Turbo folk, fenomen u muzici koji se pojavio devedesetih godina u Srbiji, a potom se proširio dalje, prisutan je i danas, a ne jenjava ni u BiH, ukoliko je suditi po većini ugostiteljskih objekata u kojima se pušta takva muzika i koji su, naročito vikendom, do jutarnjih sati krcati gostima. Takođe, pjevači i pjevačice turbo folka još uvijek imaju dosta pristalica, pa nije rijetkost da neko od njih napuni dvoranu tokom gostovanja.
Postavlja se pitanje kako je turbo folk opstao u bh. gradovima, a među njima i Sarajevu koje je u doba novog vala (new vave) i novog primitivizma (new primitives) bilo muzički epicentar bivše Jugoslavije, ali vjerovatno i šire.
Gazde ugostiteljskih objekata tvrde da puštaju takvu muziku jer to i dalje narod voli.
`Na ovim prostorima više je slušana ta vrsta muzike, pa smo se zato odlučili da uvođenjem turbo folka, muziku u klubu prilagodimo svim gostima`, kaže Babić Mirko, menadžer u banjalučkom klubu `Padrino`.
A, nedavno je u Banjaluci ponovo počeo sa radom i `Country Club`, koji vikendom okuplja na stotine ljubitelja turbo folka. Ovdje je vikendom organizovana muzika uživo, a prema riječima Aleksandra Praštala, vlasnika kluba, turbo folk se najviše sluša u njegovom lokalu.
`U klubu se ne svira samo turbo folk muzika, nego jednako i strana i domaća pop muzika, ali ipak je turbo folk najslušaniji`, kaže Praštalo, čiji je lokal posljednjih mjeseci jedan od najposjećenijih u banjalučkih regiji.
Danas se mladi u BiH identificiraju s turbo folk pjevačima. Oblače se poput njih i pjevaju njihove pjesme. Stihovi poput: `Ja mama a ti tata, majstori zanata`, `studentice šejtanice, hodi 'vamo ti, evo ima svježeg mesa dođi pomiriši`, ili pak: `Zbog tebe sam grana gola, jedan više ispod stola`, drmaju kroz otvorene prozore automobila koji danonoćno ponosno krstare bh. gradovima i na četiri točka prenose svoju (ne)kulturu.
Domaću estradnu scenu bukvalno su preplavili pjevači `narodnjaka na hiljadu obrtaja`, koji su već deceniju i više najslušaniji na prostorima BiH, a naročito u RS. Sve veću popularnost turbo folk stiče i u susjednim zemljama, prvenstveno u Hrvatskoj i Bugarskoj. Svi koji žele da snime CD s ovom vrstom muzike ne moraju da zadovolje gotovo nikakav uslov, osim da imaju pare. Za vokalne kvalitete, tekstove i muziku niko i ne pita, niti je koga briga.
TOTALITARIZAM BEZ NASILJA
Danas urbana muzička scena u gradu na Miljacki gotovo da i ne postoji, a gradski alter i rock bendovi muče se da se izraze u okruženju koje liči na turbo folk geto. Mnogi su u međuvremenu i ugašeni, jer nisu vidjeli svrhu da nastave dalje. Jasna Bajraktarević, socijalni psiholog i docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kaže da je turbo folk na ovim prostorima postao vrsta totalitarizma bez nasilja.
`Turbo folk je nešto što je uzelo maha i kao stil života, ne samo kao muzika. Dakle, mladi se oblače poput estradnih umetnica i umetnika i pokušavaju živeti kao oni, poput nekog kvaziglamura koji nam se predstavlja u različitim tabloidima. Turbo folk je nemati prijatelje i izdati prijatelja. Turbo folk je biti sklon prevarama u braku i vezi`, kaže Bajraktarevićeva.
Smatra da za turbo folk nije potrebno nikakvo predznanje i kulturološka struktura.
`Primera radi, kada uđete u neku kafanu i odslušate tu vrstu muzike brzo usvojite te reči, koje imaju patinu jeftinog i patetičnog tona. Kada imate prozaičnu i nekvalitetnu pesmu, koja pobuđuje nacionalni ponos, sasvim je moguće da to, uz količine opojnih sredstava i alkohola, nakon dva sata uzrokuje nekultivisano ponašanje`, ističe Bajraktarevićeva, dodajući i da su tekstovi ove vrste muzike katastrofalni.
Kaže da u psihološkom smislu u većini tih tekstova postoji klasična identifikacija sa žrtvom.
`Problem je u tome što niko od nas ne razmišlja koja je poruka svake te pesme. Od toga da većina nema poruku, jer nema ništa pametno da se kaže, do toga da imate vrlo destruktivnih poruka koje mogu da budu izuzetno pogubne po okolinu`, kaže Bajraktarevićeva.
Smatra, ipak, da turbo folk, koliko god on bio loš i koliko god nosio u sebi ekspanziju destruktivnosti i neophodnost nekog drugog kvaliteta, jedno vreme će ipak trajati i onda prestajati.
Ninoslav Verber, direktor Muzičke produkcije Javnog radio-televizijskog servisa BiH i profesor violine, otišao je i korak dalje.
`Priseljenici iz sela kontra grada, te narodna muzika plus zabavna plus orijentalni ritmovi, jest jednako turbo folk. Sluša se jer su poslije rata osnovane radio-stanice u svakom selu u kojima rade muzički urednici bez škole. Puštaju 24 sata muziku bez vrijednosti i tako 'zagađuju' i odgajaju djecu koja su prisiljena godinama slušati takvo nešto`, ističe Verber.
Za njega je turbo folk zlo današnjeg doba. Ova vrsta muzike doživjela je, kaže on, ekspanziju u bivšoj Jugoslaviji pred rat.
`PARE VRTE GDJE BURGIJA NEĆE`
Halid Muslimović, poznati pjevač koji je već dvije i po decenije na folk sceni, tvrdi da je prvi uveo ritmove turbo folka u narodnu muziku.
`Narodnu muziku sam ukombinovao sa rokenrol ritmovima. Mnogo sam koristio instrumente poput bubnjeva ili gitare. Ali, ja sam te pjesme stvarao s mnogo ukusa, za razliku od pojedinaca koje svoje stvaralaštvo prodaju pod imenom turbo folk`, ističe Muslimović. Priznaje da turbo folku nedostaju dobri tekstovi o pozitivnim temama.
`Danas tekstopisci pišući tekstove za ovu vrstu muzike prazne svoje nagone i negativnu energiju. Jednostavno rečeno, kakva nam je država, takvi su i tekstovi u turbo folku`, kaže Muslimović.
O čemu se pjeva, nije naročito bitno, ali je zato imidž od izuzetnog značaja. Po nepisanom pravilu, sve pjevačice koje spadaju u sistem turbo folka trude se da izgledaju isto: danas obično imaju duge peglane kose, nose što manje odjeće sa što većim dekolteima, a estetska hirurgija je postala neizbježna za uspjeh u ovom poslu. Nije nikakva tajna da većina njih u novi izgled uloži mnogo više novca nego za snimanje albuma.
Siniša Kajmaković, direktor Producentske kuće `Renome`, kaže da je u današnjim uslovima `tržišne ekonomije` svima koji imaju novac pružena mogućnost da okušaju svoju sreću.
`Danas je veoma teško da muzičke produkcije posluju uz finansiranje mladih talenata, kao što je to nekada funkcionisalo. Produkcija albuma u sadašnjim uslovima stvaranja elektronske muzike ne podrazumijeva vrhunski kvalitetan vokal, nego prije svega dobru volju i dobar novčanik. Ako to imate možete da snimite album i da bude čak profitabilan sa stanovišta prodaje nosača zvuka`, priča Kajmaković.
Kaže da imamo paradoks da su najpopularniji pjevači oni koji imaju vrlo oskudne vokalne kvalitete, kao na primer, Šako Polumenta. Zaključuje da će i neko ko ima talenta uspjeti, uglavnom, ukoliko ima novac. Ipak smatra da je talentovanom pjevaču potrebno mnogo manje novca, jer im diskografske kuće finansijski pomažu u određenom procentu.
Snimanje jednog albuma s osam do 10 pjesama u ovoj produkcijskoj kući košta oko 6.000 evra, a profit po albumu, prema riječima Kajmakovića, je od 1.000 do 10.000 KM, pa se u zavisnosti od ostvarene zarade ulaže u marketing pjevača. Kada je u pitanju Produkcijska kuća `Renome`, najprodavaniji su albumi Kemala Malovčića, Šekija Turkovića, ali i Baje Malog Knindže.
ESTRADA NEKAD I SAD
Kajmaković tvrdi da su u zabludi oni koji misle da je estradna scena osamdesetih godina prošlog vijeka bila puno drukčija.
`I u to vrijeme su pjevači morali da ulažu mnogo da bi snimili album, a talenti su samo malo brže prolazili. Diskografske kuće, koje procjenjuju vokalni kvalitet pjevača, mnogo lakše nego danas mogle su da investiraju novac u pjevače, jer u to vrijeme nije bilo piraterije, pa su diskografske kuće zarađivale mnogo novca od prodaje nosača zvuka`, objašnjava on.
Kaže da je bitna razlika nekadašnje i sadašnje estradne scene u tome što su nekada postojale institucije, koje su se bavile kontrolom i prevencijom objavljivanja kiča i šunda.
`Diskografske kuće su predviđale da pjevači sa nekvalitetnim vokalima moraju plaćati stopostotni porez. Ukoliko se nekome ko nema talenta isplati rizikovati i plaćati taj porez, mogao je da okuša sreću u bavljenju muzikom, a na pločama takvih pjevača stajala je oznaka 'porez 100 odsto'`, podsjeća Kajmaković.
Zije Rizvanbegovića, gitaristu i pjevača grupe `Valentino`, stariji ljubitelji muzike sjećaju se još iz vremena novog vala i sarajevskog nju primitivsa. Rizvanbegović, koji je do danas opstao ispod estradnog neba, pravi veliku razliku između prijeratne jugoslovenske muzičke scene, i ove današnje, rascjepkane po bivšim yu republikama. Tvrdi i da je razlika između dva načina rada ogromna.
`Danas je u svim segmentima katastrofa, počev od zakonske osnove pa nadalje. O nekoj takozvanoj legalnoj pirateriji više gotovo ne vrijedi ni govoriti, kad su najveći problem internet stranice s kojih bilo ko može skinuti pjesmu kad mu je volja. Nadalje, sami koncerti daleko su od onoga što bi trebalo da jesu`, govori Zijo i u dahu dodaje:
`A to što danas svaki izvođač, po mogućnosti izvođačica s brdom silikona, sebi za pravo daje da se naziva umjetnikom - posebna je priča. Muzika je izgubila smisao svog nastajanja i postojanja`, ističe Zijo.
Koliko je danas estrada zapravo industrija pokazuje i činjenica da su estradnjaci u velikom broju slučajeva tretirani kao mašine. Tako su zvijezde prisiljene da skrivaju kad su tužne; moraju nositi vječiti osmijeh na licu, te uvijek izgledati zadovoljno i srećno i zapravo često glume sami sebe. Tako je popularna folk pjevačica Stoja u Banjaluci održala koncert tek osam dana nakon što je izgubila oca.
`Razmišljala sam da otkažem koncert, ali sam onda shvatila da moja publika to ne zaslužuje. Pevala sam im, podelila moju bol s njima, ali sam se trudila da niko ne shvati kako je stvarno u mojoj duši`, kaže Stoja.
MAŠINERIJA ŠOU BIZNISA
Da se današnja estradna scena svela isključivo na mašineriju šou biznisa smatra i Svjetlana Vidović, pjevačica tradicionalne narodne muzike. Vidovićeva ističe da je nekadašnja scena bila istinita i iskrena za razliku od današnje.
`Prije se narodna muzika svirala i izvodila za široke narodne mase, kako mlađe, tako i starije. Sadašnje stanje na estradi ne bih htjela da kritikujem, ali bih muziku podijelila na šou biznis i narodnu muziku, jer još uvijek ima mnogo pjevača koji njeguju tradiciju i kvalitet`, ističe Vidovićeva, i dodaje da ljudi od narodne muzike, `koja to naravno nije`, prave šou biznis.
Objašnjava da je u novokomponovanoj narodnoj muzici dijelom prenesena i `stvarnost običnog čovjeka`, koju karakterišu sponzoruše, želja za dobrim automobilima, novim mobilnim telefonima i provodom, pa u toj muzici većina ljudi usljed lošeg socijalnog stanja i drugih problema pronalazi sebe.
`Mislim da ljudi u tim pjesmama vjerovatno nalaze sve ono što žele, pa je tako naša životna stvarnost preslikana u ovoj muzici`, kaže ona.
Prema riječima sociologa Peje Đurašinovića, samo tržište bi po zakonitostima ponude i potražnje trebalo da iskristališe šund od izvornog, dobro od lošeg, što u našem društvu nije slučaj.
`Mislim da će na polju estrade kroz neko vrijeme na površinu ipak isplivati određeni kvalitet. Paniku su digli mediji u Hrvatskoj, prateći kritičare, kulturnjake, samopozvane da kanališu te pravce u svom društvu, kritikujući ovakvu muziku i masovnost koja je tamo prisutna. S druge strane, narod tjera svoje i sve to i dalje sluša, lokali u kojima se sluša ova muzika su puni, što je znak tržišta i u tom smislu moramo proći kroz određeni period. A koliko će on potrajati - zavisi od nas samih`, naglašava Đurašinović.
Kako rekoše naši sagovornici, vrijeme će pokazati kakva je sudbina turbo folka na ovim prostorima. Odnosno da li će o(p)stati i postati dio tradicionalne kuture bh. naroda, ili će ga vrijeme pregaziti kao i sve nekvalitetno što kratko traje. Do tada, svima kojima životna filozofija ne dozvoljava da im se sluh ukršta sa zvucima turbo folka ne preostaje ništa drugo nego da trpe muziku vlasnika uličnih krstarica na četiri točka, koji građane terorišu srećom samo ljeti kada mogu otvoriti prozore.
Refreni najslušanijih
`U srce da ti pucam neću, ali jedno sigurno znam, za par mjeseci tražićeš metak da to učiniš sam`, `Kad čujem korak tvoj, sa sebe skidam sve`, `Ako imaš petlju, ako imaš herca, pokloni mi bundu od nerca`, `Zrno po zrno, kažu pogača, kamen po kamen kažu palača, dodir po dodir onda lomača, a tebe voli tvoja ludača`,`Ti još uvijek pričaš svima, kakvo tijelo Selma ima, hajde hvali se još malo, ti nezrela budalo…`, refreni su nekih od najslušanijih pjesama, koje u verziji Marine Tucaković, najpoznatijeg srpskog tekstopisca, koštaju od šest do sedam hiljada evra.