U "Vaza" muzeju u prestonici Švedske Stokholmu nalazi se najveća svjetska atrakcija kada su u pitanju stari jedrenjaci.
Jedrenjak "Vaza" isplovio je na svoje prvo putovanje iz ratne luke u Stokholmu 10. avgusta 1628. godine. Nepunih sat vremena kasnije, bio je na dnu mora.
Za sobom je u smrt povukao stotinu ljudi, među kojima je bilo žena i djece. Najveći i najmoćniji jedrenjak svoga vremena, ponos švedske ratne mornarice, potonuo je na očigled užasnutih visokih zvanica koje su došle da proslave porinuće novog broda, nakon pređene nepune nautičke milje.
Potonućem do slave: Ironijom sudbine, današnja popularnost tog velikog broda upravo je njegovo potonuće odmah nakon porinuća. Zahvaljujući tome što voda u Stokholmskom zalivu ne sadrži puno organizama koji nagrizaju drvo, brod je ostao gotovo nenačet zubom vremena, a zahvaljujući činjenici da je potonuo nekoliko stotina metara od obale u relativno plitkom moru, nije bilo toliko teško izvaditi ga iz vode i izložiti u muzeju.
Matijas Anderson, marketing menadžer "Vaza" muzeja, u kojem je taj jedrenjak danas izložen, poveo nas je u kratki obilazak broda.
Oko "Vaze" nalaze se četiri platforme na tri sprata, tako da posjetioci mogu brod osmotriti sa svih strana i na različitim nivoima, od dna broda, preko trupa pa sve do kabina za posadu. Svjetlo je prigušeno i brod je u polumraku jer bi jako svjetlo imalo negativan efekat na očuvanje broda.
"Najinteresantnije oko tog broda je da je on u potpunosti očuvan, a jedrenjak iz ovog doba u takvom stanju nećete naći nigdje na svijetu", kaže Anderson.
Objašnjava da se, iako je muzej posvećen isključivo brodu "Vaza", među eksponatima može pronaći i dosta predmeta koji svjedoče o životu u Švedskoj u to vrijeme.
"Izložna je odjeća oficira i običnih mornara na brodu kao i predmeti koje su koristili iz čega se vidi kako se tada oblačilo i šta se nosilo i koristilo", priča Anderson.
Pored toga, postoji nekoliko prezentacija o kućama u kojima su živjeli mornari, pa se vidi i širi društveni ambijent iz tog doba.
Brod superlativa: Anderson kaže da graditelji ni u snu nisu mogli pretpostaviti da će brod svoju pravu slavu steći tek četiri vijeka nakon što je potonuo.
"Da nije potonuo odmah nakon isplovljavanja, nikad ne bismo bili u mogućnosti da ga izvučemo iz mora i izložimo ovdje. Kad bi kojim slučajem sada ljudi koji su ga pravili mogli da dođu ovdje, siguran sam da bi se jako obradovali kada bi ga vidjeli u muzeju", kaže Anderson uz osmijeh.
Od samog početka projekta, brod "Vazu" krasila je gomila superlativa. Bio je to najveći brod sa najviše topova, čak njih 64, nanizanih u dva reda jedan iznad drugog. Bio je dugačak više od 50 metara, i gotovo isto toliko i visok. Posada je brojila 145 mornara i 300 vojnika. Bio je težak 1.210 tona, ne računajući opremu, municiju i teret. Imao je deset jedara ukupne površine 1.275 kvadratnih metara.
Gradili su ga tri godine, a za njegovu izgradnju upotrebljeno je hiljadu hrastova, ukupne zapremine od 900 kubnih metara.
Cijeli Stokholm došao je u gradsku luku da isprati kolosa na njegovo prvo putovanje. Koliko su ga Šveđani voljeli, toliko su ga se njihovi neprijatelji plašili. Sačuvani su brojni dokumenti koji svjedoče o velikom interesu švedskih neprijatelja, posebno Danaca, koji su svakodnevno krišom pratili izgradnju broda. Tako je, na primjer, u pismu Erika Krabea, danskog ambasadora u Stokholmu, pisalo da je na prvom putovanju na "Vazi" bilo 48 topova velikog kalibra, četiri topa sa kuglama teškim 12,5 kilograma, osam sa kuglama od četiri kilograma, dva sa kuglama od jednog kilograma, i šest teških haubica.
Počasni plotun: Brod je isplovio iz doka u Skepsgardenu, koji se nalazi na današnjem ostrvu Blaziholmenu, koje povezuje današnji sjeverni i južni Stokholm. Iz doka, "Vaza" je odvučena na nekoliko stotina metara udaljeni kej, ispred Carske palate, koja je i danas na istom mjestu. Tu je utovareno oružje, municija, teret i ostale potrepštine za prvo putovanje. Te nedjelje, 10. avgusta 1628. godine, vrijeme je bilo predivno i toplo. Sunce je sijalo, a nije bilo ni daška vjetra. Ništa nije upućivalo na katastrofu koja se spremala. Uz muziku, pjesmu i ples, na brod su se popeli i žene i djeca članova posade, koji su dobili priliku da budu na prvom putovanju.
Blagi vjetar je duvao sa sjeverozapada, a brod je prvih stotinak metara nakon isplovljavanja prešao uz pomoć sidara, prije nego je razvio svoja jedra. Topovi su u tu čast ispalili počasni plotun.
Ono što je uslijedilo, opisano je na suđenju kapetanu Sefringu Hansonu, koji je bio prvi optuženi za gubitak broda. Kada se brod uputio ka otvorenom moru, navodi se u tom spisu, zaduvao je malo jači vjetar koji je brod nagnuo na desnu stranu. Nešto kasnije, brod se toliko nagnuo da je kroz topovske otvore počela da ulazi voda. Brod se prevrnuo na desnu stranu, i nestao ispod mora.
Tragedija kao lekcija: Kapetan Hanson je uhapšen i odveden na suđenje. Da li je bio pod uticajem alkohola? Da li je propustio da topove zaveže za nosače po propisu? Da li je bilo dovoljno tereta? To su bila prva pitanja.
"Isijecite me u hiljadu komada ako topovi nisu bili povezani. Kunem se svemogućim Bogom da niko na brodu nije bio pijan", rekao je on u svoju odbranu.
Vrlo brzo je utvrđeno da kapetan ne snosi odgovornost za tragediju. Nije trebalo dugo da se nađe pravi razlog potonuća broda: Brod je bio previše nestabilan i pretežak na svom gornjem dijelu. Samo mali vjetar je bio dovoljan da prevrne brod. Kapetan je oslobođen, a sljedeći na tapetu bili su graditelji broda. Ali, i oni su ubrzo oslobođeni. Tada nije bilo kompjutera i simulatora koji bi utvrdili kako će se brod ponašati na moru. Svaka probna plovidba je ujedno bila i simulacija. "Vaza" je bio najveći brod svoga vremena i, nažalost, bilo je potrebno da se desi tragedija da bi graditelji brodova shvatili da brod tih dimenzija mora biti širi i teži na dnu radi stabilnosti.
Vađenje iz mora: Samo tri dana nakon potonuća, pokrenuti su prvi pokušaji da se izvadi brod. "Vaza" je ležala u Stokholmskom zalivu, na oko 30 metara dubine. Međutim, taj pokušaj je završen bez uspjeha.
Nekoliko decenija nakon potonuća, pokrenut je drugi pokušaj vađenja broda, kako bi se izvadili dragocjeni topovi i blago. Trup je povezan užadima za brodove koji su ga pokušali povući, ali ni oni nisu uspjeli. Tek 1665. godine ronioci su nadljudskim naporima uspjeli da izvuku većinu topova iz broda. Nakon toga, on je utonuo u zaborav. Da nije bilo Šveđanina Andersa Francena, arheologa i zaljubljenika u stare jedrenjake, tako bi ostalo zauvijek. On je pedesetih godina prošlog vijeka pokrenuo veliku potragu da locira tačno mjesto potonuća "Vaze" i pokrenuo je veliku medijsku akciju širom Švedske da ga se izvuče iz mora i izloži u muzeju.
Vaza je po prvi put nakon 333 godine pod morem svjetlo dana ugledala 24. aprila 1961. godine. Bila je to šesta godina od početka radova na vađenju broda iz mora.
Ali pronalaženje lokacije broda bilo je posebno težak i složen zadatak, za koji je brodskom specijalisti Andersu Francenu bilo potrebno nekoliko godina mukotrpnog pretraživanja dna zaliva. Kada je locirana, ustanovljeno je da je "Vaza" potonula na dubini od 30 metara.
Stručnjaci su se odlučili na potpuno identičnu metodu vađenja koju su probali i prvi spasioci, par godina nakon potonuća. Ronioci su iskopali šest tunela ispod broda, a onda su kroz njih provukli čeličnu užad koja su na površini povezana s pontonima koji su brod polako vukli na površinu.
Od trenutka kada su pontoni počeli da dižu brod do njegovog izronjenja na površinu proteklo je dvije pune godine.
Konzervisanje broda: Ono što ni sami spasioci broda nisu mogli ni u snu pretpostaviti, je koliko će izazovan i težak posao biti da se brod očuva od propadanja.
Kada je 1961. godine "Vaza" izvađena iz mora, niko nije imao pojma kako sačuvati tako veliki brod od propadanja. S obzirom na to da je trup napravljen od više od 700 kubnih metara drveta, koji su skupa sa vodom koju su upili u sebe imali težinu od oko 1.500 tona, mjere konzervisanja broda morale su se provoditi na do tada neviđenim razmjerama. Nikada prije ni poslije nije provedena tako opsežna akcija konzervisanja tako velikog predmeta.
Odmah nakon izvlačenja iz mora, "Vaza" je postavljena na ponton na kojem je bila izgrađena privremena građevina koja ga je održavala uspravno. Radovi na izvlačenju više od 40.000 predmeta sa i oko broda potrajali su još pet mjeseci. Tokom cijelog tog vremena "Vazu" su prskali morskom vodom kako bi spriječili isušivanje drveta. Naime, ako bi se dozvolilo sušenje, pojavile bi se pukotine u drvetu koje bi dovele do uništenja broda.
U novembru iste godine brod je prevezen na kopno gdje su počeli radovi na rekonstrukciji.
Kako bi spriječili pojavljivanje pukotina, tokom procesa isušivanja broda je paralelno u brod ubrizgavana specijalna materija polietilenski glikol, koji je po strukturi najsličniji vosku. Zanimljivo je da se ta materija najčešće koristi za pravljenje šminke, karmina i krema za njegu lica.
Kada je, nakon mukotrpnog posla, završena konzervacija broda, "Vaza" je dovezena na dok oko kojeg je izgrađen muzej.
Muzej je u konstantnoj polutami, jer bi svjetlo uništilo nježnu strukturu trupa broda. Osim toga, postoji poseban sistem ventilacije i isušivanja vazduha od znoja i disanja posjetilaca koji izazivaju vlagu. Ta vlaga, u kojoj ima i dosta soli, bi u vremenu od stotinak godina dovela do uništenja strukture.
Anderson kaže da je ambiciozni plan grada Stokholma "Vazu" sačuvati zauvijek.
"Ovo je jedinstveni primjerak i mi ga moramo sačuvati. Bez obzira koliko novca, napora i truda bude bilo potrebno, mi ćemo je sačuvati i uvjeren sam da će "Vaza" biti tu i za hiljadu godina", kaže Anderson.