Dragi naš Željo,
Prošle godine, baš u ovo doba, pričali smo o smrti.
Izgubljena od bola zbog iznenadnog gubitka majke, nesposobna da se vratim poslu i životu, rekao si mi: "Sandra, saberi se! Život i smrt se moraju spojiti u jednu tačku, ti to znaš. Svi ćemo doći na tu tačku, ali tvoja majka bi voljela da to prihvatiš dostojanstveno. Da nastaviš da živiš i da se boriš, čak i da budeš srećna. I, slušaj, ne govorim ti ovo napamet, da te utješim - volio bih da se moja djeca tako ponašaju kad ja dođem na tu tačku. U smrti nema drame, samo prihvatanje".
Na godišnjicu našeg razgovora, jasno se sjećam svake riječi.
Mi, djeca "Nezavisnih novina", koji smo tu rasli i odrasli, dugujemo ti dostojanstvo i čuvanje onoga što smo znali da je tvoj život.
Znali smo koliko ti je važno da govorimo o pomirenju, o suživotu, o zajedničkoj budućnosti dok su drugi zveckali oružjem, prizivajući haos.
S prvim naznakama krize i turbulencija govorio si nam: "Smirujte situaciju, spuštajte tenzije, senzacionalizam nije naša priča. Insistirajte na dijalogu, nema nama druge nego živjeti zajedno. Ako niko drugi neće, mi ćemo pisati o tome, nek nam i našteti. Preživjećemo mi".
I naučio si nas tome. Ta vizija, energija i vječiti optimizam u vremenima kad nije bilo razloga za to, svi tvoji napori da za isti sto okupiš naizgled nepomirljive svjetove uvijek su imali isti epilog - sa Željom su sjedili svi. I pričali o pomirenju i suživotu na kojem si toliko istrajavao.
Zato si bio silno ponosan odjekom naše konferencije o Dejtonu jer si još jednom svijetu dokazao da je tvoja vizija jedina trasa kojom ovi prostori moraju da idu.
Ali, ne možemo da se pomirimo sa činjenicom da si nas ostavio baš kad je tvoja vizija napunila 20 godina. Uz tebe, koji si nam bio oslonac ovih decenija, znali smo da nema nerješivih problema, straha i neizvjesnosti, osjećali smo i oslanjali se na tvoju snagu. Stvarao si od nas odgovorne ljude, dao nam šansu u ruke, vjerovao kad ni mi nismo bili sigurni.
Nisi dao na nas.
Mi, djeca tvojih "Nezavisnih novina", obećavamo ti da ćemo još istrajnije slijediti tvoju viziju, njegovati sve čemu si posvetio i podredio svoj život, ne mareći za posljedice. Znamo da ti je najveća želja da trajemo i nadograđujemo sve što si započeo i da poštujemo tvoju ideju.
Tvoja kancelarija, vječito zamagljena od cigareta, svaki dan će nas podsjećati na našu misiju i zadatak koji si nam ostavio.
Ne opraštamo se, direktore, nego te pozdravljamo i želimo ti da počivaš u miru, odmoriš, iako odmarati nisi volio, i ne brineš za nas. Trajaćemo.