Kada je krenulo u prvi razred, primijetila sam da moje dijete nikako ne može da pročita riječ spajanjem slogova, već isključivo spajanjem slova, što ga je jako usporavalo. Takođe, u pisanju je bio prilično neuredan.
Slova je pisao naopako ili bi u riječi poneko slovo izostavio. Zatražila sam mišljenje učiteljice, na što sam dobila odgovor da nema potrebe za paniku, da mi je sin lijen, te da bi trebalo da ga malo"poguram", priča Marija S., majka desetogodišnjeg dječaka, koji je skupo platio učiteljičino nepoznavanje disleksije.
Dodaje da se u drugom razredu ponovila ista situacija, a objašnjenje učiteljice je i dalje bilo da je dječak lijen i nezainteresovan.
"U trećem razredu, moje dijete je potpuno 'zablokiralo', više nije htio ni da piše niti da čita. Škola je za njega postala pakao, a mi, roditelji, zbog svog neznanja, pritiskali smo ga sve više i jače", navodi ova majka.
Da im sin ima disleksiju otkrili su, priča, u drugom polugodištu četvrtog razreda osnovne škole. Poslije pregleda defektologa, logopeda i psihologa, majci je rečeno da dječak ima disleksiju. Nažalost, posljedice su bile tu i teško popravljive.
"Moje dijete je potpuno izgubilo povjerenje u sebe, u ljude, ali i u nas roditelje. Nije ni čudo, jer su ga ruganje, ignorisanje, izbjegavanje, pa čak i ismijavanje, pratili pune četiri godine ", ogorčeno priča majka dječaka.
Otkrivanje prepušteno slučaju: Disleksiji, odnosno poremećaju čitanja, koji se javlja kod djece školskog uzrasta, kod nas se ne pridaje dovoljno pažnje, iako je ta problematika i te kako zastupljena. Naime, stručnjaci upozoravaju da u BiH nema organizovanog otkrivanja disleksije, niti praćenja školske djece, a njeno otkrivanje je prepušteno slučaju. Takođe, pedagozi i nastavnici se, tokom obrazovanja na fakultetima, ne upoznaju s ovim poremećajima, odnosno edukovanost osoba koje rade s djecom nije prilagođena obrazovnim potrebama disleksičara.
Andrej Jovandić, predsjednik banjalučkog Udruženja disleksičara "Ja", navodi da problem predstavlja što učitelji i profesori nemaju adekvatan pristup disleksičnim osobama, odnosno da nisu edukovani za rad s njima. Upozorava da poznavanje i poštovanje prava disleksičara praktično ne postoji ni u jednoj vaspitno-obrazovnoj instituciji RS.
"Tehnike početnog učenja i pisanja u školama se baziraju uglavnom na analitičko-sintetičkom načinu učenja tih vještina, koje nije odgovarajuće kognitivnom stilu načina razmišljanja disleksičara. Većina nastavnog osoblja u školama ne zna šta je disleksija i ne zna raditi s djecom koja imaju neverbalni kognitivni stil. Oni u svom školovanju ne uče o disleksiji, a u stručnom usavršavanju s tim se susretne mali dio njih. Oni koji žele naučiti nešto o disleksiji, nažalost, nemaju gdje", navodi Jovandić dodajući da kod nas u obrazovnom i zdravstvenom sistemu još ne postoje propisi, uputstva i mehanizmi prepoznavanja podrške ovoj ciljanoj populaciji.
Upozorava da ni roditelji, često, kod svog djeteta nisu u stanju prepoznati disleksiju niti adekvatno reagovati. Ako se dogodi da je disleksija kod djeteta prepoznata, i dalje ne znaju s djetetom raditi kod kuće, jer se nemaju gdje edukovati.
Potcijenjeni: Pošto im početni način čitanja i pisanja nije prilagođen, Jovandić kaže da disleksičari, uglavnom, završe tako da ponavljaju razred ili, nažalost, budu upisani u specijalnu školu.
Iako je danas uspješan student Filozofskog fakulteta i do diplomskog rada mu nedostaju još dva ispita, ovaj predsjednik Udruženja priča da su mu u šestom razredu predlagali da ide na kategorizaciju, te da u toku njegovog školovanja niko nije prepoznao da je disleksičar.
"U toku mog školovanja niko nije prepoznao da sam disleksičar. Putem medija sam se informisao o pojmu disleksija, a problem je prva uočila moja majka. Na sreću, roditelji su i tada vjerovali u mene ", priča Jovandić.
Upravo, kako bi bila skrenuta pažnja na problem ove populacije, prošle godine je i osnovano Udruženje disleksičara "Ja".
"Misija našeg udruženja je povezivati osobe s disleksijom i djecu i odrasle, roditelje, nastavno osoblje, kao i stručne timove koji rade s djecom, znači, logopede, defektologe, psihologe, pedagoge, doktore opšte prakse, radi prepoznavanja simptoma koji upućuju na disleksiju. Cilj nam je upoznati roditelje kome i gdje mogu odvesti dijete radi dijagnostikovanja, te ih upoznati o radu koji sprovode logopedi", navodi Jovandić.
Dodaje da je veoma bitno znati kako djetetu s disleksijom najbolje pomoći, odnosno kako s njim raditi efikasno bez psihološkog pritiska.
"Disleksija nije bolest, nije prouzrokovana neurološkim oštećenjem, to je stanje koje zahtijeva jedinstven stil učenja", poručuje Jovandić.
Stručnjaci upozoravaju da najveći problem predstavlja to što disleksija, uglavnom, ostaje neprepoznata kod djece ili bude uočena dosta kasnije, kada bude kasno za ukazivanje adekvatne pomoći.
Nedostatak stručnog kadra: Smatraju da glavni problem predstavlja što u našim školama nema dovoljno adekvatnih stručnjaka koji bi prepoznali disleksiju.
Činjenica da u cijeloj RS postoji svega osam defektologa stručnih saradnika, te da u Banjaluci samo OŠ "Borisav Stanković " ima defektologa OŠ "Georgi Stojkov Rakovski" logopeda, dovoljno pokazuje da ovi poremećaji kod većine učenika u našem društvu ne budu uopšte otkriveni.
Dijana Pešić, logoped u Osnovnoj školi "Georgi Stojkov Rakovski", potvrdila je da kao jedini logoped koji pokriva banjalučke osnovne škole, ne može da zadovolji sve potrebe koje postoje kada je u pitanju rad sa djecom kojoj je potrebna pomoć ovog stručnog lica.
"Načelno je zamišljeno da roditelji učenika iz svih škola imaju pravo da svoju djecu dovedu kod nas kako bi im bila urađena dijagnostika, procjena i eventualno neka preporuka. Međutim u praktičnom smislu je to malo teže izvodljivo zbog velikog broja djece kojima je potreban neki vid pomoći. S obzirom na to da postoji norma s koliko djece mogu da radim, te da ne mogu sama ni približno zadovoljiti potrebe kadra, nažalost, ne mogu svi biti obuhvaćeni tretmanom", ističe Pešićeva.
Ovaj stručnjak upozorava da učitelji i nastavnici u našim školama nisu obučeni da prepoznaju disleksičnu djecu. Objašnjava da nastavnici uočavaju da kod te djece postoji nekakav problem, ali obično pogrešno ocijene smetnje u čitanju i pisanju.
"Iako je posljednjih godina na seminarima i raznim obukama termin disleksija češće u upotrebi, nažalost, učitelji i nastavnici još ne dobijaju prava saznanja kada je u pitanju disleksija ", kaže Pešićeva.
Navodi da zbog neprepoznavanja disleksije, od strane učitelja, ali i roditelja, dijete često trpi pritisak i u školi i kod kuće.
Ljenost: "Učitelji, ali i roditelji, često ne razumiju da se radi o smetnji i teškoći, već smatraju da je dijete lijeno, da ne želi da radi. Nije im jasno da je inteligentno i sposobno, a u školi ne pokazuje rezultate, zbog čega nastaju problemi", navodi Pešićeva dodajući da se prilikom testiranja inteligencije obično pokaže da je takvo dijete prosječne ili čak natprosječne inteligencije.
I Tatjana Mihajlović, psiholog u banjalučkoj OŠ "Ivo Andrić", upozorava da u našim školama nema dovoljno edukovanih stručnjaka kako bi se na vrijeme otkrio neki poremećaj kod djece.
"Veoma je bitno da ta djeca na vrijeme budu identifikovana, zbog čega bi bilo važno da svaka škola ima defektologa ili logopeda u školi. Nažalost, kod nas se taj problem ne shvata ozbiljno, a zna se da dijete, čim ima problem u čitanju i pisanju, ne može da napreduje i da usvaja određeno gradivo. Takva djeca se osjećaju loše u razredu, kod njih se javlja osjećaj manje vrijednosti, i to je sigurno jedan od velikih problema na koji mi često ukazujemo", navodi Mihajlovićeva.
Dodaje da ono što školama donekle olakšava prepoznavanje i identifikovanje djece koja imaju problema s disleksijom, jesu timovi za podršku koji su sastavljeni od strane Ministarstva prosvjete i kulture RS i Republičkog pedagoškog zavoda.
"S ovim timovima koje, između ostalog, čine logoped i defektolog, konsultujemo se kada je u pitanju dijete koje ima problema s disleksijom ili nekim drugim poremećajem. Međutim, timovi dolaze u škole dva puta sedmično, što nije dovoljno da podmire sve učenike kojima treba pomoć kada su u pitanju poteškoće s glasovno-govornim komunikacijama", navodi Mihajlovićeva.
Smatra da bi bilo dobro kada bi jedan takav stručnjak svakodnevno opsluživao bar po dvije škole. Veoma je bitno, navodi ovaj psiholog, da se na vrijeme pomogne djetetu kako se ono ne bi osjećalo zanemarenim i odbačenim od drugih učenika.
"Znamo da svako dijete ima različite intelektualne sposobnosti i da čitanje i pisanje usvaja nekim svojim tokom. Međutim, kada se, poslije izvjesnog vremena, primijeti da ono ne može da usvoji čitanje i pisanje, da možda izvrće slova, čita ih i piše naopačke, to je sigurno jedan od znakova da bi trebalo da se konsultuje s nekim od stručnjaka. Učitelj ili nastavnik nikako ne bi trebalo da forsiraju takvo dijete da uči čitati i pisati, prije nego što se ne konsultuju s nekim od stručnjaka o kakvom se problemu radi. Najvažnije je da se ta djeca osjećaju sigurno, da mogu da napreduju, da im škola ne predstavlja noćnu moru", upozorava Mihajlovićeva.
Nepoštovanje Zakona: Prema riječima Dijane Pešić u banjalučkim osnovnim školama, trebalo bi da bude zaposleno najmanje desetak logopeda i defektologa, s obzirom na velike potrebe za ovim stručnim kadrom.
Ipak, iako je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju RS predviđeno da svaka škola ima logopeda i defektologa, kako navodi Pešićeva, glavni "krivac" za njegovo nepoštovanje su podzakonski akti.
"Škole se radije opredjeljuju za psihologe, upravo zato što je posao defektologa i logopeda definisan neposrednim radom s učenikom. Znači, tačno se zna koliko se sati radi s učenikom, tako da faktički ne možemo funkcionisati na nivou škole kada su u pitanju neki drugi svakodnevni tekući poslovi", smatra ovaj logoped.
Iz Ministarstva prosvjete i kulture RS navode da je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju predviđeno da stručni tim za podršku i izvođenje nastave u školi čine: pedagog, psiholog, defektolog, logoped, bibliotekar i socijalni radnik.
"Sve škole nemaju kompletan stručni tim, što prevashodno zavisi od broja učenika u školi i njihovih potreba. Najveća pomoć u ovom trenutku u većini škola jesu mobilni timovi stručnjaka, među kojima su i logopedi koji pomažu u školama u kojima ovaj kadar nije zaposlen", kažu u ovom ministarstvu.
Iz Ministarstva navode da su svjesni da sadašnji broj zaposlenih defektologa, među njima i logopeda, ne zadovoljava potrebe za tim kadrom, te poručuju da će nastojanja ovog ministarstva ići u pravcu podsticanja mladih ljudi da se školuju za ovo zanimanje, kao i zapošljavanja većeg broja ovog kadra.
Sigurno je da bi zapošljavanje većeg broja logopeda i defektologa po školama, ali i edukovanje nastavnog kadra i roditelja, doprinijelo da disleksična djeca, iza kojih su često skriveni pravi mali genijalci, dobiju adekvatan tretman kakav im i pripada.
"Znate li šta je disleksija"
Udruženje disleksičara "Ja" u proteklom periodu sprovodilo je projekat pod nazivom "Znate li šta je disleksija", u okviru čega su organizovana razna predavanja.
"Predavanja smo, uz odobrenje Ministarstva prosvjete i kulture RS, organizovali po banjalučkim osnovnim školama za ciljanu populaciju, znači učenike, roditelje, nastavnike, pedagoge te u Republičkom pedagoškom zavodu", navodi Andrej Jovandić, predsjednik Udruženja.
Dodaje da su, u okviru projekta, u nekoliko banjalučkih škola uradili istraživanja, te da su u svakom razredu ovih škola naišli, u prosjeku, na dva do tri učenika s neprepoznatom disleksijom.
"Trenutno obavljam istraživanja koliko disleksičara ima na fakultetima. Na banjalučkom Filozofskom fakultetu i Akademiji umjetnosti, od 400 ispitanih studenata, 50 je disleksičara. Interesantno je da najviše njih studiraju pedagogiju i psihologiju. Cilj im je, vjerovatno, istražiti sebe, kao i pomoći ostalim disleksičarima", navodi Jovandić.
Ponavljanje grešaka
Disleksija se najlakše otkriva tako što učenik normalne inteligencije kasni u savladavanju tehnike čitanja u odnosu na svoje vršnjake.
Prema riječima logopeda Dijane Pešić, glavne karakterisitke disleksije su poteškoće u čitanju, a prepoznaje se tako što se neke greške stalno ponavljaju.
"Disleksiju definišemo kod djece koja imaju uredne intelektualne sposobnosti, imaju uredno očuvano čulo vida i sluha i kod djece koja su imala adekvatnu obuku. Kada svi ti uslovi budu zadovoljeni, onda tek možemo posumnjati na disleksiju. Ono što disleksiju razlikuje od nespecifičnih teškoća čitanja je ponavljanje istog tipa pogrešaka", pojašnjava Pešićeva.
Djeca s disleksijom, pri čitanju, mijenjaju redosljed slova ili slogova u riječi, zamjenjuju ili izostavljaju neka slova, mijenjaju, dodaju ili izostavljaju pojedine riječi. Disleksična djeca opisuju da im se, pri čitanju, riječi okreću u različitim smjerovima, da slova "igraju", da ne mogu da uhvate red, ili da se rečenice stapaju.
Poznati disleksičari
Među poznatim osobama u istoriji, pa i među genijalcima, bilo je disleksičara. Neki od njih su slikarski geniji Pablo Pikaso i Leonardo da Vinči, zatim poznati naučnici Albert Ajnštajn, Tomas Edison i Isak Njutn. U disleksičare se ubrajaju i neki poznati pisci poput Agate Kristi, Ernesta Hemingveja, ali i naš nobleovac Ivo Andrić. Glumci Tom Kruz i Vupi Goldberg, takođe su disleksičari.