Samit u Tivtu trebalo je da bude još jedna stanica evropske priče o zapadnom Balkanu. Umjesto toga, postao je mjesto na kojem se ponovo pokazala jedna neprijatna istina: najveća kriza evropskog proširenja danas nije u kandidatima, već u samoj Evropskoj uniji i njenoj nesposobnosti da zaštiti proces od nacionalnih blokada.
Francuska i Njemačka govore o postepenoj integraciji, o bržem i vjerodostojnijem procesu, o nagrađivanju reformi i vraćanju povjerenja u evropsku perspektivu. Ali dok najuticajnije države Unije traže način da pokrenu proširenje naprijed, zvanična Sofija ponovo ostaje zarobljena u logici uslovljavanja, blokada i istorijskih sporova.
Najveći paradoks je to što Bugarska danas nastupa kao strogi čuvar nekih samoproglašenih evropskih kriterijuma. Ista ona Bugarska koja je ušla u Evropsku uniju u sasvim drugačijim okolnostima i koja je godinama bila predmet kritika zbog stanja u pravosuđu, vladavini prava i borbi protiv korupcije. Danas pokušava da igra ulogu evropskog sudije, dijeleći lekcije o standardima i principima.
Ali problem nije samo u licemjerju. Problem je u šteti koju takva politika proizvodi.
Kada članstvo u Evropskoj uniji počne da zavisi od istorijskih interpretacija, nacionalnih narativa i bilateralnih sporova, evropska pravila gube svoj smisao. Kada jedna država članica koristi pravo veta kao instrument političkog pritiska, tada se ne brani Evropa, već se potkopava Evropa.
Upravo zato današnja bugarska politika prema Makedoniji sve više liči na institucionalni, "demokratski" vandalizam. Ne radi se o snazi, već o zloupotrebi mehanizama koji su trebali da služe zajedničkom evropskom interesu. Ne radi se o zaštiti principa, već o pretvaranju evropskih institucija u sredstvo za nametanje nacionalnih agendi.
Ironija je u tome što svaka nova blokada ne slabi samo Makedoniju. Ona slabi i Evropsku uniju. Svaki put kada Brisel dozvoli da proces proširenja postane talac pojedinačnih političkih kalkulacija, raste sumnja da su zasluge i reforme manje važne od političke moći pojedinih država članica.
Pročitajte još:
BiH se u potpunosti uskladila s evropskim sankcijama protiv Rusije
Tivat bi zato mogao ostati upamćen kao trenutak kada su maske konačno pale. Dok najveće evropske države traže načine da ubrzaju integraciju, Bugarska je ponovo pokazala da njen prioritet nije proširenje, već održavanje sopstvenih uslovljavanja kao instrumenta političkog uticaja.
Zato pravo pitanje danas nije da li Makedonija ima evropsku perspektivu. Pravo pitanje je da li Evropska unija ima snage da reformiše sopstveni sistem odlučivanja. Jer Unija koja želi da bude globalni politički faktor ne može beskonačno dozvoljavati da zajednička politika bude blokirana nacionalnim kalkulacijama.
Što duže traje ovakvo stanje, sve je jasnija potreba za promjenom pravila. Ne da bi se nekome oduzelo pravo glasa, već da bi se spriječila zloupotreba tog prava. Istorija pokazuje da svaki sistem koji dozvoljava jednoj državi da drži kao taoca volju svih ostalih, prije ili kasnije mora biti reformisan.
Ako je Tivat poslao neku poruku, onda je to ova: problem više nije samo na Balkanu. Problem je u srcu Evrope. (Autor je univerzitetski profesor političkih nauka)