Živimo u digitalnom dobu i vremenu ubrzanog razvoja vještačke inteligencije, kad sa Chat GPT-ijem „drugujemo“ svaki dan, što otvara pitanje potrebe za prepoznavanjem i uvođenjem nove generacije ljudskih prava, što je već praksa u određenim zemljama u svijetu.
Istovremeno, imamo Ustav Bosne i Hercegovine, donesen prije 31 godinu kao najviši pravni akt države, i zakone koji garantuju ona osnovna ljudska prava i slobode, ali svakodnevni život građana i građanki sve ove decenije pokazuje da mnoga od tih prava nisu jednako dostupna svima, a neka ostaju samo slovo na papiru.
S druge strane, klimatske promjene i sve izraženije narušavanje životne sredine otvaraju potrebu za prepoznavanjem i zaštitom novih, takozvanih „zelenih prava“. Zato se nameće pitanje: kako da razgovaramo o uvođenju novih ljudskih prava u ustave i zakone u Bosni i Hercegovini ako se istovremeno još borimo za dosljednu primjenu i zaštitu onih osnovnih koja su već zagarantovana? I kako objasniti značaj novih ljudskih prava nekome ko se svakodnevno bori za ona najosnovnija - za goli život ?
Onkološkom pacijentu ili pacijentkinji u BiH, koji ne znaju hoće li na vrijeme dobiti citostatik i suočavaju se s njihovim nestašicama, teško je govoriti o, recimo, pravu na učešće u informacionom društvu, koje prepoznaje Ustav Grčke.
Nije jednostvano čak govoriti i o ustavnom pravu na pitku vodu, kakvo poznaje Ustav Slovenije već deset godina, dok je za stanovnike/ce pojedinih dijelova Sarajeva isljučenje vode svakodnevni problem. Ili dok mještanke/mještani u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine ličnim, formalnim i neformalnim aktivizmom, pokušavaju zaštititi na sve načine rijeke od izgradnje hidrocentrala i „najezde“ raznih investitora.
Potom, porodilji, čija visina porodiljne naknade zavisi od mjesta prebivališta, teško je objašnjavati značaj seta novih ljudskih prava. Kao na primjer da član 35. portugalskog ustava svakome garantuje slobodan pristup računarskim mrežama u javnoj upotrebi, a građanima/kama priznaje pravo uvida u lične podatke koji se obrađuju elektronski.
Kako govoriti o novom setu ljudskih prava u situaciji kada Inicijativa Građanke za ustavne promjene već 13 godina ukazuje da su žene „nevidljive“ u Ustavu BiH i predložile su više amandmana kojima bi se ostvarila stvarna ravnopravnost, jednaka socijalna i zdravstvena zaštita, koja ne zavisi od mjesta prebivališta i druga prava i garancije koje su neophodne za dostanstven i kvalitetniji život.
Ipak, savremeno doba nosi i potrebu za modernizacijom i ustava i zakona. Prema riječima naših sagovornica i sagovornika potrebno je istovremeno raditi da postojeća prava postanu zaista primjenjena u stvarnosti, a da Ustav BiH i zakoni počnu „odgovorati“ i na nove potrebe društva.
Razmatranje novog seta ljudskih prava zahtijeva stručne konsultacije
Jasminka Džumhur, ombudsmenka za ljudska prava Bosne i Hercegovine, ističe da Ustav Bosne i Hercegovine garantuje jednakost, ali i obavezuje državu na primjenu međunarodnih standarda ljudskih prava koje je BiH prihvatila ratifikacijom međunarodnih konvencija.
„Ovi standardi su osnov za utvrđivanje kataloga prava i svako eventualno proširenje zahtjeva analizu promjena u međunarodnom poretku ljudskih prava. Nadalje, prije eventualnog razmatranja uvođenja novog kataloga ljudskih prava, posebno u kontekstu izraženih potreba vezanih za zaštitu prava u oblasti životne sredine i klimatskih promjena, te oblati vještačke intelegencije i njenog uticaja, posebno na sferu privatnosti, neophodno je posvetiti pažnju dosljednoj primjeni prava koja su utvrđena Ustavom, a za koje je Evropski sud za ljudska prava utvrdio da se krše“, kaže Jasminka Džumhur.
Ona smatra da razmatranju i definisanju novog seta ljudskih prava zahtijeva i ozbiljne konsultacije sa stručnjacima i stručnjakinjama i civilnim društvom, kao i temeljnu javnu i stručnu raspravu.
Advokatica Emina Zahirović-Pintarić, kaže da Ustav Bosne i Hercegovine garantuje zabranu diskriminacije i zaštitu osnovnih ljudskih prava, ali njegova slabost je u tome što se pretežno oslanja na opće garancije jednakosti, bez dovoljno jasnog ustavnog određenja obaveza javnih vlasti da otklanjaju stvarne prepreke ravnopravnosti.
„Posebno je važno razlikovati formalno priznanje prava od uslova pod kojima ih građani i građanke mogu ostvariti. Kada ostvarivanje određenih zdravstvenih, socijalnih i prava iz oblasti zaštite materinstva značajno zavisi od mjesta prebivališta, opravdano se postavlja pitanje postoji li dovoljno čvrst zajednički standard zaštite na nivou države. Smatram da bi ustavne promjene trebale obuhvatiti izričitu garanciju ravnopravnosti žena i muškaraca, jasnije prepoznavanje obaveze javnih vlasti da poduzimaju posebne mjere radi otklanjanja stvarne neravnopravnosti te proširenje ustavnih garancija u oblasti zdravstvene, socijalne i porodične zaštite. Posebnu pažnju zaslužuju reproduktivna prava, zaštita od rodno zasnovanog nasilja i djelotvorno ostvarivanje prava osoba s invaliditetom“, kaže advokatica Emina Zahirović- Pintarić.
Pri tome ustavna reforma, ističe, mora obuhvatiti i uklanjanje postojećih ograničenja političkih prava zasnovanih na etničkoj pripadnosti i prebivalištu.
„Suština reforme ne bi trebala biti samo proširenje kataloga prava, nego i preciznije utvrđivanje odgovornosti nadležnih nivoa vlasti za osiguravanje njihovog minimalnog standarda. To ne podrazumijeva nužno centralizaciju nadležnosti ili jedinstveno zakonsko uređenje svake oblasti, već uspostavljanje obavezujućih garancija ispod kojih zaštita pojedinca/ke ne bi smjela pasti, bez obzira na to gdje živi. Istovremeno, brojni problemi mogu se rješavati odgovarajućim zakonima i njihovom dosljednom primjenom, bez čekanja sveobuhvatnih ustavnih promjena“, kaže Emina Zahirović- Pintarić.
Tehološki razvoj može produbiti nejednakosti
Advokatica smatra da zaštitu ljudskih prava u digitalnom dobu ipak ne možemo odgađati dok se ne riješe postojeći problemi ravnopravnosti, jer tehnološki razvoj već sada utiče na ostvarivanje osnovnih prava i može dodatno produbiti društvene nejednakosti. Međutim, potrebno je razlikovati nastanak potpuno novih prava od novih načina ugrožavanja već priznatih prava, poput privatnosti, jednakosti, dostojanstva i pristupa pravnoj zaštiti.
„Primjerice, ako se prilikom zapošljavanja koriste algoritmi koji određene kandidate/kinje nepovoljnije ocjenjuju na osnovu podataka povezanih sa spolom, dobi ili invaliditetom, problem nije samo u tehnologiji, nego u mogućoj povredi prava na jednak tretman. Slično tome, digitalizacija javnih usluga može povećati njihovu dostupnost, ali i isključiti starije osobe, osobe s invaliditetom ili građane/ke koji nemaju odgovarajuću digitalnu pismenost i pristup tehnologiji. Država zato mora osigurati da digitalizacija ne postane nova prepreka ostvarivanju prava, uključujući pristupačne digitalne usluge i odgovarajuće alternativne načine pristupa“, isti če Emina Zahirović- Pintarić.
Dodaje da posebno pitanje predstavlja digitalno nasilje nad ženama, uključujući neovlašteno objavljivanje intimnih sadržaja, prijetnje, uznemiravanje i zloupotrebu vještačke inteligencije za stvaranje lažnih snimaka.
„Takva postupanja zahtijevaju djelotvorne mehanizme zaštite, a ne samo formalnu mogućnost podnošenja prijave. Zato prioritet ne vidim u proglašavanju nove generacije prava, nego u osiguravanju da postojeća prava imaju jednaku snagu i djelotvornu zaštitu i u digitalnom okruženju“, ističe Emina Zahirović- Pintarić.
Modernizacija ustavnog okvira, ističe advokatica, ne bi smjela biti svedena na dodavanje novih prava u ustavni tekst, dok istovremeno izostaju djelotvorni mehanizmi zaštite onih koja su već garantovana.
„Suština svake reforme mora biti u tome da javne vlasti imaju jasno određene obaveze, da građani/ke mogu zahtijevati njihovo ispunjenje i da postoji djelotvorna pravna zaštita kada se ta prava povrijede. Ustav ne bi trebao biti samo deklaracija vrijednosti, nego pravni temelj za njihovo stvarno ostvarivanje, bez obzira na spol, mjesto prebivališta ili okolnosti u kojima dolazi do povrede prava, uključujući digitalno okruženje. Postojeće ustavne garancije privatnosti, jednakosti i slobode izražavanja primjenjive su i u digitalnom okruženju, ali same po sebi nisu dovoljne da odgovore na sve rizike povezane s razvojem vještačke inteligencije, automatizovanim odlučivanjem i masovnom obradom ličnih podataka. Smatram da bi izričito ustavno prepoznavanje prava na zaštitu ličnih podataka moglo dodatno ojačati njegov položaj, dok bi konkretne obaveze institucija, ograničenja upotrebe tehnologija i mehanizme zaštite trebalo detaljno urediti zakonima“, kaže advokatica Emina Zahirović- Pintarić.
Prema njenim riječima Bosna i Hercegovina je donošenjem novog Zakona o zaštiti ličnih podataka napravila važan korak, posebno u pogledu automatizovanog donošenja odluka. Međutim, zaštita ličnih podataka nije isto što i sveobuhvatno regulisanje vještačke inteligencije.
„Potrebno je uspostaviti jasna pravila za korištenje algoritamskih sistema u javnom sektoru, naročito kada mogu uticati na zapošljavanje, socijalna davanja, zdravstvenu zaštitu ili druga prava pojedinca. Takvi sistemi trebali bi podlijegati prethodnoj procjeni rizika za ljudska prava, odgovarajućoj transparentnosti i nezavisnom nadzoru, uz jasno utvrđenu odgovornost institucija za njihove odluke“, dodaje ona.
Ako polazimo od toga da vještačka inteligencija (AI) sve više utiče na naše odluke, odnose, rad i svakodnevni život, nova generacija ljudskih prava trebalo bi da odgovori na pitanje: kako zaštititi čovjeka u svijetu u kojem AI sve više utiče na njegov život? Neka od tih prava su na primjer, pravo na digitalno dostojanstvo, pravo na zaštitu od algoritamske diskriminacije, pravo na digitalnu uključenost itd.
I „zelena prava“ u novom setu
Haruna Išerića, višeg asistenta na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, pitali smo da li je sada vrijeme da se u ustavni okvir Bosne i Hercegovine, ili kroz zakonske akte, uvrste i digitalna prava i novi set ljudskih prava i koje bi garancije država morala osigurati građanima/ka u digitalnom okruženju.
„Ono što nas uči iskustvo preko 30 godina provedbe Ustava BiH jeste da garancija ljudskih prava tekstom ustava nije jednaka učinkovitoj i snažnoj provedbi ljudskih prava. Zbog toga, paralelno sa eventualnom ekspanzijom ustavne lepeze ljudskih prava, moraju se graditi institucije i instrumenti zaštite i provedbe, koji će osigurati da ljuska prava ne ostanu mrtvo slovo na papiru. To nije jednostavan i proces kratkog trajanja, jer uključuje: edukaciju u školama i fakultetima; naobrazbu građana i građanki; snažno civilno društvo; promjenu u političkoj kulturi; te jaku i autoritativni instituciju Ombudsmena za ljudska prava BiH i razvijanje svijesti javne vlasti o poštivanju te institucije i njenih preporuka“, kaže Harun Išerić.
Prema njegovim riječima paralelno moramo raditi na unaprijeđenju učinkovitosti zaštite i provođenja već zagarantovanih ljudskih prava, uključujući zabranu diskriminacije, kao i na širenju lepeze ljudskih prava koje garantuju ustavi u BiH.
„U tom smislu, posebnu pažnju skrećem na kantonalne ustave i potrebu da se intenzivnije radi na proširenju kvaliteta i kvantiteta ljudskopravaške zaštite koju oni nude, imajući u vidu jednostavniji način njihove promjene. Tako, kao predmet ustavne garancije, mogu se naći "zelena ljudska prava" kao što su prvo na čist, zdrav i održiv okoliš te "digitalna ljudska prava" kao što je pravo na pristup internetu“, navodi Harun Išerić.
Ravnopravnost još uvijek nevidljiva
Ružica Ljubičić, doktorica nauka, komunikologinja i novinarka iz Mostara, smatra da Ustav BiH jamči jednakost, zabranjuje diskriminaciju, a postoje i zakoni koji dodatno reguliraju ravnopravnost spolova i zaštitu od diskriminacije. Međutim, njen dojam da je najveći problem njihova primjena u praksi.
„Često imamo dobro definirana prava na papiru, ali kada pogledamo svakodnevni život, vidimo koliko su ona daleko od praktične primjene. Reagiramo tek kada se desi katastrofalan događaj i tek onda tražimo uzroke. To se posebno vidi kada govorimo o položaju žena. Ravnopravnost je još uvijek vrlo nevidljiva u nekim naizgled običnim situacijama. Primjerice, kada se ženu na razgovoru za posao pita planira li majčinstvo, kada se njezine profesionalne mogućnosti promatraju kroz obiteljske obveze ili kada se podrazumijeva da će upravo ona preuzeti najveći dio brige o djeci i kućanstvu. Za mene će žene i muškarci biti ravnopravni pred zakonom i u životu onda kada žene neće morati objašnjavati svoje planove o majčinstvu, kada će biti jednako plaćene za rad jednake vrijednosti i kada će i očevi u jednakoj mjeri preuzimati roditeljske obveze i koristiti roditeljski dopust“, ističe Ružica Ljubičić.
Prema njenim riječima kada se govori o ljudskim pravima novije generacije, smatra da trebamo razgovarati i o novim okolnostima u kojima živimo.
„Digitalno nasilje, umjetna inteligencija, narušavanje privatnosti i klimatske promjene otvaraju pitanja koja traže dodatnu zaštitu. Vjerujem da postojeći okvir treba razvijati i prilagođavati novim izazovima, ali jednako tako mislim da najprije moramo ozbiljno shvatiti prava koja već imamo. Na kraju, uvijek se vraćam pitanju što nam vrijede prava koja su tako dobro definirana ako ih ne osjećamo u vlastitom životu. Mislim da je upravo tu najveći problem Bosne i Hercegovine“, kaže Ružica Ljubičić.
Bosna i Hercegovina se, dakle, nalazi pred dvostrukim izazovom, a to je osigurati da postojeća ljudska prava konačno postanu stvarnost za sve građane i građanke, ali i prepoznati nova prava koja nameću digitalno doba, vještačka inteligencija, zelena tranzicija, klimatske promjene…
Neka od prava u ustavima drugih država
Kada smo kod analize određenih prava u ustavima drugim država pravnik Filip Novaković je izdvojio neka iz širokog spektra ekoloških prava, ali i digitalnih.
U Mađarskoj je pristup pitkoj vodi dio ustavne zaštite zdravlja. Ustav ove države svakome priznaje pravo na fizičko i mentalno zdravlje, a osiguravanje pristupa zdravoj hrani i pitkoj vodi izričito ubraja među obaveze kojima država doprinosi ostvarivanju tog prava. Već smo spomenuli i Ustav Slovenije, gdje se uz član na pravo za pitku vodu određuje da su vodni resursi javno dobro kojim upravlja država. Oni prvenstveno služe održivom snabdijevanju stanovništva pitkom vodom i vodom za potrebe domaćinstava. U tom obimu vodni resursi ne smatraju se tržišnom robom.
Crna Gora je ustavno određena kao ekološka država, a njen ustav svakome garantuje pravo na zdravu životnu sredinu. Za osobu čije je izvorište ugroženo posebno su važne tri garancije iz člana 23. Svako ima pravo da bude potpuno i pravovremeno obaviješten o stanju životne sredine, da dobije priliku uticati na odluke o pitanjima važnim za okoliš i da zatraži pravnu zaštitu tih prava.
Italija je ustavnom reformom iz 2022. zaštiti okoliša dala i međugeneracijsku dimenziju. Među osnovnim ustavnim načelima sada stoji obaveza Republike da štiti okoliš, biodiverzitet i ekosisteme i u interesu budućih generacija.
Kada su u pitanju internet i digitalnost, Ustav Gruzije izričito priznaje svakome pravo na pristup internetu i njegovo slobodno korištenje.
Grčki ustav polazi od prava svakoga da učestvuje u informacijskom društvu. Država je dužna olakšati pristup informacijama koje se prenose elektronski, kao i njihovo stvaranje, razmjenu i širenje. Pri tome je vežu ustavne garancije privatnosti, zaštite ličnih podataka i tajnosti komunikacija. Odredba time štiti i onoga ko informacije objavljuje i onoga ko im želi pristupiti.
Ovaj tekst je nastao u saradnji sa Inicijativom Građanke za ustavne promjene.