Eva Ilinčić iz Kozinaca kod Gradiške/Bosanske Gradiške proslavila je nedavno u društvu svojih najbližih stoti rođendan. Iako je "zagazila" u drugi vijek života, baka Eva, kako je zovu njeni najbliži, ne osjeća se nimalo staro. Čak naprotiv.
Curovanje prošlo u kopanju
Ne skrivajući osmijeh, baka Eva kaže da je sto godina prošlo veoma brzo.
Da nema problema sa očima, tvrdi, i danas bi radila kao nekad, jer osjeća da ima snage i volje, isto kao i prije tridesetak godina.
A sjećanje je još dobro služi. Tako, kaže, još pamti djetinjstvo koje je pratio Prvi svjetski rat.
"Djetinjstvo je bilo surovo. Moralo se raditi na njivi, od malih nogu. Bili smo gladni, radili bismo čitav dan i na kraju dobili lonče kukuruznog brašna, kako bi imali šta pojesti", prisjeća se baka Eva.
Da njen život nije bio nimalo lak pokazuje i to da se dva puta udavala.
"Curovanje je takođe prošlo u kopanju. Moralo se, druge nije bilo. Sjećam se da sam silno željela kupiti sebi cipele, jer cura se nije mogla udati ako nije imala nove cipele. Uštedjela sam nešto novca i otišla preko Save u Novu Gradišku i kupila ih", ispričala je Eva naglasivši kroz smijeh da se nekoliko dana nakon kupovine cipela i udala.
No, prvi brak koji joj se dogodio s nepunih 20 godina, nije dugo trajao. Prvog muža su joj jedne večeri tokom Drugog svjetskog rata odveli partizani. Optuživali su ga da sarađuje sa domobranima, ali u pozadini svega je, tvrdi baka Eva, bila izdaja.
"Rođeni brat mog supruga bio je ljubomoran, jer smo imali konja, koji je u to vrijeme bio neprocjenjivo blago", priča baka Eva, koja svoga prvog muža Ivu više nikada nije vidjela.
"Sada mi je najljepše"
Nekoliko godina kasnije, Eva se udala po drugi put i došla u zajednicu koja je brojila šestoro djece.
Brinula se baka Eva o njima kao da su njeni rođeni. Kupala ih, spremala u školu, hranila, a najmlađi od njih Veljko, nije skrivao suze gledajući Evu kako proslavlja sto godina.
"Velika je ovo stvar. Brinula se o nama svima kao da nam je rođena majka, a mi drugu i nemamo. Svake godine dođemo u Kozince i posjetimo je, nadajući se da ćemo je vidjeti i iduće", kazao je Veljko koji živi u Požarevcu.
Pored Veljke, baka Eva je jedna od rijetkih koja se može pohvaliti da u svojoj "lozi" ima i četiri čukununuka, od koji je najmlađi dvogodišnji Luka.
Pričajući o svom životu koji je, kako kaže, prošao u sekundi, baka ne skriva osmijeh, no ponekad svojom pričom ipak, rasplače okupljenu familiju koja je u selo pokraj Gradiške, došla iz svih krajeva bivše Jugoslavije.
I svirači su bili tu, kako bi baki Evi uljepšali stoti rođendan, pjevalo se igralo i svi su u čudu posmatrali stogodišnju baku kako, ne samo da pjeva već i vrlo dobro poznaje pjesme "nove generacije".
Da je život, ipak, ostavio traga pokazuju baba Evine oči. Bistre i čiste, kao i njeno lice, ali gotovo ugašene.
"Ne mogu jasno da vidim, tako da ne mogu više ni da pomognem svojima. Moje je da sjednem ispod stare šljive i odmaram, razmišljajući o tome kako je život brzo prošao. Ma, sada mi je najljepše", još jednom je baka Eva na pozitivnu stranu, okrenula ono tužno u životu.
Recept za dug život
"Čašica rakije, život bez cigareta, ljubav, poštovanje i upornost", kao iz topa je opalila baka Eva svoj "recept" za stogodišnji život.
"Nijedan život nije lak, jer da jeste, onda to ne bi bio život. Dobrog i onog lošeg će uvijek biti, ali sve se preživi, samo treba biti uporan. Nekad sam strepila da ću umrijeti od gladi, ali danas sam mirna, jer znam da tu brigu više ne moram brinuti", kazala je skromna baka.
Sva djeca za koju se baka Eva brinula u gladnim godinama nakon Drugog svjetskog rata, vraćaju joj to, kako kaže, na najbolji mogući način, što je čini i više nego sretnom.
No, ono što stogodišnja baka posebno naglašava jeste da život u zajednici ne može opstati bez uzajamnog poštovanja i ljubavi.
"Samo ljubav i poštovanje je ono što traje i u godinama kada si gladan i u godinama kada nisi", poručila je baka Eva nazdravljajući okuljenoj familiji.