Priča o kojoj danas govorim desila se u realnom svijetu, jednog vrlo realnog utorka.
Život je lijep. La Vita e bella. Jasno. Zašto da ne? Petak, dan kao i svaki drugi. Na drugoj strani ulice prolazi nekada djevojčica, sada srednjoškolski djevojčurak iz susjedne zgrade, zagrljena sa dječakom njenih godina. Mladi su i sretni. Ona se glasno smije. Zadovoljni su sobom i životom. Sa moje strane ulice takva je oštrina ugla iz kojeg se vide dvoje mladih ljudi koji se vole. Utorak, najbezličniji dan nedjelje. Kroz prozor sobe koja gleda prema dječjem igralištu vidim ponovo mladi zaljubljeni par. Sjede na betonskoj ploči i sasvim sam sigurna da misle da na tom mjestu niko ne može da ih vidi. Naime, betonska ploča je u jednom posve zavučenom uglu i samo kroz djelić prozora sobe mog stana može da se vidi sakriveni par. Nisu više zagrljeni, a lica im odaju napetost. Ne razgovaraju, ne prepiru se, ne ljube se. Čudno.
Sjedjeli su nekoliko minuta ne pomjerajući se, a onda je došao mladić stariji nekoliko godina od njih. Ustali su naglo oboje, očigledno znajući da će mladić doći. Sve se desilo u nepunih dvadeset sekundi. Nepoznati mladić dao im je zamotuljak u vrećici i uzeo od njih novac. Bez riječi mladić je otišao, a zaljubljeni su ostali da provjere sadržaj vrećice. Dječak je liznuo sa kaziprsta bijeli prah koji je očigledno bio sadržaj vrećice. Tada mi je postalo jasno, iako nisam mogla da vjerujem. Djevojčurak iz komšiluka i njen momčić se drogiraju. Porazno. Djeca kupuju drogu u tri sata poslije podne, dok su im roditelji još na poslu.
Tragična scena nevjerovatne današnjice. Nismo svjesni činjenice da su djeca, iako to vješto kriju često izložena naličju života. O tome ne govore, a mi u nismo sposobni da to u njima prepoznamo. Tabu tema neodgovornosti. Roditelji i ne pomišljaju da njihovi mjezimci `snifaju` . `Moje dijete ionako nema dodira sa tim svijetom, a oni koji taj problem imaju u kući, moraju ga nekako riješiti.`
No comment...
`Dnevnik jedne narkomanke` anonimnog autora, je knjiga koja potvrđuje da tinejdžeri, pored ljubavnih i školskih problema, imaju i krupnije životne probleme. Slučajno i nenadano izlaz iz djetinjstva potraže na pogrešnom mjestu. Roditelji mlade narkomanke tvrde da je priča istinita, a četiri miliona prodatih primjeraka knjige dokaz da se o ovoj temi vremenom više govori. Mada, istina i dalje nedovoljno. Nije ovo problem od juče ili od danas. Čuvenu knjigu `Mi djeca sa kolodvora zoo`, štampanu još daleke 1980. godine, čitali su takođe milioni zainteresovanih čitalaca.
Priča je slična. Mlada djevojka, zapravo djevojčica, uvučena u svijet koji ne želi, pokušava da se izbori za novi život. Knjiga je pisana u formi dnevnika prosječne tinejdžerke. Uloga dobre kćerke ponosnih roditelja, ubrzo po upoznavanju novih prijatelja naglo se izmijenila. Sada nailazi na stalna razožarenja i `Vita` nije više tako `bella`. Zvuči surovo, ali nažalost i jeste. Autor je nepoznat. Zapravo, nije ni važno da li je priča istinita, ili ne. Sasvim je sigurno da takvih, nenapisanih priča ima još mnogo u dnevnicima drugih anonimnih djevojčica.
U razgovoru o ovoj knjizi nema mjesta detaljnoj analizi pravca kojem tekst pripada, tumačenju simbolike, piščeve fikcije i imaginacije. Ova knjiga sadrži samo poruku. To je njen cilj. Ne smijemo biti sitničavi i umanjivati vrijednost literarnog teksta. Sada to zaista nije važno. I ako je knjiga zamišljena samo kao marketinski poduhvat, njena vrijednost postoji. Zove se prevencija. Tekst je pisan kratkim rečenicama, razumljiv svakom tinejdžeru i onima koji tek dolaze u te godine.
Knjiga `Dnevnik jedne narkomanke` trebala bi biti u programu obavezne lektire učenicima šestog razreda osnovne skole. Pretjerano? Apsolutno ne. Osnovci i bez našeg znanja dolaze manje ili više u dodir sa tim problemom u društvu. Potrebna im je navigacija odraslih da bi sami mogli odlučiti koji je put za njih najbolji. Danas ne govorim o umjetničkoj literaturi. Tema je primijenjena književnost.