Kad sam prvi put s drugovima obio kiosk, imao sam 12 godina. Policija nas je uhvatila i privela, ali smo i poslije nastavili s krađama, još nekoliko puta. Ma nisu to bile neke krađe, samo sitnice. Kad smo počeli ostajati do kasno u gradu, svake subote smo se tukli s nekim, bilo je dovoljno samo da nas neko poprijeko pogleda, da se s njim fizički obračunamo, ispričao nam je o svom delinkventnom periodu jedan od korisnika Dnevnog centra za maloljetnike u Banjaluci, koji djeluje u okviru banjalučkog Centra za socijalni rad.
Sada punoljetni mladić, koji je završio srednju školu i čvrsto odlučio čime će se baviti u budućnosti, nerado se sjeća svog kasnog djetinjstva, koje su obilježile krađe, tuče, svađe s roditeljima i izostajanje s nastave.
Obijali kioske, palili auta
Zbog svog delinkventnog ponašanja, često je bio privođen u policiju. Prvi put je, kaže, bilo nezgodno, ali ipak ne toliko da bi ga zauvijek odvratilo s pogrešnog puta, kojim je brzim korakom, s još nekoliko drugova, koračao naprijed.
"Poslije obijanja kioska, bacajući krese, jedan put smo zapalili auto. Bili smo djeca i bilo nam je zanimljivo bacati krese, nismo ni razmišljali o posljedicama. Da sam znao šta će se desiti, nikad to ne bih uradio", prisjeća se naš sagovornik.
Dodaje da je u pratnji policije, zbog tuča, obijanja i drugih incidenata, nerijetko u jutarnjim satima stizao kući, na šta su njegovi roditelji već bili navikli.
"Kad bi me policija dovodila kući, starci bi prvo pitali: 'Šta je uradio', a onda su se vremenom navikli na to."
Dosada i samoća u periodu adolescencije za ovog dječaka, kao i za mnoge njegove vršnjake, bili su pravi neprijatelji, koji su ga besciljno vodili u sve veće i veće probleme.
"Starci su po cijeli dan radili, a ja, naročito kad je raspust, nisam znao šta bih sa sobom. Ustanem oko devet i cijeli dan provedem vani. Nisam znao šta ću raditi, samo sam lunjao i gledao gdje ću šta ukrasti", priča nam ovaj osamnaestogodišnjak, koji je uz pomoć stručnjaka iz Centra za socijalni rad, ipak, shvatio da mora mijenjati svoje ponašanje, na čemu je uspješno radio proteklih godinu i po dana.
"Ima skoro dvije godine kako ništa slično nisam uradio. Sad sam svjestan koliko je takvo ponašanje bilo pogrešno i da mogu vratiti vrijeme, da mi je ova pamet, nikada to ne bih radio. Tako je i s mojim drugovima. Svi smo se smirili i promijenili", kaže. Njegova interesovanja danas daleko su od svih onih grešaka, koje je počeo činiti kao dvanaestogodišnjak.
Obio garažu policajca
On se već dvije godine bavi sportom, što planira da nastavi i u narednom periodu. Kaže da mu je mnogo značilo druženje i odlazak u Dnevni centar za maloljetnike, gdje je i počeo da se bavi sportom i razvija neka druga interesovanja.
"Od kada se otvorio Dnevni centar ovdje redovno dolazim i provodim mnogo vremena, kao i ostali, da nisam na ulici. To mi je mnogo skretalo pažnju s loših navika. Sad sam svjestan da sam odgovaram za svoje postupke jer sam punoljetan i znam da se takve greške neće gledati kao do sada", priča, poručujući mlađima da se bolje baviti sportom i imati bilo kakvu zanimaciju, nego se dosađivati na ulici.
Slična iskustva imao je i od njega nekoliko mjeseci stariji dječak, koji u Dnevni centar za maloljetnike dolazi već drugu godinu. Sada veoma smiren mladić koji ima punih 18 godina, svoje vrijeme je nekada radije provodio na ulici, nego u stanu i školi. Na ulici, koja je tokom većine dana zamijenila dom, ovaj dječak je dosadu počeo da skraćuje tučama, a potom i krađama. Njegov prvi susret s policijom zbog prestupništva uslijedio je prije nego što je očekivao.
"Obijanje garaže je bila moja prva krađa i prvi susret s policijom. Sjećam se da smo obili garažu jednog čovjeka. Vratio sam se da uzmem neki alat koji smo bili zaboravili, misleći da nas niko nije opazio, kad sam u garaži zatekao vlasnika, koji je bio policajac", priča nam dječak svoje prvo prestupničko iskustvo, dodajući da je to jedan od razloga što je počeo da dolazi u Dnevni centar za maloljetnike.
Bilo bi dobro, smatra, da su u tim godinama imali gdje da provode vrijeme, kao sada, da se bave nečim.
"Tada sigurno ne bi radili to što smo radili i što nam je obilježilo budućnost. Bili smo klinci i nismo bili svjesni koliko griješimo i kakve su posljedice", priča nam ovaj mladić.
Prijateljska atmosfera ih opušta
U želji da pripadaju negdje, djeca, koja dolaze iz porodica u kojima su poremećeni odnosi, te svoje potrebe za pripadanjem i uvažavanjem ne mogu ostvariti ni u okviru školskog sistema ili vršnjačkih grupa, obično biraju pogrešno društvo, u kojem počinju činiti krivična djela. U početku su to sitne krađe, ali ukoliko se na vrijeme ne otkrije devijantno ponašaje, često dolazi i do težih krivičnih djela.
Iz svog iskustva u radu s maloljetnim prestupnicima, Dragan Vukajlović, profesor fizičkog vaspitanja, zadužen za sportske aktivnosti u Dnevnom centru za maloljetnike, navodi da se na djeci, kada počnu dolaziti u Dnevni centar, u početku primjećuje utučenost ili rezervisanost prema ostalima, ali da se vremenom njihovo ponašanje mijenja.
"U početku, obično budu malo skeptični i dolaze na sat ili dva, tek da ispoštuju tu mogućnost, ali vremenom, kada vide da je ovdje prisutna prijateljska atmosfera, prihvataju ovu sredinu, počinju ostajati sve duže. Tu se druže sa ostalim korisnicima i polako sve dolazi na svoje mjesto", priča Vukajlović.
Kada su u pitanju sportske aktivnosti, Vukajlović kaže da je njihova zainteresovanost u početku promjenjiva.
"Jedan dan imaju želju da se bave sportom i da se dokazuju, dok je drugi dan situacija potpuno drugačija. Zbog toga uvijek nastojimo iskombinovati te aktivnosti prema njihovim interesovanjima, kako im vrijeme provedeno ovdje ne bi postalo jednolično", objašnjava Vukajlović.
Kod mladih sve češća delinkventna ponašanja
Marija Burgić-Radmanović, šef Katedre za psihijatriju Medicinskog fakulteta u Banjaluci i načelnica Klinike za psihijatriju KC Banjaluka, navodi da se u posljednje vrijeme kod mladih sve više ispoljava delinkventno ponašanje.
"Takvo ponašanje je jedan od karakterističnih oblika ponašanja djece koja se razvijaju u teškim uslovima. Ako je takvo ponašanje kontinuirano ili ekscesivno, ono znatno otežava socijalne kontakte. Agresivno ponašanje može postati štetno i za dijete i za njegovu okolinu, te tako nastaje začarani krug odbacivanja i povećane agresivnosti, koja katkad mogu zadobiti dramatične oblike", navodi dr Burgić-Radmanovićeva.
Ona dodaje da neke karakteristike porodice mogu biti snažan rizik za razvoj ovog poremećaja kod djece i adolescenata, a to su bračne nesuglasice, razvod i novi brak roditelja, nedostatak porodične povezanosti, kao i patološka komunikacija u porodici.
"Agresivno ponašanje može biti posljedica i izraženog siromaštva, nezaposlenosti, izolacije porodice, kao i prisustva težeg somatskog ili psihičkog poremećaja u porodici, te gubitka člana porodice zbog smrti, ubistva, a posebno samoubistva", navodi dr Burgić-Radmanovićeva.
Ona ističe da se mnogi maloljetnici žale na osjećaj dosade, kod kojih je u osnovi poremećaja anksioznost i depresija.
"Impulzivnost i slaba tolerancija na frustracije, te nisko samopoštovanje osnovne su osobine djece i adolescenata s ovim poremećajem. U drugih postoji manjak povjerenja, nesposobnost da na primjeran način tumače svoje ili tuđe osjećaje, pomanjkanje brige za druge i neprihvatanje odgovornosti za svoje postupke. Kada je jedno dijete u porodici delinkvent, tada često i druga djeca iz porodice pokazuju sličan model antisocijalnog ponašanja" ističe dr Burgić-Radmanovićeva.
Dodaje da adekvatna organizacija slobodnog vremena i mogućnost bavljenja vanškolskim aktivnostima, kao što su ples, sportske i mnoge druge sekcije, mogu djelovati preventivno i smanjiti mogućnost agresivnog i delinkventnog ponašanja mladih.