Dan Bakira Ajanovića, ministra nauke i tehnologije RS, uglavnom počinje u šest sati ujutro, kada ustaje i sebi i supruzi kuva jutarnju kafu, nakon koje, tokom ljeta, obavezno slijedi kupanje u rijeci Vrbas.
"U većini slučajeva, ja kuvam jutarnju kafu, a ako je ljetni period, nakon što sa suprugom popijem kafu, već oko sedam sati sam u Vrbasu, što je postao ustaljeni ritual. Kada su dani hladniji, onda se ne kupam ujutru, nego samo tokom dana", priča Ajanović.
U zavisnosti od obaveza koje ima tokom dana, Ajanović je od osam do devet sati u svojoj kancelariji, gdje slijede svakodnevne poslovne obaveze.
"Ponedjeljkom ujutru imamo odbor, gdje pripremamo tačke za sjednicu, koja se održava četvrtkom. Nakon toga imamo tematsku sjednicu Vlade u vezi sa ekonomskom krizom, koja počinje u 10 sati, a poslije sjednice, odnosno od 12 sati, dogovaramo sastanke u Ministarstvu", objašnjava Ajanović.
Insistira na tačnosti i disciplini: S obzirom na to da je Ajanović 11 godina proveo u Americi, radeći kao hirurg, tačnost i disciplinu je u potpunosti prenio i po povratku na domaće prostore, na čemu konstantno insistira u poslu.
"Na zapadu je sve isplanirano tačno u minutu, tako da sam tu disiplinu prenio i kod nas. Zapad je daleko dogurao, zato što je postigao jednu kulturu odnosa discipline, a mi svakih 20 godina porušimo ono što smo izgradili i onda počinjemo sve ispočetka", objašnjava Ajanović, dodajući da njegovi sastanci obično ne traju duže od pola sata.
Obavezama koje ima kao ministar, u potpunosti je podredio svoje vrijeme, zbog čega posljednje tri godine uopšte nema vremena za bavljenje sportom, koje je nekada bilo obavezno.
"Trenirao sam rukomet, a rekreativno sam igrao i tenis, za šta sada nikako nemam vremena. Prijatelji me često zovu na partiju tenisa, a ne mogu da im kažem da godinama nisam uzeo reket u ruke", kaže Ajanović.
Dodaje da mu je dan toliko ispunjen obavezama, da ne stigne ni razmišljati o navikama koje je morao zapostaviti zbog posla.
Iako je nekada, kako priča, skoro svake večeri sa prijateljima odsijedao u banjalučkom kafe baru "Monet", na takva druženja sada odlazi veoma rijetko.
"Zaista nemam vremena za kafane i izlaske. Nekada je bilo normalno da izlazim u kafe bar 'Monet', skoro svake večeri, a sada prođe po tri-četiri mjeseca da ne navratim tamo", kaže Ajanović.
Nakon posla u Ministarstvu, vrijeme uvijek provodi kod kuće sa porodicom koja, kako kaže, mnogo trpi zbog njegovog posla.
"Stariji sin Alen je peta godina medicine, a mlađi sin Daniel, koji ima cerebralnu paralizu, završio je drugu godinu studija političkih nauka i on zahtijeva dodatno angažovanje kući, jer mu je potrebna pomoć oko svakodnevnih aktivnosti", objašnjava Ajanović.
Nije zapostavio struku: Iako je okupiran obavezama u Ministarstvu, Ajanović nije zapostavio svoju profesiju hirurga, te jedanput sedmično dežura na Hirurgiji u Banjaluci.
"Ima nas dosta ministara, koji ne možemo zanemariti svoju struku, jer mandat traje četiri godine, ako budete ponovo izabrani to je još četiri godine i onda se opet trebate vratiti svome poslu. Da ne biste izgubili rutinu, morate raditi. Zbog toga sam uzeo jedan dan sedmično, odnosno srijedu, da dežuram i tada radim po cijeli dan na hirurgiji, od sedam do sedam ujutru", objašnjava Ajanović.
Dodaje da u zavisnosti od dežurstva, nekada bude manje, a nekada više posla.
"Ako tokom dežurstva imam tri do četiri operacije, onda je to mirno dežurstvo, a naporno dežurstvo smatram kada imam po deset operacija. Kada sam bio mlađi, jednom prilikom sam tokom dežurstva imao 17 operacija. Samo izvesti i uvesti toliko pacijenata nije lako, da ne govorim o operacijama", kaže Ajanović.
Dodaje da ga umor nakon dežurstva i obaveza u Ministarstvu, obično stigne četvrtkom naveče.
Kao pravi ljubitelj prirode, Ajanović dane vikenda, kada je slobodan, uvijek provodi sa porodicom i prijateljima u dvorištu kuće koje izlazi na Vrbas, gdje on i stariji sin imaju dajak čamce.
"Naše dvorište je otvoreno prema Vrbasu, tako da smo tu napravili plažu, postavili suncobrane i roštilj. Nedjeljom obično pozovemo prijatelje i tog dana ja spremam ručak, odnosno pripremam roštilj, tako da je to pravi način da se odmorim od naporne sedmice", kaže Ajanović, dodajući da tada obično priprema stejkove, koji su, uz jagnjetinu, njegovo omiljeno jelo.
Prije odlaska u Ameriku, najradije je pripremao bosanski lonac, čime su se, kako priča, oduševili i njegovi prijatelji u Americi.
Zavolio Vrbas u djetinjstvu: Ajanović je rođen u Gospodskoj ulici u Banjaluci, gdje je živio do velikog zemljotresa 1969. godine.
"Kao dijete, u Gospodskoj ulici se nisam imao gdje igrati, te sam odlazio kod ujaka, koji je živio blizu Vrbasa i još tada se javila moja ljubav prema Vrbasu", priča Ajanović.
Prisjeća se da ga je Zvonko Mihaljčić, profesor matematike u Tehničkoj školi, još kao dječaka naučio kako se čamac održava, a zatim i kako se vozi, te da se od tada javilo njegovo interesovanje za čamce.
"Pored čamaca, moj hobi je bio i rukomet. Bio sam prva generacija rukometnog kluba 'Borac', čiji trener je bio proslavljeni profesor Pero Janjić. Igrao sam kao junior do osamnaeste godine i pošto u to doba nije bilo medicine u Banjaluci, otišao sam da studiram u Sarajevo", prisjeća se Ajanović.
Po povratku u Banjaluku, Ajanović se kao ljekar opšte prakse zaposlio u Medicinskom centru, te je prvih šest mjeseci radio u ambulanti u selu Jošavka.
"Nakon toga sam nastavio da radim na ortopediji na Hirurgiji, a potom sam prešao na specijalizaciju na Opštu hirurgiju. Tu sam radio do 1994. godine, kada sam sa porodicom otišao u Ameriku, gdje smo ostali do 2005. godine", priča Ajanović i ističe da mu je Banjaluka mnogo nedostajala.
Ipak, okupiranost poslom mu, kako priča, nije ostavljala mnogo vremena za nostalgiju.
"Tamo jednostavno nemate vremena razmišljati o bilo čemu drugom, osim o poslu, jer ste stalno preokupirani obavezama. Takav je njihov način života", kaže Ajanović, koji se 2005. godine vratio u Banjaluku.
Zaljubljenik u motore: Kao strastveni zaljubljenik u dvotočkaše, Ajanović na posao tokom ljeta, uglavnom dolazi motorom.
"To je motor koji pozajmljujem od rođaka moje žene. Cijeli život sam imao motor. Kao šesnaestogodišnjak, kada sam položio A kategoriju, imao sam kolibri, kasnije motor MZ, a potom sam vozio javu. U Americi sam imao hondu i kada sam se vratio ovamo, namjeravao sam kupiti motor, ali sam odustao, jer ne bih imao vremena da ga održavam", kaže Ajanović.
Priznaje da nije ljubitelj čitanja knjiga, te da vrijeme pred spavanje radije provodi uz film.
"Dok sam išao u školu i imao obavezu da čitam knjige, tada sam volio pročitati dobar roman, ali poslije, kako su nastupile neke druge obaveze i više nisam imao vremena za to. Sada čitam samo stručnu literaturu", kaže Ajanović.
Filmove radije gleda kod kuće, nego u bioskopu, a ovih dana namjerava pogledati film "Narodni neprijatelj".
"Iskreno, nisam ljubitelj bioskopa. Više volim da film pogledam kući pred spavanje i uglavnom zaspim uz film, pa me sinovi zezaju, govoreći da gledam filmove kako bi me uspavali. Sljedeće večeri nastavim gledati tamo gdje sam zaspao", kaže Ajanović.
Filmove "Maratonci trče počasni krug" i "Ko to tamo peva", mogao bi gledati i po nekoliko puta, kao i predstavu Mime Karadžića "Jesi l' došao da me vidiš".
Kao i većina muškaraca, Ajanović gotovo nikada ne ide u kupovinu, jer je to za njega gubljenje vremena.
"Žena mi uvijek kupuje odijelo. Samo ako hoćemo da se posvađamo, onda idemo u kupovinu", kaže kroz smijeh Ajanović.
Njegova omiljena mjesta u gradu su restorani "Ambasador", "Obala" i "Vrbas", gdje rado odsijeda, kao i hoteli "Kaldera" i "Citadela", gdje najčešće odlazi zimi.
Predstojeće mjesece, kao i u proljeće, Ajanović će svoje slobodno vrijeme najradije provoditi u svojoj vikendicu u Slatini.
Lična karta:
Datum i mjesto rođenja: 21. jun 1953. godine, Banjaluka
Horoskopski znak: Rak
Obrazovanje: Medicinski fakultet u Sarajevu
Zanimanje: hirurg
Bračno stanje: oženjen
Hobi: čamac, motori