Vjernik slavi Kristovo uskrsnuće kao temelj svoje vjere, poručuje kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski.
Po njegovim riječima, vjernik crpi snagu i nadu kroz slavlje Kristova uskrnsuća.
"Slaveći Kristovo uskrsnuće, čovjek se jača u osobnoj vjeri i vjeri Crkve", navodi kardinal Puljić u pisanom intervjuu za "Nezavisne".
NN: Koji je najispravniji način proslave Uskrsa i kojim vrijednostima ovaj praznik podučava vjernike?
PULJIĆ: Vjernik slavi Kristovo uskrsnuće kao temelj svoje vjere. Na toj istini vjere počivaju sva nada i smisao života. Kada shvati to, onda će se vjernik i te kako pripremiti na slavlje najveće svetkovine Uskrsa. Crkva upućuje na pripremu slavlja Uskrsa kroz korizmenu pokoru, kroz žarču molitvu, posebno obavljanje molitve križnog puta, krunica i čitanja Svetog pisma. Djela milosrđa otvaraju dušu za Božju milost. A da bi čovjek doživio oproštenje grijeha i sam mora biti raspoloživ praštati. Sakramenat ispovijedi je doživljaj uskrsnuća u osobnom životu.
NN: U čemu se ogleda značaj proslavljanja Uskrsa?
PULJIĆ: Ne možemo odvojiti Kristovo uskrnsuće od njegove muke i smrti. Kroz to otajstvo čovjek otkriva smisao svoje patnje i smisao svake patnje. Mi smrtnici stojimo pred tajnom patnje i smrti i svojim razumom ne možemo odgovoriti na tu tajnu, Krist svojom mukom, smrću i pobjedom nad smrću, svojim uskrnsućem čovjeku je osmislio život i u životu njegove križeve, a i smrt. Krist nam je svojim uskrsnućem zajamčio život vječni i uskrsnuće mrtvih. Slaveći Kristovo uskrsnuće, čovjek se jača u osobnoj vjeri i vjeri Crkve.
NN: Po čemu se proslava Uskrsa danas razlikuje od one koju su svojevremeno upriličavali naše bake i djedovi?
PULJIĆ: Sadržaj vjere je isti, ali tijekom našeg povijesnog hoda običaji slavlja se mijenjaju ili, bolje reći, prilagođavaju. U biti život vjere se ugradi u životno ophođenje i tako stvara pojedine običaje. Dok se više držalo do svetinje i blagoslovine, ljudi su imali i kućnu liturgiju uz Uskrs, koja se sastojala od toga da se na taj dan prvo blaguje jelo, koje se blagoslovi za Uskrs, a to jelo je simbolika slavlja. Današnji čovjek je izgubio smisao za simbole, a i osjećaj za sveto i blagoslovine pa blijede ti stari običaji. Ostala je tradicija šaranja jaja i natjecanje čije će biti jače, iako mnogi i ne znaju smisao tih običaja, da je to simbolika novog života kojeg Krist donosi svojim uskrsnućem. Kako je današnje javno mnjenje oboljelo i izgubilo radost života, tako je izgubilo i razumijevanje tih simbola.
NN: U kakvom ambijentu katolici u BiH proslavljaju najveći hrišćanski praznik?
PULJIĆ: Bez obzira na to kakav ambijent i okolnosti bili, vjernik slavi živog Krista koji je obećao trajnu svoju prisutnost s čovjekom na njegovom životnom putovanju. Koliko god bilo ozračje opterećavajuće, pa čak i beznadno, vjernik crpi snagu i nadu kroz slavlje Kristova uskrsnuća. Koliko god se političari izjašnjavaju kao vjernici, u njihovom djelovanju se ne može otkriti da djeluju iz vjerskog uvjerenja, nego se vidi da im je interes glavni kriterij.
NN: Kako posmatrate ukupno stanje u BiH, s posebnim osvrtom na ogroman odlazak mladih?
PULJIĆ: O toj temi bi se dalo mnogo govoriti, ali neka bude samo ukratko spomenuto. Umorilo je ljude novo stalno napeto stanje, u kojem se stvaraju nesigurnost i neizvjenost. To ih je ponajčešće natjeralo da iz tog stanja bježe. Drugi problem je obiteljski odgoj, jer su djeca i mladi odgajani da uživaju, a ne da se bore za život. Čim ne mogu uživati, onda bježe od stvarnosti. Ono bolno je i u europskim zemljama koje nemaju djece, a onda niti radne snage, pa perfidno usisavaju našu mladost, gotove ljude za koje se nisu trudili niti ih školovali, nego dobiju gotovu radnu snagu. Dalo bi se još mnogo nabrajati, ali je važnije kako probuditi istinsku ljubav prema svome kraju i zavičaju, svojoj grudi i korijenima. Treba znati ovu zemlju voljeti i za nju se žrtvovati.
NN: Mogu li vjernici upravo u vjeri pronalaziti utjehu i snagu za borbu protiv svih iskušenja s kojim se danas susreću?
PULJIĆ: Točno, mnogi vjernici, ali treba biti vjernik da se otkrije izvor snage, nade i utjehe. Zato čovjeka treba probuditi i otvoriti mu oči vjere da otkrije izvor nade i snage i hrabrosti boriti se s izazovima svagdašnjice.