U Bosni i Hercegovini ne postoji nijedna institucija koja se na organizovan i sistematičan način bori protiv kockarske ovisnosti i koja bi pružala pomoć ovisnicima o igrama na sreću.
Psihijatar Aneta Sandić tvrdi da se kockarska ovisnost u teoriji definiše kao poremećaj ličnosti te da se tretira kao teže psihičko oboljenje.
"Patološko kockanje je bolest. Liječenje je dugotrajan i mukotrpan proces koji zna trajati i do nekoliko godina. Ljudi koji imaju ovaj problem nisu problem sami sebi već prave problem i svojim porodicama i okruženju", ističe Sandićeva, koja je u svojoj privatnoj praksi imala nekoliko pacijenata koji su bili patološki ovisnici o raznim oblicima igara na sreću.
Kao najdrastičniji primjer doktorica Sandić navodi mladića od 18 godina koji je i prije punoljetstva imao sve simptome patološkog kockara, osobe koja nije mogla kontrolisati poriv za kockom.
"Dječak je iz jednog gradića u unutrašnjosti BiH. Počeo je iz zabave igrati na poker aparatima. Njegova porodica se tek zainteresovala za njegov problem kada je počeo od kuće krasti velike količine novca i taj novac trošio na poker aparatima", priča Sandićeva.
Ubijediti ovisnika da ima problem
Tvrdi da je ovakve osobe teško liječiti. Proces traje više godina. Prvi i jedan o najtežih koraka jeste ubijediti ovisnika da ima problem.
"Liječenje ovih ovisnika se donekle porediti sa liječenjem ovisnika o drogama. To je bolest i ovisnost. Kockari ne mogu da vladaju svojim porokom. Svoj fokus života sa porodice, posla, prijatelja prebacuju na kocku koja ih u potpunosti zaokuplja", objašnjava Aneta Sandić.
Ističe da je otežavajuća okolnost u liječenju i to što se osobe s patološkom ovisnošću javljaju na liječenje uglavnom u kasnim fazama, u razvijenom poremećaju kada već imaju financijskih poteškoća, problema na radnom mjestu i u porodici.
U Bosni i Hercegovini nema zvaničnih podataka o broju patoloških ovisnika o različitim vrstama igara na sreću. Prema nekim svjetskim istraživanjima, udio patoloških kockara u općem stanovništvu je između 0,2 i 3,4 odsto.
"Problem ove vrste ovisnosti uvijek je bio prisutan. Srećom, udio patoloških kockara koji su u fazi da im je svejedno da li dobijaju ili gube kod nas još nije velik. Zbog toga fokus javnosti vjerovatno i nije usmjeren na problem kockanja. Kod nas ne postoje ni ustanove za pomoć ovim ljudima kao što je slučaj sa narkomanijom i drugim ovisnostima", kaže psiholog Ismet Dizdarević, istakavši da u BiH nema ni eksperata koji su se specijalizirali na ovom problemu.
Dugovi i drugi problemi
U Centru za mentalno zdravlje u Banjaluci potvrđuju da im se godišnje obrati oko šest-sedam ljudi ovisnih o kockanju, te da oni najčešće dolaze pod pritiskom roditelja, ukoliko su maloljetnici, ili Centra za socijalni rad, ukoliko su odrasli ljudi. Tada već imaju velike duge, pred razvodom braka su ili sa nekim drugim ozbiljnijim problemom.
U takvim slučajevima, gdje ovisnik ne dolazi svojevoljno i ne smatra da je ovisan o kockanju potreban je duži tretman kako bi se potpuno izliječio, dok oni koji sami prepoznaju problem i dođu sa željom da ostave kocku mnogo lakše postižu pozitivne pomake u liječenju.
Ranka Kalinić, načelnik Centra za mentalno zdravlje u Banjaluci, kaže da se tim pacijentima pruža etimološka terapija medikamentima kojima se kontrolišu impulsi, kao i nezaobilazni psihoterapijski tretmani.
"Na tretmane koje tokom liječenja prolaze ovisnici sa njima najčešće dolaze roditelji, supružnici ili drugi članovi porodice, koji su primijetili poremećaj i uticali na njih da potraže stručnu pomioć", navodi Kalinićeva.
Prema njenim riječima, više je maloljetnika sa ovim problemom nego starijih, porodičnih ljudi, mada se adolescenti kockaju na aparatima gdje je ulog sitniji, a najčešće su po dva-tri u grupi i poznati su po bježanju sa časova ili nekim sitnijim krađama.
"Odrasli igraju moderne kartaške igre ili stavljaju velike uloge na poker aparatima, čime su njihovi dugovi znatno veći. Najčešće kockaju zaposleni ljudi koji imaju redovna primanja, ali ta primanja ne ulaze u kuću nego idu na kocku", govori Kalinićeva.
Izgube novac, pa nude telefone i nakit
Prema njenim riječima, uzroci ulaska u kocku su različiti, tako da jedna kategorija muškaraca, ili žena, kojih takođe ima, počne da kocka ili igra igre na sreću, jer vidi da je neki njihov prijatelj nešto osvojio, pa kada dobiju ulažu da bi povećali dobitak, onda izgube i kockaju da bi vratili uloženo, a tu je već prekasno za odustajanje.
Iako ljudi možda kockanje ne smatraju ozbiljnom ovisnošću, to je zapravo jedan poremećaj kontrole impulsa koji se mora liječiti.
Kaže da maloljetnima nije zabranjeno da posjećuju salone igara, te da uvođenjem zakona kojim bi im se branilo, kao što je to bio slučaj sa zabranom točenja alkohola maloljetnim licim, ne bi dao nikakve rezultate.
Neđeljko Radulović, pomoćnik načelnika Odjeljenja komunalne policije u Banjaluci, kazao je da ne postoji propis prema kome Komunalna policija onemogućava pristup maloljetnim licima u salone igara i takve objekte.
"Upoznati smo sa zabranom točenja alkoholnih pića maloljetnima, ali ne i da im je zabranjeno da posjećuju salone igara, tako da u tom smislu ne vršimo nikakve obilaske niti intervencije", kazao je Radulović.
"Najveći problem je što je mladima ponuđen veliki izbor raznoraznih igara na sreću, te sada i po kafićima ima takvih aparata. Najgore je što mladi nekvalitetno provode slobodno vrijeme i što nema pojačanog nadzora roditelja", dodaje Kalinićeva.
S obzirom da Centar za mentalno zdravlje postoji relativno kratko, tek 10 godina, kaže da još nije napravljena analiza koja bi pokazala je li broj ovisnika o kockanju iz godine u godinu u porastu ili padu.
U banjalučkim salonima igara navode da igre na sreću igraju ljudi svih generacija, te da svaki salon ima svoje stalne mušterije.
Kažu da se dešava da neki ljudi, najčešće srednjoškolci, na aparatima potroše džeparac ili novac koji su im roditelji dali da plate račune.
"Dešava se, mada rjeđe, da mladići izgube novac koji nije njihov, pa onda nude ostalim gostima mobilni telefon, nakit ili tako nešto za sitne pare, samo da bi izmirili dug", kažu u kafe-baru "Topolino".
Dešava se, kažu, da i djevojke dolaze da okušaju sreću na aparatima, ali uvijek su u društvu momka ili prijatelja, nikada same.
One, kako dodaju, većinom dođu da vide kako to funkcioniše i da okušaju sreću, tako da nema takvih stalnih mušterija.
Kockaju sve generacije
U salonu igara "Casino" u Banjaluci u poslijepodnevnim časovima svi aparati su zauzeti.
Prema riječima radnika ovog salona igara, mušterije, među kojima su većinom stariji ljudi, dolaze najčešće poslije posla i većinom su to, takođe, stalne mušterije.
S obzirom da radnici ovog salona igara nisu upoznati da ne postoji zakon kojim se zabranjuje maloljetnicima da kockaju, kažu da im brane da dolaze.
"Kod nas većinom dolaze stariji i ozbiljniji ljudi, a maloljetnima nije dozvoljeno da ulaze jer to zakonom zabranjeno", kazali su radnici.
U kladionicama "Meridian", popularnim po tome što jedino kod njih može da se kladi na sve sportove, pa i na konjske trke, zabavu pronalazi veliki broj Banjalučana, svih generacija.
"Dolaze nam ljudi od 20 do 70 godina. Najčešće se klade na fudbal, tako da je kladionica najposjećenija u vrijeme Lige šampiona, ili nekih drugih fudbalskih prvenstava, mada ima i onih koji se klade na druge sportove", kazala je radnica Nataša Vuković.
Od uvođenja klađenja uživo, koje omogućava ljudima da se klade i tokom utakmice, ne samo do njenog početka, kako je to u ostalim kladionicama, poraslo je interesovanje ljudi.
Iako klađenje na veći iznos nosi mogućnost veće zarade, Vukovićeva kaže da se ljudi većinom odlučuju za manje iznose.
"Zanimljivo je što se u posljednje vrijeme povećava broj žena koje dolaze da se klade. Ranije je to bila prava rijetkost, dok sada dolaze češće", govori Vukovićeva.
U kladionicama i salonima igara složili su se da kada gube ljudi znaju biti jako ljuti i nervozni, ali kažu da je to sasvim normalno, te da je najvažnije da incidenata nikada ne bude.
Da ljudi koji uđu u svijet kocke zaista ne smatraju svoju ovisnost bolešću potvrdio je dvadesetčetvorogodišnji Banjalučanin Dejan T., koji je zbog kocke prodao i porodične dragocjenosti.
"Ranije, kada sam bio četvrti razred srednje škole, počeo sam sa društvom da idem poslije časova u salone igara, da bih kasnije sav džeparac trošio na to. Poslije toga počelo je pozajmljivanje od prijatelja, pa laganje roditeljima da imam neke dodatne troškove, dok nisam prodao porodični nakit, slike...", kaže Dejan ističući da je ta istina da je ovisan o kockanju najviše povrijedila njegove roditelje, koji su u njega izgubili povjerenje.
Najbolji lijek prevencija
Psiholog Ismet Dizdarević upozorava da se kockanju i igrama na sreću pristupa olako te da je teško razlučiti kada je kocka obična radoznalost, a kada postaje ovisnost.
"Nijedan ovisnik neće priznati da je ovisan. Kocka vrlo brzo od benignih stvari poput uplaćivanja listića na kladionici prerasta u veliki problem. Poslijeratno društvo u BiH posebno je osjetljivo. Atmosfera beznađa, razrušene porodice, pa čak i mediji koji često navode primjere kako se neko obogatio na ovaj način, plodno su tlo za ovu vrstu ovisnosti", tvrdi Dizdarević.
Napominje da trenutno u BiH problem ovisnosti nije alarmantan, ali da će uskoro najvjerovatnije biti.
"Nisu potrebna neka velika istraživanja da bi se to zaključilo. Pogledajte samo sportske kladionice. Njihove najčešće mušterije su mladi. Mnogi od tih mladića koji danas uplaćuju male sume novaca sutra će postati kockari spremni uložiti svu imovinu", upozorava Dizdarević.
Osim stručne pomoći u vidu dugotrajnih psihoterapija, najbolji lijek jeste prevencija.
"Čovjek se ne rodi kao kockar nego to postaje. Podrška porodice i okoline je vrlo važna. Nažalost, ovisnici o kocki, kao i skoro svi drugi ovisnici podršku nisu imali u svojim porodicama koje su po pravilu nagrižene. Uz narušene porodične odnose i državu koja ne može ni djeci da obezbijedi udžbenike za školu, a kamoli da se se brine o kockarima, ovisnika će biti sve više", kazala je Aneta Sandić.