Da u Trebinju pitate za Živojina Maksimovića, malo ko bi znao ko je to, ali za Žiku Kaskadera znaju i trebinjska djeca jer ovaj sedamdesetdvogodišnji starac, koga su starije i srednje generacije nazivale i trebinjskim glumcem, pored Bate Kamenog, jedan je od rijetkih živih kaskadera bivše Jugoslavije.
Kaskaderskim zanatom se bavio oko dvije decenije, od čega je, kako i sam kaže, zbog različitih padova i lomova 12 godina bio u gipsu, ali ga nijedna povreda nije omela da se i dalje nastavi baviti svojim poslom.
"Kada bi ponovo bio mlad opet bi bio kaskader. To je za mene najljepše zanimanje na svijetu. Rizično jeste, treba dosta vještine i hrabrosti, ali upoznaješ velike i poznate glumce, režisere i sve filmske radnike, s kojima se družiš dok traje snimanje filma, a sa nekima nastaviš poznanstvo i prijateljstvo čak i kasnije. Glumci su, recimo, vrlo interesantni ljudi, potpuno drugačiji od onih kakve ih vidimo na filmskom platnu, pa mi je rad s njima ostao kao neizbrisivo iskustvo", priča Žika.
Aligatora se nije bojao
Žika Kaskader je rođen u Topoli, u Srbiji, ali sebe smatra Trebinjcem jer u ovom gradu živi više od 40 godina i u njemu provodi penzionerske dane.
Karijeru je započeo davne 1961. godine, kada je u Beogradu završio kaskadersku školu i nakon nje došao u Trebinje jer je nedaleko od ovog grada, u naselju Ivanica, nadomak jadranske obale, na mjestu gdje sada grade ekskluzivne vile, bio takozvani kaubojski grad, u kome su snimani u ono vrijeme popularni vestern filmovi, a najviše italijanski, tzv. špageti vesterni.
U Trebinju je, ističe, odmah zavolio ljude, tu se oženio, stekao porodicu i nastavio se baviti filmom, izvodeći kaskaderske scene u preko 80 domaćih i stranih filmova.
Svidio se, kaže kroz šalu, najprije Amerikancima, koji su ga angažovali u izvođenju vratolomija u tada popularnom "Tarzanu".
"Pošto je tada već umro Džon Vajsmiler i Tarzana glumio Gordon Skot, moj zadatak je bio da mu budem dubler prilikom ubijanja aligatora i ja sam, bez današnjih trikova, krenuo na ovu životinju, ne misleći na strah niti da odustanem. Bio sam valjda i mlad i stvarno se, ni tada u početku, ni kasnije, nisam ničega bojao", prisjeća se Žika.
Kasnije je dublirao u gotovo svim filmovima koji su sedamdesetih godina snimani na području bivše Jugoslavije, ali je snimao i u Italiji, Španiji i na Azurnoj obali.
Najteže mu je, kako se prisjeća, bilo u "Partizanskoj eskadrili", kada je bio dubler pokojnom Danilu Lazoviću, u sceni kada se njegov pogođeni avion rasprskava u vazduhu.
"Raspao se avion, ali sam se i ja dobro polomio. I pored svih kaskaderskih trikova koje sam učio u školi i stekao tokom kaskaderske karijere, imao sam nekoliko lomova ruku i nogu, izvukavši se iz svega sa višemjesečnim gipsom", priča Žika.
Kirk Daglas mu najdraži strani glumac
Ipak, osim padova, lomova i borbi sa divljim zvijerima, imao je Žika i "slađih" scena, u kojima je angažovan i kao dubler u poljupcu, a i danas se prisjeća scene s francuskom glumicom Rozanom Skijafino, dodajući da ni to nije bilo lako odraditi jer, dodaje uz šeretski osmijeh, i tu su potrebni i hrabrost i znanje.
Ne želeći da nam prizna da li ga je u tim scenama pogađala i Amorova strijela, Žika se, kaskaderski brzo i spretno, snašao tako što je okrenuo priču:
"Pogađale su me otrovne strijele, kao na primjer u 'Vinetuu', čije su pojedine scene snimane u okolini Trebinja. Tada sam glumio s Pjerom Brisom i bio sam Indijanac koga je pogodila otrovna strijela. Sve sam uradio kako treba i na svu sreću od scene nisam imao posljedica."
U vesternima je, dodaje, upoznao i Kirka Daglasa, za koga kaže da mu je najdraži strani glumac koga je sreo. Sviđao mu se, kaže, i Džon Vejn, iako ga nikada nije ni upoznao ni vidio osim na filmskom platnu, jer je to bio glumac koji nije želio snimati u Jugoslaviji pošto nije volio komuniste.
Ričarda Bartona je, pak, upoznao na snimanju filma "Sutjeska", u kome je ovaj glumio Tita, a Žika i partizana i četnika i Nijemca, naravno u onim scenama kada oni gube živote i treba da padnu.
Pavle Vujisić i Čkalja u najboljem sjećanju
Snimao je Žika i više filmova sa domaćim glumcima, među kojima je naročito zavolio Čkalju, a u najljepšim uspomenama mu ostaje film "Zlatna praćka".
Od te generacije glumaca, ipak, najviše izdvaja pokojnog Paju Vujisića, za koga kaže da je bio veliki glumac, ali još veći čovjek, s kojim se na snimanjima toliko sprijateljio da mu je toliko teško palo kada je čuo da je umro, kao da je najrođenijeg izgubio.
Vrijeme je, ipak, učinilo svoje, pa je Žika Kaskader izgubio kontakte i sa svojim bivšim kolegama, od kojih je, prema njegovim saznanjima, malo koji i živ.
"Ipak, to ne mogu tvrditi sa sigurnošću jer nikada nisam išao na kaskaderska okupljanja koja se organizuju u Beogradu, jer to ne smatram nekim važnim skupom", dodaje na kraju ovaj zanimljivi čovjek, koji kaskadersku penziju prima u Trebinju, gdje provodi penzionerske dane, prisjećajući se kako je jahao prerijama i ljubio holivudske ljepotice.