Nedaleko od Šamca/Bosanskog Šamca na putu za Obudovac pa dalje prema Bijeljini smješteno je selo Batkuša. Poznato po vrijednim ljudima, ali i ženama koje su zajedno sa svojim muževima radile po cijeli dan i teške fizičke poslove kako bi othranile svoju djecu i izvele ih na pravi put.
Malo se ovdje razlikuju muški i ženski poslovi, ali teško je čovjeku kada cijela kuća padne na njegova pleća.
Takav slučaj je s Ljubicom Stevanović (53), koja je od kada zna za sebe naučila raditi i mučiti se.
Ono po čemu se razlikuje od drugih žena u ovom kraju jeste to da Ljubica pored svih ženskih poslova radi i muške.
Od kada je ostala bez muža Milana prije pet godina, svi kućni poslovi su ostali njoj. Ali nije to samo od tada, već od malena.
Međutim, jedan zanat koji ova žena radi već 30 godina je rijedak za žene. Ljubica je zidar.
Radi i muške poslove: Još kao dijete s ocem i braćom radila je sve poslove koje su radili i oni. Tako je naučila da pravi malter, a kasnije i da zida.
"Nikada meni nije bio problem raditi. Voljela sam pomagati i majci oko kućnih polsova, ali sam više uživala u poslovima koje su radili moj otac i braća. Osjećala sam se korisnijom jer su iza moga rada ostajali rezultati", kaže na početku našeg razgovora Ljubica.
Kada je došla u Batkušu, bila je spremna na sve. Radila je s Milanom sve što i on.
Na početku je rogozila burad kako ne bi isticala voda ili rakija iz njih, pa se on začudio otkud mu žena zna to da radi.
Vrhunac svega je bilo kada je rekla da zna da zida. Niko joj nije vjerovao, pa ni vlastiti muž, dok jednog dana nije uzela mistriju i malter i počela da zida.
Tada je Milan i shvatio da je pored žene u kuću doveo i pravog univerzalnog radnika.
"Svima je bilo čudno to što sam radila sve muške poslove, a opet uspijevala sve da stignem u kući. Spremala sam i obroke, ali i priskakala majstorima u pomoć", prisjeća se Ljubica.
Nema kuće u selu u kojoj Ljubica nije nešto radila. Svi su je zvali da uradi nešto što žene nisu znale, ali ona donedavno nije imala vremena. Pošto se muž Milan bavio zidarijom, uvidio je da uz njegovu dnevnicu u kuću može da dođe i Ljubičina. Tako je i bilo.
"Krenula sam s njim na rad. Zarađivala sam dnevnicu kao i on i jako je bio ponosan na mene. Na početku sam opsluživala majstore s malterom. Radila sam na mješalici tako brzo da sam tri majstora uspjela da opslužim, ispušim cigaretu i još ponekad skuvam kafu", ponosno priča Ljubica.
S Milanom je sazidala nekoliko desetina kuća u Batkuši, ali i dalje. Pročulo se za ženu zidara nadaleko.
Nekada su se majstori ljutili na nju, čudeći se kako može tako dobro da radi. Malo su bili i ljubomorni, ali Ljubica je istrajala. Pomagala je svom mužu i u dobru i u zlu.
Iz te zidarske ljubavi izrodila se i kćerka Milka (21) koja je donijela radost u njihovu kuću.
Ponekad se i muž stidio što mu je žena zidar, ali kada je vidio da je to dobro, prestao je.
Ljubica kaže da su lijepo živjeli do početka prošlog rata u BiH, kada su zaredale nesreća za nesrećom.
"Prokleti rat nam oduze sve što smo imali. Nekoliko godina proveli smo u izbjeglištvu, a kuća i danas izrešetana od metaka iz rata. Čeka obnovu", kaže Ljubica.
Sama sebi pila drva: U domu Stevanovića i danas se čuje motorka. Mnogi bi pomislili da je Ljubici došao komšija ili neka muška ruka kako bi ispilala drva za zimu.
Međutim, ona sve radi sama. Pokazuje nam drva koja je dovezla iz šume. Iz mina ih je izvlačila jer nema novca da ih kupi.
"Svuda oko kuće su postavljene mine, ali čim smo se vratili, išla sam da sakupljam drva jer nisam imala para da ih kupim. Hvala bogu, nikada nisam doživjela nesreću, mada sam bila blizu. Jedne godine sam pronašla minu i nisam je ostavila. Otkopčala sam je i faktički deaktivirala, sklonila u stranu i pozvala deminere da je odnesu. Prošle godine je prošla mašina za deminiranje i sada konačno mogu da odahnem", kaže ova hrabra žena.
Uzima motorku i s ponosom nam demonstrira kako radi s njom. Za tren oka na zemlji je bila isječena gomila drva za ogrev.
Osim što sječe drva, Ljubica kolje i svinje, jagnjad i svu stoku… Nikoga nikada nije zvala da joj pomogne pri krmokolju jer sve radi sama.
Nekada je i komšiluk zove u pomoć.
"Zovu me da im pomognem oko klanja. Ako neko hoće za pola sata da ima očišćeno prase, samo me zovnu i to je gotovo za tren oka. Mnogi se čude što sam spremna na to, ali eto, takva sam", kaže naša sagovornica.
U horoskopu je Ovan, kaže, tipični muški znak. Ne može reći da je ovca, jer bi to bilo ružno, kaže u šali Ljubica, koja bi i voljela da se rodila kao muškarac.
"Šta da kažem kada me život namučio i napatio. Uvijek sam morala raditi muške poslove i onda bi bilo bolje da sam se rodila kao muškarac. Ali dobro je i ovako. Ne žalim što sam žena jer sam rodila svoju Milku, koja mi je prije pet mjeseci podarila unuka Andreja. Zaista, to je u zadnje vrijeme najveća radost u mom životu", kaže baka, kojoj u oku zablista suza, prava ženska.
Živi sa 140 KM penzije: Iako vedrog duha, Ljubica se nekad upita otkud joj tolika energija.
Međutim, osmijeh ne silazi s lica te žene heroja, iako joj u životu ne cvjetaju ruže. Posebno otkada joj je umro muž.
"Od tada živim od 140 KM, koje primam na osnovu dijela njegove penzije. Ništa više. Ne mogu da radim samo zidariju tako da me više niko i ne zove. Nemam ni kravu ni druge stoke jer nemam zemlje dovoljno da ih mogu hraniti, tako da sam osuđena na štednju. Zaista ne znam do kada ću izdržati", kaže Ljubica.
I danas ode za dnevnice da radi na njivi kada je neko pozove. I to je to. Prije nekoliko mjeseci kćerka Milka se razvela i s malim Andrejom došla da živi s njom. Od tada mukama nikada kraja.
"Andrej je alergičan na gluten tako da puno novca moramo odvajati za terapije i lijekove. A moj anđeo, onako bezbrižan, misli da je život lijep. Dođe mi da plačem od tuge svaki dan, ali onda opet shvatim da nema koristi od toga, nego ga uzmem u naručje i izađem u dvorište pa se izigramo. Da nema njega, život bi mi bio jako tužan i bezvrijedan", kaže Ljubica.
Obraćala se za pomoć i opštini i Centru za socijalni rad, ali pomoći niotkuda.
Voljela bi da imaju obzira, ali, kaže da su to su samo pusti snovi.
"Kada dođem tamo, kažu mi da nemam pravo na pomoć jer nemam godina. Punu penziju ne mogu ostvariti isto zbog godina. A ja ih onda pitam kako računaju. Malo se i našalim s njima. Ako računaju prema polu, kao žena moram još čekati sedam godina, ako po muškom zanimanju, onda još 12 godina. Dugo je…", kaže Ljubica.
A do tada kuća će vjerovatno ostati nepopravljenja.
Međutim, da ima novca da kupi cement i šljunak, ona bi je sam popravila. Njoj majstor ne treba kada je ona jedan od boljih u selu.
A veliko selo je Batkuša. Ima i nekoliko firmi, među kojima je i pilana. I u njoj je Ljubica radila. Slagala je drva, prevrtala trupce, rezala…
Pitamo je ima li išta na ovom svijetu što nije radila. Zamišljeno, naša sagovornica odgovara: "Vjerovatno nema", čime i zaključuje naš razgovor.