Hiperaktivnost kod djece je sve veći problem kod najmlađe populacije u svijetu, a u SAD od ukupnog broja mališana njih od 60 pa nadalje liječi se psihostimulansima.
Zdravstvene ustanove u BiH ne vode evidenciju o broju djece koja pate od ovog poremećaja, iako je hiperaktivnost kod najmlađih nerijetko prisutna.
Prema svjetskim istraživanjima poremećaj hiperaktivnosti je prisutan kod jedan do 7,5 odsto populacije. Pokazalo se, takođe, da se javlja četiri puta češće kod dječaka, nego kod djevojčica.
Na važnost evidentiranja ovog poremećaja u BiH ukazuju stručnjaci čija iskustva u radu sa djecom, za sada mogu biti jedini izvor informacija o učestalosti ovog poremećaja.
IMPULSIVNOST I NEPAŽNJA
Hiperaktivnost je jedan od čestih psihijatrijskih poremećaja kod djece, a simptomi su kratko zadržavanje pažnje, impulsivno ponašanje, poteškoće s koncentracijom i nervoza. Poremećaj je najčešće prisutan u dobi od pete godine pa do perioda puberteta, u kome uglavnom biva prevaziđen.
Hiperaktivna djeca često su vrlo kreativna i imaju posebne talente. Njihove prednosti i snage moraju se prepoznati i iskoristiti, čak i kada se ti talenti ne uklapaju u roditeljska očekivanja.
Iako se često govori o hiperaktivnosti kao poremećaju, sam motorički nemir samo je jedan od temeljnih simptoma unutar ovog poremećaja.
Prema riječima ljekara razlikuju se tri podtipa poremećaja pažnje, zavisno od toga koja skupina simptoma je najizraženija. Osnovni simptomi su hiperaktivnost, impulsivnost i nepažnja.
Dijagnozu hiperaktivnog poremećaja postavlja dječji psihijatar, a hiparaktivno dijete mora pokazivati znake ovog poremećaja bar u tri sredine, odnosno u porodici, u školi i na pregledu.
Hiperaktivnost se liječi putem medikamentne terapije, psihoterapije ili defektološkim tretmanom.
Karakteristično ponašanje za hiperaktivnu djecu je da počinju raditi nešto prije nego što dobiju upute i shvate ih, gledaju kako rade druga djeca prije nego što pokušaju sami uraditi nešto, rade prebrzo i čine nepotrebne pogreške, a ne pogreške povezane s neznanjem.
Hiperaktivno dijete je stalno u pokretu, sve dodiruje i ne može duže vrijeme sjedjeti na jednom mjestu. Na pitanja odgovara prebrzo, prije nego što razmisli, obično nije sposobno slijediti upute koje se daju cijeloj grupi, ne može zapamtiti upute, iako nema teškoća s pamćenjem. Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završava započete zadatke.
Roditelji hiperaktivnu djecu opisuju kao teško odgojivu i ona to zaista jesu jer ne mogu pratiti i poštovati roditeljske zahtjeve i zabrane.
Pedijatar doktor Branislav Lolić objašnjava da se hiperaktivnost očituje kroz pretjerano trčanje ili penjanje u situacijama kada je to neprikladno, vrpoljenje na stolici, često pretjerano govorenje, te poteškoće kad se treba mirno i tiho igrati i obavljati aktivnosti.
`Nažalost, kao i za većinu drugih bolesti, registracija i ovog poremećaja, kod nas je nerazvijena. Međutim, Institut za zaštitu zdravlja RS u narednom periodu planira preduzeti određene mjere kojima bi se ustanovio stvaran broj djece sa ovim poremećajem. Iako ne možemo iznijeti egzaktne podatke o procentu djece koja pate od toga, iz svog iskustva u svakodnevnom radu sa djecom, mogu reći da je hiperaktivnost sve učestalija pojava`, ističe dr Lolić.
UZROCI U NATALNOM PERIODU
Etiologija ovog poremećaja još je nejasna, ali prema dosadašnjim istraživanjima, kako navodi dr Lolić, kao mogući uzročnici navode se određeni problemi koji se javljaju u natalnom periodu, trudnoći, te je česta pojava kod djece koja ipak uspiju da prežive i pored doktorskih dijagnoza da poslije porođaja ili u ranom djetinjstvu neće preživjeti.
On takođe ističe da i neki štetni uticaji u ranom periodu trudnoće, počev od pušenja, upotrebe kofeina i alkohola, mogu da prouzrokuju ovaj poremećaj, koji može da nastane i kao posljedica otežanog porođaja.
Ono što je veoma značajno, a na šta dr Lolić ukazuje, jeste prepoznati taj poremećaj kod djece, odnosno razdvojiti ga od drugih sličnih tegoba, kao što su celebralna paraliza, zaostajanja u psihomotornom razvoju, neurološke bolesti ili blažih oblika epilepsije.
`Kada se ustanovi hiperaktivnost kod djece, svakako je najvažnije pitanje kako se pravilno ponašati prema ovoj djeci, kako organizovati njihov boravak kod kuće, u vrtiću i na času. Nastavnici bi morali prema toj djeci imati tolerancije, jer ona ne mogu previše vremena provesti na jednom mjestu, zato je potrebno da im se omogući da bar na nekoliko minuta izađu sa časa`, objašnjava dr Lolić.
Hiperaktivno dijete često ima malo prijatelja i bolno je svjesno svoje izolovanosti i odbačenosti, ali nije svjesno svog ponašanja, što se može zaključiti iz njihovih riječi: `Kažu mi da sam nemiran`. Impulsivnost i naglost ove djece mogu odbijati drugu djecu, ali i odrasle.
(NE)RAZUMIJEVANJE RODITELJA I NASTAVNIKA
Upravo zbog toga često se dogodi da odrasli takvo dijete ne razumiju pa mu ne pruže pomoć i podršku koji su mu potrebne. Zbog toga je neophodno da se prosvjetni radnici i roditelji što bolje upoznaju s ovim problemom kako bi djeci mogli pristupiti na pravi način, upozorava Helena Nedović, defektolog, koja radi u nekoliko osnovnih škola u Banjaluci.
`Takvo dijete, nažalost, najčešće ne nailazi na razumijevanje od strane nastavnika i takav poremećaj u stvari rijetko kad da uopšte bude prepoznat. Nastavnici su skloni da za svako dijete koje je nestašno ili energično kažu da je hiperaktivno, što je greška`, navodi Nedovićeva.
Nedovićeva ističe da hiperaktivna djeca predstavljaju problem u realizovanju nastave, te dodaje da su domaći nastavni planovi još kruti i strogi, neprilagođeni ovoj djeci, što stvara dodatne poteškoće.
`Dok su na času, pažnju ovoj djeci ometa i najmanji stimulus bilo da on dolazi iz učionice ili iz vana, pa prema metodičkim uputstvima za nastavu, hiperaktivna djeca se stavljaju u prve klupe, te treba da budu udaljena od vrata ili prozora, odakle dolazi najveći broj podražaja koji mu skreće pažnju. Zbog deficita pažnje, preporučuje se da nastavni sadržaj nastavnici prezentiraju na prvim časovima, kada je njihova pažnja, koliko-toliko dobra, jer kako dan odmiče, njihova pažnja sve više opada`, ističe Nedovićeva.
Ona upozorava da je hiperaktivnoj djeci neophodno produžiti vrijeme rješavanja zadatka, a prije toga im treba skratiti obim zadatka u odnosu na drugu djecu, upravo zbog brzog zamaranja i kratkotrajne pažnje.
`Prosto je nemoguće da hiperaktivno dijete miruje 45 minuta koliko traje čas, jer taj motorni nemir dijete mora nekako da 'ispuca'. Nastavnici treba da podstiču takvu djecu, da ih pošalju po kredu, da obrišu tablu, da ih pohvale, jer se kritikom kod takve djece može stvoriti frustracija`, objašnjava Nedovićeva.
PRIMJERI IZ ŠKOLA
Jedan od pozitivnih primjera je školski psiholog Desanka Pušac, koja radi u banjalučkoj Osnovnoj školi `Georgi Stojkov Rakovski`. Ona kaže da se hiperaktivna djeca daju lako zapaziti već na samom upisu u školu.
`Takvoj djeci učitelji odrede mjesto u učionici, to je obično klupa koja se nalazi u blizini učitelja i nije pored prozora, kako okolina ne bi mogla da im skreće pažnju. Za takvu djecu nastavnici pripremaju zadatke koji su im drugačije predstavljeni nego drugoj djeci, kako bi ih lakše zainteresovali. Mi u saradnji sa njihovim roditeljima, nastavnicima i drugim učenicima nastojimo zainteresovati tu djecu za nastavu, pratimo njihov rad i nastojimo što više usmjeriti njihovu pažnju na zadatke koje rade`, objašnjava Pušac.
Tanja Mihajlović, dječji psiholog, ističe da su ova djeca izrazito nestrpljiva, u učionici nikada nisu na svom mjestu, ne slušaju učitelja i pričaju dok druga djeca rade u tišini. Često prekidaju rad u grupi, upadaju u riječ i ometaju druge u izvršavanju zadataka ili aktivnosti.
`Hiperaktivna djeca imaju poteškoća i u organizaciji, često zaboravljaju ponijeti knjige, sveske i pribor, skloni su gubiti svojih stvari`, kaže ona.
Defektolog Nedovićeva upozorava da je neophodno razlikovati hiperaktivnosti, kao poremećaja kod djece, od nekih drugih pojava ili bolesti.
Djeca mogu da imaju sve elemente ovog poremećaja u svom ponašanju, ali da oni budu samo posljedica zapostavljenosti od strane roditelja, što je sasvim drugi problem.
Cilj liječenja hiperaktivnosti kao poremećaja i pažljivog rada sa hiperaktivnom djecom je ublažiti ili smanjiti simptome, te naučiti dijete kako da savlada teškoće.