vidi perspektivu. Za stolom sjedi njena svekrva Savka (68), od rata naovamo gotovo gluva. Doktoru kada bi htjela da ode mora u ambulantu u Osmake ili u Kalesiju. Za veće poduhvate mora da ide u 20 kilometara udaljen Zvornik. A autobus ne saobraća kroz selo. Pomaže kaže snahi i sinu šta može, a najviše oko kućnih poslova. Ponekad obiđe i nekoliko košnica pčela u dvorištu. Koji kilogram meda prodaju, pa se i od toga živi. Vlaško je jedan od rijetkih Zelinanja koji su našli zaposlenje. Radi u glinici u Karakaju.
Neobilježena "granica"
Uskim puteljkom skoro nasutim šljunkom dolazimo na jedan proplanak. Lijep pogled na Kalesiju, a ispred nas Pucari. Zaselak Zeline koji je ostao u RS. Jednom nogom smo u Gajićima u FBiH. Ni po čemu se ne bi reklo da smo na međuentitetskoj granici.
Milovan Rebić, zamjenik načelnika opštine Osmaci, rukom nam pokazuje raspored naselja i granicu koja ih razdvaja.
"Ovo ovamo vam je jedan, a na ovu stranu drugi entitet. Prva kuća na koju naiđemo je u Zelini, da je nazovemo federalna. Ljudi se teško mire s tim, posebno oni koji imaju zemlju na ovom dijelu", kaže Rebić.
A na nekoliko metara od same entitetske granice svoje staračke dane provodi Ljubojka Delić (78), koja je nakon što se njen dio sela našao u Federaciji BiH doživjela izbjeglištvo. Međutim, nakon nekoliko godina života u Cepardama ponovo se vratila u svoj rodni dom, gdje je, priznaje, najljepše.
Pjesma je lijek za dušu i politiku, kaže Milutin Gajić, jedan od mještana Zeline u FBiH.
On sa suprugom Milicom i četvoro djece živi u federalnom dijelu Zeline. Kaže da nema zemlje u RS već mu je sve oko kuće pa nema problema oko ostvarivanja prava. Najviše vremena Milutin provodi svirajući harmoniku. Ne bi je, tvrdi, dao ni za šta na svijetu. Harmonika dočeka i isprati svakog gosta i putnika, a tako je bilo i sa ekipom "Nezavisnih".
"Hajmo mi, brate, zapjevati jednu. Jel' ćemo mi to biti u novinama. Pošto je i ovo selo u kome živimo svačije i ničije hajmo mi da zapjevamo neutralnu. Ajmo 'Prođoh Bosnom kroz gradove'", reče nam Milutin i zapjeva i zasvira iz duše.
Zakasnila na pjesmu niz brdo povrh kuće silazi supruga Milica. Pred njom 40 koza, glavno zanimanje ove porodice. Pomažu joj svi oko čuvanja, a najviše djeca Dragica (15), Momir (12). Pored ovo dvoje, ovaj bračni par ima i Momčila (10) i Cviju (5).
"Evo baš sutra Markovdan, odoh na slavu da sviram. Nešto će se ušićariti, a tu je i koje jare... Ma ima, brate, od čega da se živi samo kada se hoće. Nama ni rat ni mir ne može ništa, no ti meni reci kad će ovo biti u novinama da ja to kupim. Bogami otići ću u Zvornik, ako treba...", sa osmijehom nas ispraća Milutin.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.