Dva srednjoškolca nedavno su ispred Osnovne škole "Kovačići" u istoimenom sarajevskom naselju fizički napala domara ove škole Miodraga Atlagića koji je pokušao da ih spriječi da uđu u školsko dvorište i maltretiraju osnovce. Prema riječima Smaje Hurema, direktora ove osnovne škole, incident se desio prilikom povratka učenika iz Zemaljskog muzeja.
`Prilikom ulaska naših učenika u dvorište za njima su ušla i dva srednjoškolca, koji su među učenicima tražili djevojčicu od koje su dan ranije tražili novac. Tom prilikom su napali domara, koji je pokušao da ih spriječi da uđu u dvorište. Kada im je rekao da ne mogu ući, oni su ga udarili u glavu, domar je pao i povrijedio oko. Tada su ga počeli udarati po leđima, da bi nakon toga pobjegli`, objasnio je direktor Hurem scenu iz nemilog događaja. On je i upozorio da srednjoškolci svakodnevno uznemiravaju njihove učenike tražeći od njih novac.
Samo dan ranije od ovog incidenta, takođe u Mostaru, desilo se još jedno nasilje nad učenicima u kojem su trojica učenika bošnjačke nacionalnosti ozlijeđena u masovnoj tuči koja je izbila na nogometnom igralištu srednje građevinske škole u zapadnom dijelu grada. Utakmicu su igrali učenici Ekonomske škole protiv Elektrotehničke škole, koja se nalazi u Šantićevoj ulici, nekadašnjoj ratnoj crti razgraničenja. Napadnuti su učenici Bošnjaci i članovi podmlatka NK Velež, čime je ovaj slučaj dobio epitet `međunacionalnog` sukoba.
Sve češće pojave nasilja nad učenicima iz ovih ili onih razloga nameću pitanje koliko su naša djeca sigurna u školama, ali i možda još važnije pitanje - šta je to što našu djecu tjera na ovakvo nasilno i vandalsko ponašanje.
TUČE SVAKODNEVICA
Istraživanja ombdusmana RS pokazalo je da u deset škola u ovom entitetu, čak 79 odsto učenika tvrdi da djeca vrijeđaju jedni druge, a 61 odsto da je prisutno i fizičko nasilje.
Alarmantan porast broja nasilja među učenicima u školi i preventivne aktivnosti u cilju njegovog sprečavanja razlozi su nedavnog anketiranja učenika banjalučke Osnovne škole `Ivo Andrić`. Učenici su anketirani na temu `Nasilje u školi`.
Prema riječima Tatjane Mihajlović, psihologa u ovoj osnovnoj školi, svakodnevno susretanje s nasiljem među učenicima, te koje bi preventivne mjere protiv nasilja u školi trebalo preduzeti jedni su od glavnih razloga što je ova škola realizovala ovu anketu.
`Anketirano je 18 odsto učenika naše škole i to slučajnim izborom učenika sedmih, osmih i devetih razreda`, kaže Mihajlovićeva.
Na pitanje koje je postavljeno u anketi - koliko se često nasilje dešava u školi, 17 odsto učenika navelo je da se dešava svakodnevno, 39 odsto učenika se izjasnilo da se dešava povremeno, a 36 odsto da se nasilje rijetko dešava. Prema podacima dobijenim iz ankete najzastupljeniji oblici nasilničkog ponašanja među učenicima su verbalno, a potom fizičko, i na kraju emocionalno nasilje.
`Prema ovoj anketi, djevojčice su više izložene verbalnom nasilju kao što su ismijavanje, omalovažavanje i ruganje, a dječaci fizičkom nasilju`, navodi Mihajlovićeva i dodaje da zaposleni u školi uvijek budu iznenađeni brutalnošću koju prilikom tuče ispoljavaju učenici jedni prema drugima.
`Glavni razlozi za takvo ponašanje djece su loše vaspitanje u porodici i potreba za dokazivanjem, zbog čega pokazuju agresivnost. Neophodna je prevencija svih oblika zlostavljanja djece u školama`, kaže Aleksandra Arsenijević-Puhalo, stručni saradnik za zaštitu prava djece ombdusmana RS.
Rezultati ankete ukazuju na činjenicu da djeca iz porodica gdje je prisutno fizičko nasilje, takođe mogu postati nasilnici.
`Velika je šansa da takvo dijete postane nasilnik i da svoje i slične obrasce ponašanja iz porodice prenese i na svoje vršnjake`, navodi Mihajlovićeva.
MIRNA DJECA NAJČEŠĆE ŽRTVE
Psiholozi navode da su žrtve nasilja obično djeca po nečemu drukčija od ostalih, bilo da je riječ o slabijoj djeci, s naočalama ili posebnim potrebama. Počinitelji se obično na taj način afirmiraju i identificiraju, a tu su vrlo bitni promatrači. Njihovo odobravanje ili pasivnost pružaju zadovoljstvo počiniteljima.
Najčešće žtrve nasilja, ističu psiholozi su novo dijete u razredu, nadareno dijete, mirno i ljubazno dijete, dijete koje ima dobar odnos s nastavnikom, dijete nižeg socioekonomskog statusa, dijete iz druge etničke skupine, hendikepirano dijete (dijete s posebnim potrebama), dijete razvedenih roditelja, dijete žrtva obiteljskog nasilja...
Sa druge strane, djeca koja se nasilno ponašaju, navode psiholozi, uglavnom imaju lošiju pažnju i koncentraciju, često ometaju školske aktivnosti, imaju loš uspjeh u školi, često upadaju u tuče s drugom djecom, na razočaranja, kritike i zadirkivanje reagiraju izuzetnom ljutnjom, krivnjom i osvetom, često gledaju nasilne filmove i igraju nasilne igrice, imaju malo prijatelja jer su često neprihvaćeni zbog svog ponašanja, sklapaju prijateljstva s drugom djecom koja su poznata po agresivnosti i neposlušnosti, konstantno se suprotstavljaju odraslima, osjećaju se frustrirano, djeluju kao da ne suosjećaju s drugima...
Mnogi slučajevi, navode stručnjaci, pokazuju svu opasnost nasilja među djecom, koja su ponekad spremna na krajnju okrutnost kako bi nekoga ponizili ili ismijali, vjerojatno bez svijesti o mogućim posljedicama.
ULOGA RODITELJA
Ljubomir Starčević, direktor OŠ `Ivo Andrić`, navodi da su u cilju sprečavanja nasilničkog ponašanja u ovoj školi preduzeli niz konkretnih aktivnosti.
`Učenici na časovima odjeljenjske zajednice razgovaraju o nasilju, definišu šta je to nasilje i imenuju nasilnička ponašanja, a nastavnici podstiču učenike da čine dobra djela`, navodi Starčević.
Dodaje i da se roditelji putem roditeljskih sastanaka informišu o aktivnostima ankete gdje im se daju savjeti kako da kroz razgovore `probude` ono što je najbolje u njihovoj djeci.
Međutim, psiholog ove škole kaže da nisu baš u potpunosti zadovoljni saradnjom roditelja.
`Neki roditelji smatraju da se problemi nasilja među djecom mogu riješiti samo u školi. Međutim, ni mi nemamo čarobni štapić i bez saradnje sa roditeljima ne možemo mnogo postići. Škola pokušava da uradi koliko može, ali nije ni ona svemoguća. Jer dijete koje vrši nasilja je samo dijete s problemom i nesposobnošću da kanališe svoju agresivnost. Tu treba razlikovati u kom pravcu teče ta agresivnost. A u rješavanju ovog problema osim škole i roditelja trebalo bi mnogo više da se uključi i cjelokupno društvo`, smatra Mihajlovićeva.
MEDIJI `BOMBARDUJU` NASILJEM
Anketa u školi `Ivo Andrić` zahtijevala je od ispitanika i da tokom jedne sedmice prate televizijske programe i na njima identifikuju nasilne scene.
Gledajući te televizijske programe 91 odsto učenika je odgovorilo da žrtva nije zaslužila da bude maltretirana, a na pitanje šta se desilo nasilniku odgovorili su da je pobjegao, da mu se nije ništa desilo ili da ga nije niko tužio:
`Razmišljajući o ovim podacima ne možemo a da se ne zapitamo, s obzirom da su naši učenici rekli da svaki dan ispred televizora provedu od jednog do pet sati, koliko će do 18. godine gledati nasilnih scena na televiziji`, ističe Mihajlovićeva.
I veliki broj roditelja smatra da su svakodnevne nasilničke scene koje se prikazuju u fimovima i serviraju djeci, jedan od glavnih krivaca nasilničkog ponašanja kod djece.
`U ranijim filmovima nasilje je znatno manje prikazivano i nije bilo toliko nasilničkih scena. Danas, međutim, postoje novi filmski žanrovi u kojima likovi bivaju brutalno ubijeni, a postoje i video-igre u kojima se igrač nalazi u poziciji ubice. Gledajući takve nasilne scene, djeca se s negativnim likovima mogu poistovjetiti i u stvarnom životu, ugrožavajući tako bezbjednost druge djece`, smatra Ljilja Radović, majka dvoje djece školskog uzrasta.
Žalosno je, navodi ona, da danas djecu bezbjedno ne možemo pustiti ni u školu, strahujući da će biti `meta` nekih malih `divljaka`.
`Ipak, mislim da nasilničkim scenama u filmovima, najviše mogu biti podložna djeca koja već imaju neki problem ili su odrasla u nasilnom okruženju. Vjerujem da i vaspitanje u porodici znatno utiče na formiranje zdrave ličnosti, a ne nasilnika`, kaže ovaj roditelj.
Ali, nažalost, nisu samo filmovi pretrpani nasilničkim scenama. I crtani filmovi za najmlađe danas su sasvim drugačiji od onih koje su prethodne generacije mališana sa uživanjem gledali. Gdje su nestali Baltazar, Kalimero, Patak Dača...?
Današnja djeca nikada nisu čula za nekadašnje crtane filmove u kojima su likovi činili samo dobra djela. Ali zato se sve moguće zvijeri, strašila, roboti, vanzemaljci nemogućeg izgleda, te ubijanja na milion načina, svakodnevno serviraju najmlađoj populaciji.
PROBLEM ŠIROKIH RAZMJERA
Prisutnost nasilja na televiziji povećalo je i nasilje jačih nad slabijim u stvarnom životu, kako kod nas, tako i u regionu, a i u svijetu. Nedavni slučaj nasilja u jednoj srednjoj školi naročito je uzdrmao hrvatsku javnost.
Naime, dvojica učenika prvog razreda Prve tehničke škole `Tesla` u Zagrebu pokušali su u školi objesiti svog petnaestogodišnjeg kolegu. Dječaci su zgrabili učenika za kapuljaču gornjeg dijela trenerke te ga objesili o vješalicu. Od gušenja i sigurne smrti spasilo ga je to što se kapuljača poderala, no pri nezgodnom padu zadobio je lakše ozljede, posebno u predjelu vrata. Prema neslužbenim informacijama, cijeli razred koji pohađa nesretni dječak posmatrao je ovo nezapamćeno nasilje u srednjoj školi, a još više šokira činjenica da su ostali učenici cijelo vrijeme navijali za grubijane. Nemoćnoj 15-godišnjoj žrtvi ekstremnog napada niko nije htio priteći upomoć, jer su bili `zauzeti` bodrenjem nasilnika.
Još veći šok je što su profesori cijeli događaj, koji se vrlo brzo proširio školom, tretirali kao `neslanu šalu`.
Tu istu definiciju su u svoju odbranu izrekli i nasilnici, inače otprije problematični učenici jače tjelesne građe. Događaj je vrlo brzo prijavljen Policijskoj stanici Centar, čiji su pripadnici intervenisali sat vremena nakon izbijanja incidenta. Protiv dvojice nasilnika podignuta je krivična prijava zbog dovođenja života u opasnost. Žrtva je često bila na meti napada istih nasilnika, a navodno se radi o dječaku slabije tjelesne građe. Njega su ovi grubijani zbog toga često ismijavali, a nasilni mladići navodno su ga i objesili `kako bi vidjeli je li dovoljno mršav da visi sa stolice`.
Očito da je problem nasilja među djecom veoma rasprostranjen, a njegovi uzroci vezani su i za društvo koje toleriše nasilje u medijima, i za porodicu koja bi trebala postaviti osnovne norme ponašanja za svako dijete, a i za škole, koje nerijetko ne posvećuju dovoljno pažnje i neadekvatno sankcionišu nasilje među učenicima. Shodno tome rješavanju ovog problema trebali bi podjednako pristupiti svi. Bez zajedničkog djelovanja nema ni rješenja.