U bobanskoj oblasti, koja obuhvata oko tridesetak sela na krajnjoj južnoj granici Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, nekada je sve vrvjelo od života, a danas sablasno djeluju kuće bez krovova i ostaci onoga što su nekada bila uzorna domaćinstva.
Ovo područje je bilo u sastavu opštine Trebinje, a nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma pripada opštini Ravno.
Boraveći na Bobanima u pratnji episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija, nije trebalo dugo da shvatimo njegove riječi, da je ovo zaboravljena zemlja, koja se nalazi između Istoka i Zapada, ali koja je prožeta entuzijazmom i voljom za obnovom života.
Bobani, koje čine i pravoslavna i katolička sela, su u proteklom ratu do temelja bili razoreni od strane Hrvatske vojske, ali su ih nakon ratnih dešavanja krenuli obnavljati.
O tome najslikovitije govore bunkeri Hrvatske vojske koji se nalaze svuda po Bobanima, ali su im mještani odmah po završetku rata promijenili namjenu, pa mnogima sada služe kao ostave i prostor za zatvaranje životinja.
U Bobanima, u kojima je podignuto i nekoliko spomen-obilježja hrvatskim borcima, mještani žele da zaborave rata, i sada govore o povratku i onome što im je neophodno da bi ovdje opstali.
Samo dvoje djece u selima
Hrvati i Srbi hoće na ovom području da žive u miru i dobrim komšijskim odnosima, pa im je zajedničko mišljenje da Bobanima fali struja i popravak puta, koji bi ubrzali povratak i vratili život ovom kraju.
Prošavši nekoliko bivših bunkera, porušene kamene objekte nekada čuvenog voznog čvorišta Hum, odakle su se tračnice račvale ka Crnogorskom i Hrvatskom primorju i dalje ka unutrašnjosti, Čapljini, Mostaru, Nikšiću, Podgorici, čini se najednom, pojavila su se dva dječja bicikla budeći nadu u budućnost ovog kraja.
Na biciklima, pored puta iza kojeg se vidi porušeno selo Slavogostići, bile su petogodišnja Dajana Brkan i njena osmogodišnja sestra Nikolina, koja do škole na Ivanici svakog dana putuje deset kilometara, ali joj to ne predstavlja problem da bude dobar đak.
Zdravko Brkan, otac ove dvije djevojčice, kaže da su se vratili prije pet godina i da su u početku živjeli u desetak kvadrata stambenog prostora koji je ostao neporušen, ispod jedne ploče. Kasnije, nešto sopstvenim kapitalom, a nešto uz pomoć drugih, uspio je napraviti pravi mali ranč sa stokom i pčelama, pa danas pristojno živi sa suprugom i djecom.
"Naše selo je bliže Ivanici i magistralnom putu Trebinje - Dubrovnik, ali sve što su sela udaljenija manje se ljudi vratilo i manje se planira vratiti, jer struje nema nigdje. Tamo dalje je i put lošiji, što je neophodno za povratak", kaže Zdravko Brkan.
S obzirom na dešavanja navodi da je samo sreća što ovo nije bila prva borbena linija, pa okolo nema minskih polja.
"Moje djevojčice, koje su na području cijelih Bobana jedina djeca, bez bojazi mogu bar da se igraju jer okolo nema mina", kaže Brkan.
Elektrifikacija prioritet
Pero Sredanović, potpredsjednik Opštinskog vijeća u Ravnom, se slaže da je elektrifikacija i obnova kuća, ne samo Bobana, već i cjelokupne mjesne zajednice Ivanica, prioritet u daljem djelovanju lokalnih vlasti.
Nedavno je, kaže, za obnovu kuća u ove krajeve došla i značajna donacija građevinskog materijala, na čemu se, naglašava, neće stati.
Danilo Mandeganja, predsjednik Mjesne zajednice Ivanica, kojoj pripadaju Bobani, navodi da danas u bobanskim selima živi svega dvadesetak prijeratnih stanovnika.
"Kuće su najvećim dijelom obnovljene na prostoru samog naselja Ivanica, oko 200 kuća, dok je na cjelokupnom ostalom terenu, i pored činjenice da je u pitanju veliki prostor, obnovljeno svega 25 kuća, što je veoma malo u odnosu na zahtjeve. Na ovom prostoru treba obnoviti još 330 kuća", priča Mandeganja koji takođe ističe da je neophodna i obnova elektromreže.
Postavljanje glavnih dalekovoda, navodi, može se ostvariti jedino udruženim djelovanjem ministarstava oba entiteta, i opština Ravno i Trebinje.
Iako zbog svih pomenutih okolnosti mještana na Bobanima ima malo, mnogo je onih koji žive uglavnom u Trebinju i koji ovdje dolaze vikendom, obrađuju zemlju i drže pčelinjake.
Budućnost u pčelarstvu
Jedan od njih je i Milo Vidaković, naš vodič kroz bobansku oblast, sa kojim smo prisustvovali prvoj molitvi u crkvi Male gospojine u selu Šćenica i obišli brojne kuće, one obnovljene i one porušene.
Šćenica je selo sa pet obnovljenih kuća i dvije porodice koje u njemu žive, a nekada je važilo za centar Bobana, jer je tu, pored crkve, bila škola i žandarmerijska stanica.
"Ja sam iz sela Baljevac, ali sam ovdje u Šćenici išao u školu i sjećam se, a to nije bilo tako davno, kada je ova škola bila puna đaka. Pjesma se orila, a ljeti se okupljalo i razgovaralo po cijelu noć. Danas ovdje, nažalost, sela ožive samo vikendom, kada iz grada dolaze nekadašnji mještani Bobani, kao što i ja radim", priča Vidaković koji budućnost kraja vidi u pčelarstvu.
Da sa Bobana potiče med izuzetnog kvaliteta znaju i oni koji nikada nisu bili ovdje, jer ovdašnji pčelari sa svojim proizvodima sve više osvajaju tržište u BiH i brojna priznanja na sajmovima. Na nedavnom sajmu prvu nagradu osvojio je med braće Barzut iz sela Bašići, koje, zajedno sa Šćenicom, ima oko 500 košnica.
Ovdje čak i košnice, iako od drveta napravljene, izgledaju kao srasle sa hercegovačkim kamenom.
Kamen je ovdje toliko cijenjen da se, u čast obnove života na ovom kamenitom tlu, vijekovima unazad pa do današnjih dana, svake godine na vrh Spasovog brda koje se kao neki kameni div uzdiže iznad sela Šćenica, iznese po jedna motka sa zelenom granom.
Od takvog hercegovačkog kamena je, još za vrijeme Otomanske imperije, u Šćenici izgrađena crkva, rušena i obnavljana dva puta od tada, uvijek nanovo podizana prilozima mještana.