Poruke i pisma oduvijek su pronalazili put do svog cilja. U davna vremena su ih prenosili vijesnici, koji su znali mjesecima putovati do odredišta pješke ili na konjima, kako bi nekome donijeli lijepu ili ružnu vijest, glas od najmilijeg. Danas je sve brže, modernije, ali ipak se ne može bez tih vrijednih poštara, koji dnevno znaju preći preko 20 kilometara pješke kako bi uručili pisma, telegrame, ponekad i pakete na adrese.
Međunarodni dan pošta u svijetu se već duži niz godina obilježava devetog oktobra i mada godišnjica ostaje nepromijenjena, mnogo stvari u poštanskom svijetu su se i te kako vremenom izmijenile. Način na koji se danas vrše poštanske usluge teško da bi se mogao uporediti s uslugama koje su obavljali prvobitni službenici ove djelatnosti.
PLEMENIT POSAO
Najstariji poštar u Sarajevu Adil Rahmanović kaže da svoj posao ne bi nikada mijenjao.
`Kada sam počeo raditi kao poštar, a u ovoj sam struci blizu 30 godina, bilo je kao sramota raditi taj posao. Mnogi su htjeli u kancelarije, neki 'bolji' posao, a ja sam baš smatrao da je ovo lijep, plemenit i odgovoran posao. Puno se hoda, pa mi je u početku trebalo nekoliko mjeseci da steknem kondiciju, naviknem se. Sada ne bih mogao bez tog hodanja. Kada sam u kući, ako ništa, moram hodati barem od prozora do prozora`, počinje nam svoju priču Adil, pri tome razvrstavajući poštu pred polazak na teren.
Kazuje da pamti mnoge dogodovštine, lijepe, ali i stresne situacije.
`Definitivno sam se uvjerio da psi ne vole uniforme, pa tako ni naše poštarske. Jednom prilikom kada sam u svom rejonu imao mahale, jednom čovjeku sam morao predati pismo. U avliji sjedi cuko i samo me gleda, ni glasa ne pušta. Vidim ja da će on mene ujesti. Uvjerava mene gazda kako neće, da je sve u redu, ali i tu sam se uvjerio da ne postoji tek tako ona narodna 'pas koji laje ne ujeda'. Nisam ni dva koraka napravio, a on me ujeo za nogu`, priča nam Rahmanović.
OSAMDESETIH CVJETALA LJUBAV
Prisjećajući se osamdesetih godina, govori da nikada kao tada nije bilo pisama koje su djevojke slale momcima u vojsku i oni njima odgovarali.
`Sjećam se rejona nebodera 'Vranica' kada sam dnevno znao podijeliti i do 3.000 pisama.
Djevojke bi izlazile iz zgrada i pomagale mi u raznošenju pisama. Bilo je sreće nakon uručenih pisama, ali i suza.
Jedna djevojka je toliko bila zaljubljena u svog momka koji je bio u vojsci da mu je neprestano slala pisma. I valjda njemu dosadi odgovarati i u jednom pismu joj napiše kako je više ne voli, kako bi bilo najbolje da se više ne dopisuju. Djevojka ne želi da živi poslije toga. Posavjetujem je da mu više ne piše, da ga naoko zaboravi i da će on njoj nakon toga sam doći. Tako i bude. Kada je izašao na dopust nije ni materi otišao, već njoj prvo na vrata. Hoću da kažem da se u većini slučajeva naš posao ne svodi samo na to da uručite pismo i kraj`, govori Rahmanović.
PENZIONERI NAS NAJVIŠE VOLE
Dodaje kako mu je najteže uručiti telegram kojim se javlja smrtni slučaj.
`U takvim situacijama vam nikada nije svejedno. Nekako se prije suptilnije, opreznije, osjećajnije prilazilo takvim porodicama. Prvo malo popričate sa njima, pripremite ih, pa im onda uručite telegram`, govori Adil. Kaže kako ih mnogi vole, ali najviše penzioneri.
`Uvijek kada je podjela penzija nastojim što ranije krenuti na teren kako bi svi moji 'klijenti' dobili svoju penziju. Mnogi su govorili kako će banke nas poštare 'pregaziti', međutim znam veliki broj penzionera koji ne mogu čekati u redovima, kretati se i samo žele da im poštari donose penzije na vrata. To su građani koji su usamljeni i željni su da s nekim popričaju, da se izjadaju. Pored takvih ljudi ne možete samo proći, trebate ih saslušati, ohrabriti ponekad i kavu popiti. Stoga je ovaj posao mnogo više od pukog uručenja pošte`, govori Rahmanović.
Upitan da li ga je strah nositi novac i torbi, kaže da nije.
`Uvijek je to bila velika čast, ali i odgovornost. Penzije raznosim gotovo tri decenije i to su za mene samo papiri koji po svaku cijenu moraju doći do svog odredišta. Jedino sam parama bio fasciniran kada sam kao momak počeo raditi i u banci, kod prijema, i vidio vreće para. Otvorenih očiju sam sanjao, ali to je trajalo samo trenutak. Nema rahatluka ni mirnog sna bez pošteno zarađenog novca`, poručuje Rahmanović.
ADRESA - `KOD KAFANE..`
Pošta u Banjaluci prvi put se pominje u službenom godišnjaku turske vlade iz 1874. godine, gdje se navodi da u Banjaluci od 1867. godine postoji telegrafska stanica u kojoj je upravo 1874. obezbijeđeno jedno radno mjesto i za poštanskog službenika.
Novak Vučić, jedan od najstarijih banjalučkih poštara, sa sjetom se prisjeća vremena u kojem su se poštari `borili` sa čitavim brdima poštanskih pošiljki i kada je bilo pravo umijeće istovariti poštanski vagon na glavnoj željezničkoj stanici u Banjaluci za tri minuta.
Rođen u Banjaluci, gdje je završio kovački zanat, Novak se, odmah po završetku škole, zaposlio kao poštar. Svoj rodni grad nije nikada napuštao, već tu, kako kažu njegovi šefovi, vrijedno i odgovorno, radi već punih 37 godina.
`Ostalo mi je još tri godine do penzije i, mada se nikad nisam pokajao što sam se odlučio za ovaj posao, ipak se radujem penziji. Već sam se umorio. Naša firma je korektna i redovno dobijamo plate, ali te plate, usljed sveopšte bijede, više nisu tako dobre kao nekada. Ali, ja ovaj posao rado obavljam. Mnoge ljude kod kojih nosim pošiljke veoma dobro poznajem i nakon toliko godina svakodnevnog viđanja mi smo kao neka vrsta porodice. Neki me čak ponekad pozovu i na kafu ili rakijicu. Ali, iskren da budem, sve je više onih namrgođenih, nezadovoljnih, onih koji na mene galame ako im stigne kakva kazna ili neka druga loša vijest, kao da sam im ja kriv. Osim toga, u gradu su se u posljednjih desetak godina sve adrese poremetile. Naročito je to problem u naselju Lauš, gdje više uopšte nema nikakvog reda. Nerijetko nosim pošiljke na kojima stoji ime primaoca, a umjesto adrese samo: 'kod kafane…' ili 'na ćošku pored prodavnice…'. Od rata naovamo događa se često i to da su jedni ljudi vlasnici stana, neki drugi u tom stanu žive, a potpuno treće ime piše na sandučetu. Ako do sandučeta uopšte i dođem. Jer sad većina zgrada najčešće ima zaključana ulazna vrata, pa tako ja, da bih ubacio pismo u sanduče, moram da zvonim na interfon, a ako nema imena pa pozvonim nekom pogrešnom, onda se taj neko ljuti i sve tako. Dobar poštar zaista treba da je veoma strpljiva osoba`, negodujući priča Novak.
I PAS GA UGRIZAO DVA PUTA
Kako kaže, u odnosu na ranije sve se promijenilo. I zaista, nagli razvoj telefonije doveo je do lagane stagnacije obima poštanskih usluga, a telefon i elektronska pošta preuzeli su apsolutni primat u sredstvima komunikacije, pa tako Novak više nema priliku da gleda ozarena lica mladića kojima je stiglo namirisano ljubavno pismo. Oni takva pisma čitaju na monitorima svojih kompjutera, a Novaku, nažalost, ne ostaje ništa nego da sluša gunđanje nezadovoljnih građana kojima je stigla nova opomena za plaćanje rate kredita.
`Ne znam je li to zato što sam ja ostario i od svega se umorio ili se narod od ovog zlog vremena naprosto ispakostio. Ljudi više ne očekuju lijepa pisma, već samo račune, kazne i sudska rješenja. A ne radi se više samo ni o ružnim riječima. Na primjer, neki u današnje vrijeme tako jako čuvaju svoje bogatstvo pa u dvorištima drže opasne pse. Psi mene i moje kolege, naravno, ne poznaju, pa mi se tako čak dva puta dogodilo da me ugrize pas`, priča on.
Ipak, Novak je zadržao vedrinu i pozitivan duh i o svom poslu kaže da, ma kako naporan bio, još je više interesantan. On ga, ako bi sad ponovo birao, za drugi ne bi mijenjao.
Adil Rahmanović kaže kako se ne boji za budućnost poštara, jer čovjeka i toplu ljudsku riječ ne može zamijeniti nijedna mašina.