BIJELJINA - Semberska ravnica već krajem ljeta oslušne i nebo i zemlju. Pažljivo. Čeka dolazak jeseni. Osjeća njen dah, disanje, korak, lepršanje, drhtaje, izmaglice...
Jesen u ravnicu stiže odmah poslije velikogospojinskog vašara u Sremskoj Rači, kada su svi šorovi, travnjaci, prostrano raskršće, igralište i dvorišta u ovom selu prepuni kora od bostana.
"Razbacane kore lubenica i dinja u Sremskoj Rači i večernje bostandžijsko prebrojavanje zarade sigurni su znaci da dolazi jesen. Bostandžije strpljivo i dugo prebrojavaju zarađeni novac. Metalnu sitninu trpaju u male metalne kutije, a papirne banknote u kožni torbak. Kada ih prebroje nekoliko puta, ovi umorni ljudi novčanice redaju po veličini - presaviju ih, pa svežu gumicom ili koncem. Jesen stiže i kada se raspuče orasi i počnu ispadati iz ljuske, a ratoborni stršljenovi kidišu na zrele šljive, kruške i jabuke", kaže hroničar semberske ravnice Radomir Perić.
Ravničari vjeruju da jesen dolazi pred zoru, u svitanje, kada sve spava dubokim snom. Sleti jesen da l' s neba, da l' sa vrha drveća. To niko ne zna. Neki su sigurni da jesen donose predzorski vjetrovi, pa je rašire po šumama, po njivama, voćnjacima, livadama, rijekama, kućama...
"Djeca u ravnici mogu se zakleti da jesen donose učitelji u kožnim tašnama među svojim knjigama, a berberi u bijelim ispeglanim plahtama, u bočicama kolonjske vode i u mirišljavim peškirićima, kojima brišu suze rasplakanih školaraca kada ih šišaju. Da nije jeseni, vjeruju mališani, ne bi bilo škole i šišanja. Niti gumenih 'Batinih' opanaka, s kajiščićima koji ubrzo popucaju. Da nije tih ljudi, bili bi samo proljeće i ljeto, a ako neko baš poželi - može biti i zime. Ali ne mnogo. Tek toliko da se sankaju, grudvaju i da naprave bar jednog Snješka Bijelića. Poslije toga opet ujutru može da grane proljeće", kaže Perić.
Jesen djeci u ravnici, očito, i nije potrebna. Doduše, moglo bi malo biti i nje - samo dok se pokupe orasi, lješnici i izvrca med.
Znaju to djeca bolje od starijih, ali djeca imaju maštu. Raspale je uveče kada legnu u ponjave i prepuste joj se. Jedino ih san u tome prevari - omami ih, umiri im čula i sklopi im oči. Doduše, ponekad im se javi i neki dobri san, pa ih odvede u neki daleki, nestvarni i tajanstveni svijet.
Kad jesen stigne, uvijek je plavičasta i topla od dalekog puta. Takva biva neko vrijeme - dok ne omami ljude. Onda ih nahrani, nasisa ih milinom koju jedino može osjetiti sit božiji stvor.
Potom se po krajevima šuma i šipražja zacrvene bobice šipurka i gloginja. Na njivama kukuruz savija vrhove otežalih klipova ka zemlji. Prašina na putevima tromo se spušta - zastaje u vazduhu kao da je neko drži u ruci.
"Ima ljudi koji misle da jesen noću donose uhranjeni konji, iz čijih kopita sijevaju žute iskre, pa se onda rasprskavaju u sve dugine boje i prelivaju u njihove nijanse. Znam neke koji tvrde da jesen stiže sa ždralovima. Sjedne jesen, vele, na leđa najvećeg ždrala, onog na čelu jata, i oglašava se umjesto njega, sipajući ispod sebe čarobni prah koji se, kada padne dolje na zemlju, pretvori u boje - u rumenu, u plavu, žutu, crvenu, purpurnu... Kao da njima posipa i daruje svatove", pripovijeda Radomir Perić.
Jesen se nekada sa ždralovima spusti na njive i proplanke. Dok se ove graciozne ptice odmaraju od dalekog leta, ona skine svoj plavičasti prozirni veo s vrata i glave, pa iz njega istresa magle. Zatim se ponovo popne predvodniku jata na leđa i odleti dalje.
Onda poteku jesenji dani u ravnicama: ubrzano, radno i produženo do punog mjeseca, do ponoći, do praskozorja, do... Dok se ne porade svi poslovi. U toj prvoj jeseni, što prosipa purpur i ostale boje, sve je rodilo i prerodilo, naraslo i preraslo, zrelo i prezrelo.
Pozna jesen drugačija je od one što se s bostanom uvuče kradom i što sa sobom donosi boje i izobilje. Ova druga s novim bojama ne donosi ništa. I kiše padaju mimo njene volje. Odvojeno od nje. U ovoj jeseni sve je manje drhtaja i snova. I ponjave su grublje nego poslije velikogospojinskog vašara u Sremskoj Rači.
"U drugoj jeseni miruju seoski sokaci, utrine, drveće, kuće, kapije, vajati... ćute plandišta i ispašišta. U ovoj jeseni život jedino vri u toplim sobama. Dođu onda kasnojesenski dani - svinjokolj u ravnici. Brda mesa i mesine - kobasica i krvavica, kaurmi i švargli, pihtija i čvaraka, kulena i džigernjače, džigerice i kraljevog mesa, podvaraka i šnicli, salnjaka i pogača, šrtrudli i krofni, pita i uštipaka", priča o semberskoj jeseni Radomir Perić.
Jesen se odomaćila. Kao da ne namjerava da ode. Spala je, izgleda, s leđa ždrala predvodnika, jato je odletjelo, a ona nema kuda.
Više je niko i ne primjećuje. Čak ni djeca koja se o svinjokolju igraju naduvanim svinjskim mjehurom - sve dok neki vragolasti mačor ne bude brži od njih, pa im zgrabi mjehur i s njim strugne na neki tavan.
Jesenji dani u ravnici uvijek teku polako.