Najvećem stratištu u ovom dijelu Evrope i najmonstruoznijem logoru Drugog svjetskog rata, "Jasenovcu" Donja Gradina, već godinama se ne poklanja pažnja kakvu ovo mjesto zaslužuje, kaže Gojko Knežević, predsjednik Udruženja logoraša Drugog svjetskog rata.
Knežević za stanje koje ne dolikuje Donjoj Gradini i nepostavljanje osnovnih stvari u memorijalnom području krivi direktora Javne ustanove `Donja Gradina` Simu Brdara koji je na njenom čelu od 1996. godine.
`Brdar je govorio: 'Pustimo da žrtve miruju, nemojmo talasati, neka sve ide svojim mirnim tokom'`, navodi Knežević njegove riječi napominjući da je direktor takav stav za 10 godina svog mandata i ostvario, jer se u tišini polako sve zaboravlja, a žrtve odlaze u zaborav.
`Nije se pobrinuo za osnovne stvari u memorijalnom području`, kaže Knežević obrazlažući svoj stav činjenicama da u spomen-području nema krupnih panoa s kartama, s nazivima pojedinih grobnih polja, s označenim grobnicama i brojem žrtava u njima, nema dovoljno mokrih čvorova tako da su posjetioci primorani da vrše nuždu gdje stignu.
Predsjednik Udruženja logoraša Drugog svjetskog rata dalje navodi da nije vođena briga o eksponatima tako da je dopušteno da zbog nemara padne `topola užasa`, na kojoj je povješano hiljade žrtava, jer zbog nemara nije konzervirana i ojačana.
`Tako srušena topola leži na mokroj obali Save i dalje propada, a da ironija bude veća Brdar predlaže da simbol Donje Gradine bude upravo ta 'topola užasa'`, tvrdi Knežević.
Knežević tvrdi da, nažalost, danas pojedinci poput Brdara i Svjetlane Šiljegović, direktor Zavoda za zaštitu kulturno-istorijskog nasljeđa RS, zloupotrebljavaju žrtve spomen-područja za lične potrebe i promocije koje to svakako ne zaslužuju, ističući da je zbog toga neophodno stavljanje tog područja u poboljšanu pravnu regulativu.
`Postojeći Zakon o spomen-području Donja Gradina je štur i nedovršen, i ako u njemu postoji jasna namjera da se zaštiti spomen-područje od zaborava i da mu se posveti značaj koji zaslužuje`, kaže Knežević napominjući da je ipak neophodno donošenje novog zakona kojim se predviđa još veća briga i prije svega kontrola rada.
`Velikobrižnici se sad brinu da ostane stari zakon jer on ne predviđa društvenu kontrolu nad njihovim radom odnosno neradom.`
Knežević kaže da bi Šiljegovićeva kao direktor Zavoda trebala da brine o istorijskim eksponatima, a ne da ih prepušta zubu vremena, te da bude inicijator mnogih aktivnosti i da sarađuje sa odgovarajućim udruženjima i organizacijama kako bi novi naraštaji znali pravu istinu o stradanjima u `Jasenovcu` Donjoj Gradini.
`Ona je odbila sve naše pozive da zajedno učestvujemo na pripremi zakona o Donjoj Gradini`, tvrdi Knežević.
Kako kaže, tim zakono bi se, između ostalog, povećala briga o spomen-području Donja Gradina ali i kontrola rada.
`To bi se postiglo formiranjem Savjeta javne ustanove Donja Gradina koji bi vodio brigu o njihovom radu, a u čijem bi sastavu trebalo da bude 21 član među kojima bi bili predsjednik RS, premijer RS i predsjednik Narodne skupštine RS.
Ta činjenica smeta i nalaze izgovore da se zakon ne mijenja da bi oni mogli mirno da ne rade.
`Nadam se da će budući predsjednik RS Milan Jelić i ministar Anton Kasipović podržati naša nastojanja da Gradina dobije mjesto u društvu koje i zaslužuje`, kaže Knežević i dodaje: `Ministar Kasipović je dosad pokazao visoku kulturu, sadržajnost, ekspeditivnost i pravednost te mislim da će pravilno reagovati`.
Simo Brdar, direktor Javne ustanove `Donja Gradina`, kaže da Kneževićeve optužbe nemaju veze sa realnim stanjem.
`Što se tiče 'topole užasa' za koju Knežević kaže da je pala zbog nemara nisu tačne, jer je njena sanacija pokušavana, ali je uprkos tome 1979. godine u snažnoj oluji srušena`, kaže Brdar.
On podsjeća da je Socijalistička Republika BiH izvršila njenu inpregnaciju i podigla na željezne nosače kao jedan od najstrašnijih simbola ustaških zločina.
`Ja sam u spomen-područje Jasenovac došao 1988. godine skoro deset godina poslije pada 'topole užasa'`, kaže Brdar dodajući da bi bilo apsurdno sad je ispravljati.
Inače, on je podsjetio da je prije rata postojao projekat da se `topola užasa` stavi ispod pleksiglasa u posebne klimatske uslove kako bi na pravi način bila očuvana njena autentičnost.
Što se tiče zakona o promjeni Zakona o Donjoj Gradini, reagovano je na način kako to nalažu međunarodni zakoni o kulturno-istorijskom nasljeđu.
`Postojeći zakon je dobar i pruža osnovu da se Gradina razvija kako nalažu međunarodni kriterijumi`, kaže Brdar napominjući da bi ipak trebalo napraviti manje izmjene u zakonu.
On objašnjava da ne stoje optužbe o nedostatku informacija o grobnim mjestima pošto je Gradina čuvana, istraživana i obilježavana kako je to nalagao zakon iz 1967. godine tako da niko nema prava da interveniše dok taj zakon ne bude promijenjen.
`U Gradini postoji informatika urađena u betonu i prisutna sugestivno toliko da svaki posjetilac može znati gdje je šta i bez stručnog vođenja`, tvrdi Brdar.
Kako kaže, na svakom mjestu postoji granitna ploča na kojoj stoje podaci o grobnom polju.
`Ne stoji podatak i da Donja Gradina nije dovoljno prezentovana`, kaže Brdar potkrepljujući svoju tvrdnju činjenicom da je o spomen-parku u zadnjih nekoliko godina snimnjeno devet filmova koji su prikazivani širom svijeta i titlovani na engleski jezik. Brdar kaže da je teško pobrojati sva mjesta na kojima je držao predavanja o Jasenovcu i Donjoj Gradini.
To predstavlja podvig pogotovo ako se zna da je u Gradini zaposleno samo osam radnika iako je predviđeno da ih bude 21. I pored toga Brdar kaže da je uspjelo da se postigne da od prošle godine gradonačelnik Njujorka 28. i 29. april proglasi danom sjećanja na žrtve Jasenovca.
Brdar je potvrdio da postoji problem s mokrim čvorovima u Gradini, ali da za njihovo rješavanje treba izdvojiti velika sredstva za sanaciju vodovoda.
Broj žrtava Jasenovca
Broj žrtava koncentracionog logora `Jasenovac`, u čijem sastavu je bila i `Donja Gradina`, vjerovatno nikada neće biti tačno utvrđen. Međutim, od završetka Drugog svjetskog rata postoje brojne procjene, od kojih su neke služile u dnevno-političke svrhe, govore da se se broj žrtava jednog od najmonstruoznih koncentracionih logora kreće od 1,2 miliona do 60.000.
700.000-1,2 miliona žrtava, brojka koju je iznio Vladimir Dedijer u knjizi `Novi prilozi`
600.000 žrtava, brojka koju navodi Centar `Simon Vizental`
500.000-600.000 žrtava prema službenoj izjavi Zemaljskog povjerenstva Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 1945. godine.
100.000 žrtava, brojka koja se navodi u `United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu`.
83.000 žrtava prema istraživanjima Vladimira Žerjavića
70.000 žrtava prema istraživanjima dr Bogoljuba Kočovića
60.000-90.000 žrtava prema procjeni Slavka Goldštajna
60.000-70.000 žrtava prema procjeni Franje Tuđmana objavljenoj u knjizi `Bespuća povijesne zbiljnosti`.