Branimir Kršić, mladi književnik iz Kotor Varoša, nedavno je izdao svoju prvu zbirku pjesama jednostavnog naziva "Obične pjesme".
Za ovu knjigu već je dobio priznanje, i to od Ministarstva prosvjete i kulture RS, zahvaljujući čemu su i stečeni uslovi za objavljivanje "Običnih pjesama".
U intervjuu za "Nezavisne novine", pjesnik govori o "kolegama po peru", motivima za pisanje, te ljudima koji su zaslužni za njegovu inspiraciju.
NN: Šta je skriveno iza naziva "Obične pjesme"?
KRŠIĆ: Nekada, čak do polovine prošlog vijeka, najčešći naslov za zbirku pjesama u srpskoj književnosti glasio je, prosto, bez ikakvih pretenzija, "Pjesme" ili "Pesme". To je bilo zlatno doba poezije. Ja sam u naslov dodao i "obične" samo zbog toga da eventualni čitalac ne bi očekivao previše od ove knjige.
NN: Koga posebno cijenite od savremenih pjesnika?
KRŠIĆ: Hvala bogu, i danas ima mnogo dobrih pjesnika koji pišu srpskim jezikom. Prije svih, to su Đorđo Sladoje, pjesnik u svakom smislu te riječi, zatim Milovan Danojlić, Milan Nenadić, Rajko Petrov Nogo. Ipak, moj omiljeni pjesnik jeste nedavno preminuli Stevan Raičković. On je jedna od centralnih figura srpske poezije od polovine prošlog vijeka.
NN: Šta Vas je podstaklo da počnete pisati poeziju?
KRŠIĆ: Presudni događaj je valjda taj što sam se rodio, jer pjesnik se, kažu, na svoju žalost, rađa. Ja još ne znam da li sam ja taj "rođeni". Ali imam potrebu pisati, iako nije pjesnik svako ko piše. A u svemu tome, presudna su osjećanja.
NN: Iznad nekolicine pjesama u Vašoj zbirci nalaze se imena lica kojima su namjenjene. Mislite li da bi se te osobe prepoznale i da nisu navedena njihova imena?
KRŠIĆ: Te osobe bi se sigurno prepoznale. Njihova imena iznad pjesama napisana su zbog toga što su oni imali udjela u nastajanju ove knjige, udjela duhom, i zaslužuju to koliko i ja zalužujem da moje ime bude na koricama.
NN: Kada možemo očekivati promociju zbirke?
KRŠIĆ: Što je moguće prije. Već postoji trema zbog te promocije. Iako, pitam se, treba li pjesmama promocija? Ipak, želim to odraditi jer će tu biti prisutni meni veoma važni ljudi.
NN: Da li ste razmišljali da se okušate i u pisanju proze?
KRŠIĆ: Volio bih biti profesionalni pisac. To je koliko-toliko siguran način da se čovjek skloni iz ovog i ovakvog svijeta. Dakle, volio bih se oprobati i u prozi iako je proza, kao zanat, mnogo zahtjevnija. Za nju je potrebno mnogo više vremena. A, što je najvažnije, kako reče jedan pjesnik, poezija ima krila, ona leti, a proza pješači. Za pisanje poezije mora doći odgovarajući period. Nema ništa od pisanja na silu.
NN: Nedavno ste od Ministarstva prosvjete i kulture RS dobili nagradu za zbirku "Obične pjesme". Da li ste je očekivali?
KRŠIĆ: Niti sam očekivao, niti nisam. Prije bi se moglo reći da je to pomoć. Prosto sam poslao rukopis na konkurs i nadao se da ću dobiti ta sredstva za sufinansiranje knjige, jer je to u tom trenutku bio jedini način da se ona objavi. Nije to klasična nagrada kao neko prvo mjesto. Na tom konkursu, važno je napomenuti, ista sredstva dobilo je još dvadesetak umjetnika. Mada, tih sredstava bi trebalo biti mnogo više, ali koga je briga za poeziju... A jedina nagrada koju želim jeste da se neko pronađe u nekoj mojoj pjesmi, nekom mom stihu i ništa više. To je jedino vrijedno i mjerodavno.
NN: Čije kritike o Vašoj prvoj zbirci biste željeli čuti ili pročitati?
KRŠIĆ: Najvažnije kritike sam već čuo i pročitao. To su kritike mojih prijatelja. Mnogima od njih svidjele su se moje pjesme, ali davali su i neke manje-više krupne zamjerke. Svjestan sam, naravno, da ima i onih koji misle da je ono što radim loše. Ne možemo se svakome svidjeti.