ZVORNIK - Jesen u zvorničkom Podrinju. Topla i sa raskošnim bojama. Radovi u njivama i šumama skoro su završeni. Počela je nova lovna sezona.
Prvo u Kozluku, onda u okolini Zvornika i po podrinjskim brdima. Lovi se i uz Drinu, a pored ove rijeke čovjek se mora dobro pomučiti da preživio, pa čak i u modernom vremenu.
"Prvo što je precima Podrinjaca bilo potrebno jeste da obezbijede dovoljno hrane i da se nastane podalje od poplava. Zato se sela u Podrinju nalaze na obodima okolnih brda dokle voda ne može da dosegne, ali i na mjestima gdje ima dovoljno hrane - divljači. Tako je lov u zvorničkom Podrinju postao usudan i prijeko potreban. Vremena su se mijenjala, borba za opstanak pored Drine sada je mnogo blaža, ali lov je ostao onakav kakav je bio i prije nekoliko vijekova - lovi se samo koliko je potrebno", kaže zvornički novinar Milenko Lazarević.
Lov se od rijeke pomjerio u brda i dalje u planine - preko Srpreče, Birča i Majevice, ali su, ipak, najspretniji lovci ostali uz rijeku: u Drinjači, Čelopeku, Tršiću, Kozluku, Roćeviću, Šepku, Pilici...
"Oduvjek su se znale lovačke porodice. Puška se predavala u nasljeđe, lov se blagosiljao mlađima i pamtili su se lovci: pradjedovi, djedovi, očevi, sinovi, unuci... Tako je u svim podrinjskim selima. Lov je postao porodični usud i u vrijeme kada je lovstvo sport i veoma kvalitetan oblik druženja", objašnjava Lazarević.
Lovačko društvo "Soko" iz Kozluka ima oko 350 članova, a među njima po dvojica, trojica ili više iz jedne kuće.
U porodici Radosavljević u Pilici lovac je sedamdesetosmogodišnji Milijan, nekadašnji učitelj. Počeo je loviti kada je imao 19 godina i on je prvi koji se počeo baviti lovom u porodici.
"Sada sa mnom lovi sin Zoran i unuka Ružica. Uvijek smo zajedno, i to je nešto što mi je najljepše u životu - djeca su nastavila ovu sportsku, lovačku tradiciju", kaže Milijan.
"Lov mi pruža istinske trenutke zadovoljstva. Koliko se u početku mog lova radovao otac Milijan, osjetio sam kada je moja Ružica odlučila da postane lovac. To je nešto neopisivo lijepo", kaže Zoran Radosavljević.
Ružica, opet, veli, da je zbog djedovog lova zavoljela prirodu i druženje. Kada je otac Zoran uzeo lovačku pušku, čvrsto je odlučila da i ona bude lovac. Trenutno je jedina žena lovac u kozlučkom kraju.
Slično je i u porodici šezdesetosmogodišnjeg Vehida Hamzića iz Gornjeg Šepka. Lov u ovoj familiji je odvajkada tradicija, a on ju je nastavio.
"Nikada mi cilj nije bio da odstrijelim što više divljači. Uvijek sam želio da mi lov bude prilika za druženje i upoznavanje novih ljudi, ali i zaštita prirode", kaže Vehid.
Vehidovim stopama pošli su i njegovi sinovi Vahid i Senad. Oni, doduše, žive u Salzburgu, ali su često u lovu u svom Podrinju.
"Kad se jednom krene u lov, onda više povratka nema. Lov opčini čovjeka, nadahne ga i oplemeni, a to treba njegovati", kaže Vahid Hamzić.
Zajedno love i Milisav Lazarević i njegov sin Siniša iz Roćevića. Oni često zapjevaju: "Ja i tata, oba pušku nosimo/malo lovimo, a više se provodimo..."
Da će lovačka tradicija biti nastavljena u zvorničkom Podrinju, potvrđuju i podaci da je sve više mladih koji, stopama djedova i očeva, postaju lovci. I to glasoviti lovci pored rijeke Drine. A to nije mala stvar.
Ove jeseni desetak mladih ljudi steklo je pravo da nosi pušku i da lovi. Neki od njih su takođe potomci lovaca. Zoran Ristanović iz Tršića - "taze" lovac - sada nosi pušku i ide u lov sa ocem Jovikom. Lovačka tradicija se u zvorničkom Podrinju tako nastavlja.