Svi poznajemo gospođu ministarku. Njeno lice nije nam poznato samo sa dasaka koje život znače. Srećemo je svakodnevno na ulici u prolazu ili nasmiješenu u najgledanijim televizijskim emisijama.
Od skromnih majki i supruga koje se žrtvuju samo za porodicu i muža, čija su najveća briga malograđanska ogovaranja i dnevni jelovnik u kući, postaje dama a la grande, vodeća ličnost ženskog elitnog društva. Njene buduće preokupacije nemaju puno sličnosti sa dotadašnjim životom. Učenje stranih jezika, oblačenje po posljednjoj modi, kreacijama čuvenih kreatora, ljetovanje i skijanje po novonastalim mondenskim mjestima postaju nove brige nekada kuvarice i majke po zanimanju.
Ipak, nije jednostavno ispuniti sva očekivanja nove društvene sredine. Učenje skijanja ili još gore, plivanja, u zrelijim godinama i nije lak zadatak. Naša nova dama je skinula papilotne s kose, pokušala promijeniti rječnik i proširiti lični vokabular (što joj nešto teže polazi za rukom) i vrlo uspješno se smješka pored svog supruga, nešto naprednijeg u smislu ispunjavanja novih društvenih zadataka. Mada, istini za volju, i njegova elokvencija vapi za izvjesnim promjenama, iako se ne ustručava da nam svakodnevno prezentuje svoje skromne retoričke sposobnosti. Sve je dobro dok se njegova dama samo ljupko smješka.
`... Anka iziđite...` i ` ...Anka uniđite...` čuje se, nažalost, nerijetko i danas.
Pomislite da ste u Nušićevom komadu, a shvatite da nije više početak dvadesetog nego dvadeset prvog vijeka. Sto godina vremenske razlike. Gospođa ministarka je promijenila modni pravac oblačenja, prilagođen današnjem vremenu, ali suština je ostala nepromijenjena. Ona se ne mijenja, samo vrijeme prolazi.
Gostovanje Narodnog pozorišta Republike Srpske Banja Luka s predstavom `Gospodja ministarka` i iznadprosječno interesovanje publike u Beču, pokazatelj su ne samo velikog broja zaljubljenika u Nušićevo djelo, već aktuelnosti tematskog problema Živke ministarke. Na kojim greškama se učimo i koliko stotina godina je potrebno da prepoznamo našu gospođu ministarku? Retoričko pitanje bez odgovora. To je znao i Nušić koji je ismijavao tadašnju vlast, uvidjevši cijelo naličje režima prošlog vijeka u Srbiji optužen je na dvije godine zatvora. Najveća kazna mu je bila nemogućnost pisanja u ćeliji. I tada je svojim smislom za humor uspio nadmudriti čuvara ćelije koji mu je zabranjivao unošenje hartije. Znajući da sva njegova pisma rođacima, koje je smio pisati, čitaju čuvari, jedno pismo je naslovio na ujaka koji je radio u Ministarstvu pravosuđa. Pismo je napisano bliskoj osobi iz porodice, a sadržaj je govorio kako mladom Nušiću teško pada nemogućnost pisanja u zatvoru. Kratko nakon toga, upravnik zatvora mu je dozvolio pisanje u ćeliji.
Nušić živi i danas. U životima neke današnje Dare, Čede, Anke, Rake, Pere pisara, ujka Vase, tetke Savke, Dace, Soje i ostalih koji i ne slute da su njihovi životi zapisani još prije stotinu godina i da su se još tada sami sebi smijali. Danasnji Čeda i dalje juri sobarice, rodbina, i dalje licemjerna, koristi najuspješnijeg, ulizicu Peru pisara viđate svaki dan, a Živka se ljupko smiješi.
Kada bi Nušić bio danas živ da vidi današnje gospođe mistarke`, nastala bi nesumljivo nova komedija za sljedeće vijekove.
Ars longa, vita brevis.