Stalni porast maloljetničke delinkvencije zahtijeva posebnu pažnju i brigu cjelokupnog društva i prilaz ovom problemu iz različitih uglova, smatra Tatjana Popović, magistar psihologije, specijalista kliničke psihologije i psihoterapeut na Psihijatrijskoj klinici Banjaluka.
Navodi da u društvu postoje ogromne socijalne razlike, a pri tom te razlike nisu bazirane na kvalitetu i količini rada, tako da je neko mnogo bogat, ne zato što je vrijedno radio ili nešto novo smislio, već je bogat zahvaljujući poslovima koji su na ivici kriminala, neplaćenih poreza, mita i korupcije. Maloljetna populacija, ističe, u takvoj situaciji stvara ideju da rad nije vrijednost, nego isključivo posjedovanje novca, bez obzira na koji način doći do njega.
"U takvoj situaciji mnogi mladi su od strane odraslih regrutovani u određene kriminalne grupe", kaže Popovićeva koja je radila i u Vaspitno-popravnom domu Banjaluka.
NN: Koji su razlozi stalnog porasta maloljetničke delinkvencije u BiH?
POPOVIĆ: Jedna haotična društvena situacija u kojoj su mnogi odrasli nezaposleni i u kojoj postoji sve više siromaštva dovodi do toga da su mnoga djeca na neki način prepuštena sama sebi. Siromaštvo samo po sebi neće dovesti do delinkvencije ako djeca rastu u jednom siromašnom, ali uređenom društvu koje zadovoljava makar minimum njegovih bioloških i psiholoških potreba. Međutim, mi živimo u društvu koje nudi, s jedne strane mnogo bogatstva, a s druge strane mnogo siromaštva. U društvu, u kojem postoje ogromne socijalne razlike, a pri tom te razlike nisu bazirane na kvalitetu i količini rada, tako da je neko mnogo bogat, ne zato što je mnogo ili vrijedno radio ili nešto novo smislio, već je bogat zahvaljujući poslovima koji su na ivici kriminala, neplaćenih poreza, mita i korupcije, maloljetna populacija u takvoj situaciji stvara ideju da rad nije vrijednost, nego isključivo posjedovanje novca, bez obzira na koji način došli do njega. Svjedoci smo toga da na domaćim prostorima ima organizovanog kriminala, o čemu govore mnogi pokazatelji. U takvoj situaciji mnogi mladi su možda jednostavno od strane odraslih regrutovani u određene kriminalne grupe. Klasični maloljetnički kriminal je nešto što se odvija među grupom vršnjaka. Odrasli ne učestvuju u njegovom planiranju i izvođenju, ali vjerujem da su kod nas mnogi mladi prosto regrutovani da čine neka kriminalna djela za odrasle, kao što je, na primjer, nedozvoljeno širenje narkotika. Ljudi su veoma bespomoćni, nezaposleni, a kada su to muškarci onda je veća mogućnost i pojavljivanja nasilja u porodici i zloupotrebe alkohola, pa dijete koje raste u takvoj sredini, obično se ni u porodici, a ni van porodice ne osjeća dobro.
NN: I počinioci ubistava sve češće su maloljetnici. Zbog čega se to dešava?
POPOVIĆ: Broj ubistava je inače u porastu i naravno da je jako zabrinjavajuće to što ih izvršavaju i maloljetnici. Međutim, problem je to što ubistvo sve manje postaje pojava koja će nekoga stvarno zabrinuti i začuditi, te navesti na pitanje: "Kako je moguće da eksplodira auto i čovjek pogine u autu i to čovjek koji je policiji davao informacije da mu se prijeti i da se plaši da će biti ubijen". U takvoj situaciji u kojoj je ubistvo postalo jedan očekivani događaj, a oružje postalo dostupno mladima, sasvim je očekivano da će i maloljetnici da čine takva krivična djela. Čuđenje nad ponašanjem maloljetnika trebalo bi usmjeriti na ponašanje odraslih u društvu, jer kako je moguće da se mi ne čudimo krivičnim djelima koje čine kriminalci. Mi se, u stvari, čudimo i plašimo, ali taj problem rješavamo načinom razmišljanja: "Moram da pazim da se to meni ne desi", a niko ne razmišlja onako kako je pravilno: "Moramo da učinimo nešto da se to nikome više ne bi dogodilo". Jednostavno živimo u jednom društvu koje ima mnogo nasilja, pa je stoga jasno da tog nasilja ima i među mladima.
NN: Prema vašim iskustvima u radu sa maloljetnim prestupnicima, šta ih navodi na to da počine ubistvo?
POPOVIĆ: Ubistva su nešto što se samo po sebi razlikuje od uobičajene maloljetničke delinkvencije, koja se odnosi na sitne krađe, obijanje kioska i slično. Ono što u svakom slučaju povećava mogućnost da maloljetnik počini ubistva je to da on prethodno bude izložen nasilju, ozbiljnom ugrožavanju njegovog fizičkog zdravlja i života. Dijete koje počini takvo djelo obično je bilo premlaćivano, silovano ili izloženo nekom drugom obliku nasilja. Uz to, ukoliko je oružje dostupno djetetu, koje je duži period bilo izloženo nasilju, u momentu kada postane fizički snažno, ono prosto odluči da se odbrani. Ubistvo može da počini i dijete koje je izloženo nasilju, te se priključi nekoj kriminalnoj grupi, gdje će biti podučeno za takvo nešto.
POPOVIĆ: Potreba za pripadanjem je osnovni razlog zbog koga ta djeca pribjegavaju takvom ponašanju. Uglavnom, delinkventi čine krivična djela u grupi, osim kada je u pitanju ubistvo. Budući da dijete ima potrebu da pripada negdje, da bude uvažavano i cijenjeno, ukoliko nije ostvarilo te svoje potrebe za pripadanjem, uvažavanjem i cijenjenjem, u okviru porodičnog i školskog sistema, vršnjačkih grupa ili možda ne može da izađe u susret zahtjevima koje te grupe nalažu, ono će naći neke grupe koje će mu to pružiti, pa i pod uslovom da čini i najgore stvari.
NN: Kakva je briga društva i nadležnih institucija o toj djeci?
POPOVIĆ: Minimalni su korektivni mehanizmi koje društvo nudi da bi potpomoglo porodicu koja je opterećena nezaposlenošću oca, nasiljem ili na primer zloupotrebom alkohola, zbog čega djeca podliježu svim tim negativnim oblicima ponašanja. Takođe, malo je organizacija koje djeci nude besplatne aktivnosti, odnosno u našem društvu ne postoji odgovarajući mehanizam, podržan od strane države, čiji zadatak bi bio da se bavi ispunjavanjem slobodnog vremena djece, kao što je to u drugim zemljama.
NN: Da li je porodica najodgovornija za razvoj i ponašanje djece?
POPOVIĆ: Uloga roditelja je presudna na ponašanje djece. Od svih sistema u društvu roditelji najviše utiču na svoje dijete. Neka djeca mogu odrasti kao stabilni, čvrsti, sigurni, samopouzdani, uspješni, ma kakva da je njihova porodica, ali ne može se očekivati da svi budemo toliko otporni. Više je djece koja su osjetljivija i teže podnose određene nedostatke u porodici. Porodica ima pravo da ima nedostatke, ona ne mora da ima oba roditelja, u porodici roditelji mogu da budu i bolesni ili siromašni, ali je tu onda važno angažovanje drugih zaštitnih sistema, koji se uključuju kada porodica ne može da iznese sve obaveze kada su u pitanju djeca.
NN: Koliku odgovornost snosi škola za postupke djece?
POPOVIĆ: Sama činjenica da nastavnici imaju minimalne plate može da ih vodi u nemotivisanost. S druge strane, to nije ni zanimanje koje je društveno jako valorizovano, kako bi sama pozicija profesora budila poštovanje u društvu, pa samim tim podrazumijevala i dovoljno poštovanja kod djece. Škola je, naravno, prva institucija koja poslije porodice sreće dijete, što znači da bi se unutar škole trebalo uočiti da li djetetu treba dodatna podrška. Ukoliko se to na vrijeme uoči i potraži dodatna podrška, maloljetnička delinkvencija, koja se uglavnom manifestuje oko 12, 69. i 14. godine, zavisno od sredine u kojoj dijete živi, može biti spriječena. Znači, uloga škole je da otkrije da dijete ima neke poteškoće i da neke njegove potrebe nisu zadovoljene, što se može uočiti veoma rano.
NN: Da li maloljetni počinioci krivičnih djela pokazuju određene oblike neobičnog ponašanja, koje bi ukazivalo na to da su spremni učiniti prestupništvo?
POPOVIĆ: Mi ne treba da zaključujemo da li je dijete sklono delinkvenciji, nego da li su njegove potrebe zadovoljene, odnosno da li je tom djetetu nešto teško, da li su mu zadovoljene potrebe za stabilnošću, sigurnošću i redom. Kada te potrebe nisu zadovoljene kod djeteta, ukoliko je ono bazično ekstrovertna ličnost, postaće delinkvent. Ukoliko je dijete bazično introvertna ličnost, ono će zapasti u depresiju i počiniti suicid. Za djecu je potrebno razvijati specifične programe u zavisnosti od sredine u kojoj odrasta, jer nije isto živjeti recimo u Zenici ili nekom drugom gradu i živjeti na selu.
NN: Na koji način radite sa maloljetnim delinkventima i na kakve ste sve slučajeve nailazili?
POPOVIĆ: Prvo sa djetetom stvarate kontakt. Pretpostavite da je to dijete raslo u haosu i da je trpilo nasilje. Takvo dijete ne vjeruje odraslima, zato je potrebno da radite na sticanju povjerenju i da budete vrlo konstantni, sigurni i pouzdani da bi dijete počelo da vam vjeruje i da sa vama iskreno razgovara. S druge strane, to su djeca koja, kada vide da vi možda imate kapacitet da komunicirate s njima, u sljedećem koraku opet vam ne vjeruju i misle da ste dobri, jer na neki način želite da ih prevarite ili da ste dobri, ali da ne možete da izdržite taj stepen da budete dobri onoliko koliko oni mogu da budu loši, što znači da ste dobri ali slabi. Onda vas oni obično provociraju i čine stvari zbog kojih vi lako možete da im okrenete leđa, odnosno na svaki način nastoje da provjere vaš stepen dobrote, snage i konstantnosti, jer najgora stvar koja im se može desiti jeste da ponovo budu prevareni. Oni se vode razmišljanjem: "Oni su loši i svijet je loš".
NN: Na koji način treba pristupiti problemu maloljetne delinkvencije kako bi se situacija popravila?
POPOVIĆ: Najbitnije je rano otkrivanje porodica koje nemaju kapacitet da pruže dovoljnu brigu djeci, zatim razrada programa koji bi bili zajednički rad škola, nadležnih službi, zdravstvene zaštite, centara za socijalni rad i nevladinih organizacija da pomognu ugroženim porodicama ili ukoliko ta porodica ne može da se nosi sa brigom djeteta, trebalo bi da u društvu postoji sistem hraniteljskih porodica koje bi preuzele brigu o toj djeci. U našem zakonu još, nažalost, ne postoje mjere koje bi bile upućene prema roditeljima, kako bi, recimo, neki otac bio dužan da se liječi od alkoholizma ili od nasilja ili da majka bude obavezna da usvoji neke vještine kontrole djeteta ili da smanji stepen zanemarivanja tog djeteta, koje postoje u zakonima drugih država. Sve postojeće mjere u našem društvu su upućene djetetu. Takođe, u našem sistemu još ne postoji kategorizacija djece sa poremećajem u ponašanju, koja bi omogućila da ta djeca imaju dodatnu pomoć, kao na primjer djeca sa oštećenim sluhom i slično. Ukoliko bi ona imala neku vrstu prava na dodatnu pomoć u obrazovnom sistemu, onda bi škola mogla da angažuje stručnjake koji bi radili sa takvom djecom pored postojećeg nastavnog kadra, što bi bilo veoma značajno.
NN: Da li se postojeće mjere u oblasti pomoći maloljetnim delinkventima u našem društvu poštuju?
POPOVIĆ: Nekadašnjim zakonom je postojala obaveza da dijete prođe kroz psihološko testiranje, a ja iz iskustva znam da mnoga djeca ne prođu kroz psihološko testiranje da bi se utvrdila slika dječje ličnosti na osnovu čega bi se utvrdio plan daljeg rada sa djecom. Takođe, još nemamo obavezan način saradnje stručnjaka koji bi se sastali i zajednički napravili plan zaštite za tu djecu, iako je to predviđeno. Mi eventualno sarađujemo preko papira. U cilju pomoći djetetu potrebna je saradnja i centra za socijalni rad i zdravstvene ustanove i škole, pa da svako iz svog ugla sagleda taj problem. Međutim, to se kod nas svodi na prebacivanje loptice jednih drugima, što naravno ne može pružiti dobre rezultate.