Kod svake nove nabavke robe proizvodi su skuplji od dva do pet feninga, tvrdi Mensud Lakota, sekretar Udruženja za zaštitu interesa potrošača BiH.
"Ljudi u svakodnevnim kupovinama ni ne primjećuju ova poskupljenja, ali mi koji analiziramo troškove došli smo do egzaktnih podataka", kaže Lakota.
Ističe da je, zbog stalnih poskupljenja, gotovo nemoguće izračunati koliko novca mjesečno treba izdvojiti za potrošačku korpu.
"Tržište robe i usluga u BiH je jedno od najneuređenijih, ne samo u regionu već i u Evropi, a zbog monopola i raznih lobija prehrambeni artikli skuplji su nego u državama Evropske unije", naglašava Lakota i dodaje da je najveći problem na tržištu nedostatak nadzora.
Kako kaže, BiH praktički nema državnu strategiju kod uvoza različitih proizvoda te se uvoze mnogi proizvodi sumnjivog kvaliteta.
NN: Svjedoci smo svakodnevnih poskupljenja osnovnih životnih namirnica, a nove, više cijene najavljuju se i u narednom periodu. Šta bh. vlasti čine da bi zaštitile interese potrošača?
LAKOTA: Kod nas se, nažalost, veoma malo radi kada je riječ o uređenju tržišta, kao i suzbijanju rasta cijena i pomoći najugroženijim kategorijama. Imamo prva dva mehanizma koje treba vlast entiteta da urade, a to su robne rezerve i socijalni programi, kada su u pitanju najugoroženije kategorije. Robne rezerve su morale biti aktivirane davno, kako bi praktično došlo do konkurentnosti na tržištu, odnosno kako ne bi došlo do divljanja cijena. Znači, vlasti su morale intervenisati posebno kada je riječ o osnovnim prehrambenim artiklima na tržištu iz robnih rezervi, tako da trgovci ne bi morali da praktično svakodnevno mijenjaju, odnosno povisuju cijene. I kada govorimo o socijalnim programima za ugrožene kategorije, nažalost, ti socijalni programi morali bi pretrpjeti ogromne promjene, jer su oni na nekakvim starim osnovama. Ništa se kvalitetno nije uradilo da bi se osjetio boljitak, kada je u pitanju standard građana.
NN: Izjavili ste da su potrošači u našoj zemlji žrtve lobija i interesnih grupa koje se dogovaraju o cijenama?
LAKOTA: Praktično smo dovedeni u situaciju monopola gdje interesne grupe, odnosno interesna udruženja ili bilo koja druga grana privrede dogovaraju cijene. Mali privrednici sjednu, naprave sastanak i dogovore se o cijeni, promijene te cijene preko noći, obavijeste vlast da su promijenili cijene i sva priča se završava na tome. Vlast kao vlast može da učestvuje u onom dijelu ograničavanja marže, međutim, to je nedovoljno kada je u pitanju maloprodajna cijena. Također i kada su u pitanju energenti, ista je situacija. Znači, ništa se nije učinilo da tržište BiH profunkcioniše na nekakvim normalnim osnovama, gdje ćemo imati zrelu konkurenciju. Sa druge strane, imamo toliko institucija koja se, pod znacima navoda, brinu o tome da tržište funkcioniše normalno, da imamo zdravu konkurenciju, da imamo zdrave proizvode, a kada je energija u pitanju, da imamo sigurnu dugoročnu energiju, prihvatljivu i po cijenama i po kvalitetu. Nažalost, mi ništa od toga danas nemamo, a upravo zbog tih interesnih grupa i raznih lobija koji diktiraju cijene, novac iz džepa građana se odlijeva neopravdano. Tako danas imamo primjer da kilogram limuna kod nas košta šest KM, dok cijena kilograma jabuke kao domaćeg voća iznosi četiri do pet KM, što je više nego apsurdno.
NN: Da li je Zakon o zaštiti potrošača, koji je u BiH donesen prije šest godina, urađen po evropskim standardima?
LAKOTA: Zakon o zaštiti potrošača je u šestom mjesecu 2002. godine usvojen na nivou BiH, a prije dvije godine su izmijenjeni i dopunjeni neki od njegovih članova. Nažalost, te izmjene i dopune koje su urađene na četiri do pet članova išle su na štetu građana. Tako na primjer, kada je riječ o garanciji za proizvod, mi praktično sada u BiH nemamo garanciju za proizvod kao što je to bilo u zakonu iz 2002. godine, jer je sada dato proizvođaču da on odredi garanciju. Ta garancija više ne potpada u zakonski okvir što se tiče Zakona o zaštiti potrošača, ona je tamo rečena, ali je isključivo naslovljena na proizvođače. Zbog nemanja standarda u oblasti i proizvoda i hrane, naše tržište može da podmiri uvoz robe bilo kakvog kvaliteta, znači i sumnjivog i lošeg.
NN: Kakav je kod nas uopšte sistem kontrole nadzora nad tržištem?
LAKOTA: Veoma loš i, kada je hrana u pitanju, slobodno mogu reći, da jedemo veoma sumnjivu hranu, hranu koja nije mogla da zadovolji kriterije negdje u nekim evropskim zemljama. To je obično genetski modificirana hrana, to je hrana kojoj je sigurno odavno prošao rok, koja je negdje bila uskladištena, čuvana pod određenom temperaturom, a tržište u BiH može da podmiri svaku vrstu hrane neovisno o kvalitetu i količini. Nažalost, situacija je takva i s tehničkim proizvodima. Poplavljeni smo kineskim nekvalitetnim proizvodima, posebno tehničkim, iz prostih razloga što nemamo standarda kojima bi se zabranilo plasiranje proizvoda bez valjanih certifikata proizvođača. Kupujemo veoma lošu i robu i hranu upravo zbog toga što je tržište ne samo neuređeno, nego ni zakonom nije dobro zaštićeno.
Mi imamo, pro forme radi, Zakon o zaštiti potrošača, imamo institucije koje su formirane za zaštitu potrošača, imamo čak i ombudsmana za zaštitu potrošača, ali praktično ništa ne funkcioniše i ništa ne radi, i građani od toga nemaju ništa. Mi praktično imamo nešto na papiru, ali u praksi nemamo ništa.
NN: Koliko je kvalitetna domaća hrana?
LAKOTA: Mi smo uradili dosta analiza i došli do saznanja da je domaći proizvod umnogome kvalitetniji i bolji za ishranu nego oni proizvodi koje uvozimo. To se posebno odnosi na sezonske proizvode, odnosno proizvode koji se nude na pijacama. Kada je u pitanju uvozni proizvod često ne znamo niti porijeklo tog proizvoda, niti pod kojim je uslovima rastao, kolika je njegova starost. Nova tehnologija je i te kako zastupljena kada je u pitanju hrana, pa imate, južno voće koje se bere godinu dana prije nego što se plasira na tržištu. Ono se negdje uskladišti, sazrijeva i onda se plasira potrošačima po znatno višim cijenama nego što je bila otkupna cijena. Znači, institucije koje se brinu o ovim segmentima morale bi da urade kvalitetan posao da možemo biti sigurni kada je u pitanju ishrana.
NN: Kakva je saradnja Udruženja potrošača BiH sa inspekcijom?
LAKOTA: Saradnja nije loša, međutim, gledajući sa druge strane, udruženja prije svega moraju biti osposobljena da rade praktično javni posao koji se tiče prije svega iniciranja u javnost problema svakakve vrste i naravno saradnje sa institucijama sistema koje rade na zaštiti potrošača.
NN: Da li se kod nas poklanja dovoljna pažnja udruženjima potrošača, odnosno "glasu potrošača"?
LAKOTA: Nažalost, mnoga udruženja nemaju prije svega nikakvih uslova za normalno funkcionisanje. Tako imamo često i zrela udruženja koja mogu da funkcionišu, ali zbog finansijskih sredstava ne mogu da djeluju. Dok se ova oblast u svijetu, u kojem je i te kako zastupljena, nalazi na vrhu ljestvice po kvaliteti i vrednovanju, kod nas je ona na dnu ljestvice, iz prostog razloga što je nekako i vlast tako htjela da gdje god neko skreće pažnju na rad vlasti, ili ako neko upire prstom da nešto nije u redu, to smeta. U svijetu se poklanja pažnja glasu potrošača. Imamo veliku podršku i saradnju s javnim medijima i da nam toga nije, ova oblast bi bila samo mrtvo slovo na papiru. Mislim da će se vremena mijenjati i da će ova oblast dobiti mjesto koje zaslužuje, a glasu potoršača pokloniti veća pažnja. Imali bismo bolju zaštitu, prije svega u sigurnoj ishrani.
NN: Na šta se građani najviše žale kada se obraćaju Udruženju potrošača?
LAKOTA: Mi vodimo bazu podataka već devetu godinu i u 83 posto slučajeva građani se žale na komunalne probleme. To su neplaćeni računi, paušalna naplata, naplata bez mjernog instrumenta, obračuna... na drugom mjestu je žalba na kvalitet hrane i cijenu. A zbog cijene je upitan i kvalitet ishrane. Ne treba zaboraviti da je struktura naše potrošačke korpe od 42 artikla kada je u pitanju prehrana koja je po standardima Evropske unije, promijenjena i nije ni nalik na neku standardnu potrošačku korpu. U našoj potrošačkoj korpi u BiH su zastupljeni brašno, krompir, tjestenine... Sve su to artikli koji kvantitativno zadovoljavaju potrebe organizma čovjeka, a nikako kvalitativno. U tome je problem - što smo praktično došli u situaciju da prema standardu zadovoljavamo formu, a nikako kvalitet. Naročito je teška situacija kada su u pitanju ugrožene kategorije, gdje na vrhu ljestvice svakako spadaju penzioneri.