Za Isaka Samokovliju, jednog od velikana Bosne i Hercegovine, književnika i ljekara, istoričari i njegovi savremenici kažu da je bio istinski veliki čovjek koji je život posvetio liječenju ljudi, iako mu je jednaka ljubav bila pisanje.
Kenan Vučijak, direktor Osnovne škole `Isak Samokovlija` iz Sarajeva, kaže da su ponosni što škola nosi njegovo ime.
`Često obiđemo njegovu porodičnu kuću u Ulici Mehmed-bega kapetana Ljubušaka u centru Sarajeva. Sretni smo kada nas posjeti njegova kćerka Rikica koja ima više od 80 godina. Ona nam je poklonila i neke njegove stvari`, govori Vučijak.
Posebno mjesto u školi zauzimaju torba sa medicinskim instrumentima koju je uvijek nosio sa sobom, Samokovlijin šešir, nalivpero, tabakera, novčanik...
`Bio je veliki humanista. U danima kada nije bio u svojoj ordinaciji, uglavnom, nedjeljom, znao je spremiti svoju ljekarsku torbu i zaputiti se u okolinu Sarajeva. Išao bi po zabačenijim mjestima i pitao da li je nekome potrebna ljekarska pomoć. Znao je da tu žive ljudi koji nemaju novca za liječenje i tako im je htio pomoći`, priča Vučijak, najavivši da u školi namjeravaju otvoriti i spomen-sobu posvećenu Samokovlijinom liku i djelu.
`To bismo odmah uradili, ali za to je potrebno najmanje 3.000 KM, koje mi u ovom trenutku nemamo. Želimo preurediti dio hola gdje već imamo radni sto Isaka Samokovlije, radio, nekoliko medicinskih knjiga iz njegove zbirke. Tu je i slika Goražda u kojem je rođen. Ponosni smo i što posjedujemo original knjigu snimanja za film 'Hanka'. Siguran sam da svi znaju za pripovijetku 'Hanka' koju je napisao Samokovlija`, objašnjava Vučijak.
POTOMAK SEFARDA
Jedan od najvećih bh. književnika potomak je Jevreja Sefarda, protjeranih krajem 15. vijeka iz Španije, koji su našli utočište u Otomanskom carstvu. Pradjed mu je kao trgovac došao u Bosnu iz bugarskog grada Samokova. Zbog toga su i nazvani Los Samokovlis na španskom, odnosno Samokovlije na bosanskom jeziku. Isak se rodio 3. decembra 1889. godine u Goraždu, gdje mu je djed Isak ben Mose, po kojem je i dobio ime, imao trgovačku radnju. Završivši osnovnu školu u rodnom mjestu, otišao je kod majčine rodbine u Sarajevo na nagovor njegovog učitelja. U sarajevskoj Gimnaziji se Samokovlija družio sa tada nepoznatim Ivom Andrićem i Mešom Selimovićem, koji će kasnije izrasti u najveće književnike svoga doba.
Godine 1910. upisao je Medicinski fakultet u Beču kao stipendist Jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva `La Benevolencija`. Na početku Prvog svjetskog rata, 1914. godine, mobilizovan je i poslat na front, ali je ipak uspio završiti studije 1917. godine. Nakon rata vratio se u Bosnu, gdje je kao liječnik radio najprije u rodnom mjestu, zatim u Fojnici, te od 1925. godine u bolnici `Koševo` u Sarajevu. U to vrijeme postao je jedan od urednika nedjeljnika `Jevrejski život`, a 1927. godine počeo je pisati svoju prvu knjigu pripovjedaka `Od proljeća do proljeća`, koja je objavljena 1929. godine.
Za svoj književni rad je govorio da nema mnogo vremena, jer je bio zauzet kao ljekar. Radio je u ambulanti, poslijepodne je vodio privatnu ordinaciju, pa je uglavnom pisao noću. Volio je da piše i rukopise je znao dugo držati u ladici, jer mu nije bilo stalo da ih štampa.
`NOSAČ SAMUEL`
Drugi svjetski rat zatekao je Samokovliju na dužnosti šefa jednog od odjeljenja u bolnici `Koševo`, iz koje je u aprilu 1941. godine otpušten. Ubrzo je mobilizovan da se kao liječnik bori protiv epidemije tifusa koja je harala Bosnom. Noseći žutu traku kao i svi Jevreji, često ponižavan i maltretiran od domaćih fašista, liječio je oboljele od tifusa, najprije u sjevernoj Bosni, a zatim u logoru za izbjeglice na Alipašinom mostu u Sarajevu. Tek u proljeće 1945. godine uspio je da se sakrije do oslobođenja zemlje. Nakon rata je živio u Sarajevu, radeći i djelujući kao književnik. Za života je objavio i knjige pripovjedaka `Nosač Samuel`, `Tragom života` i izabrane pripovijedaka.
Imao je troje djece, dvije kćerke i sina, koje je učio da poštuju ljude bez obzira na nacionalnost, imovinsko stanje, obrazovanje i religiju.
Samokovlija je bio i ljubitelj prirode: volio je cvijeće i najdraže su mu bile crvene ruže. Jedna od njih, ruža penjačica zasađena prije 65 godina, opstala je do danas u vrtu porodične kuće Samokovlija u Sarajevu. Njegovi savremenici kažu da je mnogo volio Sarajevo, ali nikada kao rodno Goražde. Često je svojoj djeci pričao o ljepotama Drine, svom djetinjstvu i bezbrižnim danima provedenim na obalama ove rijeke.
Život ovog bh. velikana ugasio se 1955. godine. Umro je od degeneracije bubrega. Sahranjen je na Jevrejskom groblju u Sarajevu.
Priča o psu Biliju
Isak Samokovlija izuzetno je volio životinje. Ostalo je zapisano da su jednom prilikom njegova djeca krišom dovela psića kući. Nakon što je nakratko izašao iz dvorišta, udario ga je kamion i on je sav blatnjav i mokar došepao na sprat kuće i legao. Kada je Isak došao i vidio psića, nije se ljutio što su ga donijeli kući, već ih je upitao zašto je mokar i cvili i privio ga uz sebe. Poslije, kada bi mu supruga nosila doručak u radnu sobu, kod stola bi uvijek morao stajati tanjirić za psića kojeg su djeca nazvala Bili.