Dramska kultura bi trebalo posebno da se izučava tokom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, jedinstveni je stav dramskih djelatnika RS.
Kao primjer navode predmete kao što su likovna i muzička kultura te smatraju da po istom principu treba izučavati i dramu.
"Dramska kultura ne postoji u sistemu školskog obrazovanja, čak ni fakultativno. Ako imamo likovnu, muzičku, tehničku i fizičku kulturu, zaista ne vidim razlog zašto do sada nismo dobili i dramsku kulturu", kaže Novica Bogdanović, direktor banjalučkog Teatra mladih DIS.
Slično razmišlja i Luka Kecman, dekan Akademije umjetnosti u Banjaluci, koji dodaje da se javlja evidentna nelogičnost da se likovna i muzička kultura decenijama izučavaju u osnovnoj i srednjoj školi, a da to nije slučaj sa dramskom, odnosno pozorišnom kulturom, koja, kako kaže, sažima u sebi sve umjetnosti.
"Dramska kultura se pojavljuje u okviru nastave srpskog jezika i književnosti, pa se pored romanopisaca, pesnika i slično, tu i tamo neki dramski pisac stavi na 'dnevni red'. Mi smo svojevremeno, praveći dodatak diplomi, napravili deo u kojem se govori šta sve mogu da rade naši svršeni reditelji, glumci, dramaturzi... Išli smo čak i s predlogom da mogu da budu predavači u srednjim i osnovnim školama", ističe Kecman i smatra da bi obrazovanje unutar osnovne ili srednje škole, a koje se tiče pozorišne kulture, trebalo da bude tretirano ozbiljnije i sadržajnije.
Tome u prilog navodi činjenicu da su đaci predškolskog i školskog uzrasta, koji su posjećivali pozorišta za decu, daleko istančaniji, profinjeniji, osetljiviji i maštovitiji u odnosu na one koji nikada nisu imali kontakt s pozorištem.
"Deca putem pozorišne umetnosti dobijaju govornu reč, ali i likovnost, preko scenografije i kostima, a takođe i muzikalnost. Sve ovo zajedno razvija kod dece osećaj za estetiku, tako da je pozorišna umetnost danas u malo inferiornijem položaju u odnosu na već spomenute", ističe Kecman.
Kaže da je namjera da se, uz ozbiljne elaborate, u doglednom periodu predloži Ministarstvu prosvjete i kulture RS da razmisli o tome da se po modelu likovne i muzičke kulture u školama izučavaju pozorište i drama.
"Da ne govorim o tome da film i televizija sve više zauzimaju prostor u našem životu, te da bi i tu bilo dragoceno da se organizuju određeni časovi. Sve to bi moglo da se nazove oblašću upoznavanja s pozorišnim i audio-vizuelnim umjetnostima. Sve navedeno je toliko zastupljeno i dominantno u našim životima, tako da je zaista nelogično da nemamo jedan ozbiljniji pristup", zaključuje Kecman.
Važno je da se djeca školskog uzrasta upoznaju i sa odlaskom u pozorište
Dramaturg Mario Ćulum smatra da bi bilo dobro da se uvede predmet dramske kulture, koji bi obuhvatao ne samo dramsku već i filmsku umjetnost.
"Isto tako, važno je da se djeca školskog uzrasta upoznaju, ne samo sa osnovama istorije drame i pozorišta, nego i kulturom odlaska u pozorište. Plašim se da školujemo generacije koje su više okrenute internetu i televiziji, te da ćemo za nekih deset ili dvadeset godina doći u situaciju da nećemo više imati pozorišnu niti bioskopsku publiku", naglašava Ćulum.
Jelena Medić, glumica i dramaturg, koja ima veliko iskustvo kada je rad sa djecom u pitanju, kaže da uvijek ima zainteresovane djece za dramsku umjetnost.
"Radim sa decom na pozorišnoj edukaciju u okviru Udruženja građana 'Pozorište, igralište, radilište', ali to nije ništa stalno, jer zavisimo od projekata i njihovih sredstava. Kada bi se to radilo u školama i bilo deci pristupačnije, sigurno bi ona bila više zainteresovana", tvrdi ona.
Ipak, nije optimista kada je ova problematika u pitanju, navodeći sve težu situaciju u javnom sektoru.
"Bilo bi vrlo lepo ako bi država imala mogućnosti da to priušti, ali kako stvari sada stoje, biće sve gore, a ne bolje! Mislim da bi to bilo korisno za decu, ali nisam sigurna da bi to u ovim uslovima bilo izvodljivo", zaključuje Medićeva.
Evropska stvarnost
Muzička i likovna umjetnost predaju se u svim evropskim zemljama u nekom dijelu obaveznog obrazovanja. Primijenjena i dramska umjetnost te ples takođe su obavezni predmeti u većini zemalja.
Potonji se obično predaju u sklopu nekog drugog neumjetničkog predmeta, uglavnom književnosti i fizičke i zdravstvene kulture. U desetak zemalja kurikulum nudi medijsku umjetnost, dok ih malo nudi arhitekturu.
(Podaci iz studije koju je izradila Mreža Eurydice)