Sedmog februarskog dana ratne 1942. godine u banjalučkim naseljima Motike, Šargovac i Drakulić puške nisu pucale, ali su sijevale ustaške bajonete i sjekire.
Rijetki su oni koji su uspjeli da izbjegnu krvave ustaške ruke od kojih je tog dana stradalo više od 2.300 nevinih duša među kojima i 551 dijete.
Među rijetkima koji su uspjeli da prežive ovaj pokolj je Slobodan Brković (76) iz Motika, koga još iz sna probudi sjećanje na krvavi dan u kojem je izgubio skoro cijelu porodicu.
`Imao sam samo devet godina. Sjećam se da je bilo hladno februarsko jutro. Jauci, jecaji, kukanja... Plač djece, dozivanje majki, očeva, braće i sestara`, počinje svoju šokantnu priču Slobodan Brković.
Prisjeća se samo jednog pucnja. Narod je naslutio zlo. Kada su shvatili da je `vrag odnio šalu`, Slobodanov otac Mirko i stric su pobjegli, a on je s porodicom ostao u kući ne znajući da svi zajedno čekaju smrt.
Nedugo zatim na vratima stare trošne kuće Brkovića pojavila su se dvojica ustaša.
Tražili su oružje i pare. Slobodanov djed Pavle im je dao što je imao novca, ali ustašama to nije bilo dovoljno.
`Tjerao nas je napolje. Izašli smo redom djedovi Đorđe i Pavle, ustaša, pa ja. Naredio je djedu Pavlu da klekne. Samo sam vidio bljesak sjekire, krv i djeda kako pada na snijeg`, uzbuđeno priča Brković.
Kada je vidio da ustaše ubijaju, počeo je bježati i sakrio se nedaleko od kuće. Najgore mu je, kaže, bilo slušati jauke i krike iz kuće.
Kada su poklali sve, naišli su na uplašenog Slobodana. Pitali su ga čiji je i ko ga je tu donio. Dogovarajući se čime da ga ubiju ustaše su ga izmasakrirale. Imao je jedanaest uboda u predjelu stomaka i pluća, ali je malo srce bilo jače od svih rana i izdržalo je. Slobodan Brković je preživio.
Kada su mislili da su i njega ubili, ustaše su krenule u dalji `posao`, a on je ostao ležeći u snijegu pretvarajući se da je mrtav. Kada su se udaljile, vratio se na ognjište i zatekao zastrašujući prizor.
`Djedovi su ležali preklani na prtini. Nedaleko od njih ležao je brat Ljubo, ali čudno - nije bio krvav. Ne znam čime su ga ubili. Mislio sam da je živ, ali kada sam mu se približio, vidio sam da je mrtav. Jedna do druge ležale su preklane sestra Nada i majka Danica. Ona je bila najkrvavija. Kolijevka s mlađom sestrom je bila u potoku`, zamišljeno priča Slobodan.
Kada je vidio da njegove porodice više nema, krenuo je prema kući, ali osjetio je mučninu. Raskopčao je kaputić i osjetio da su mu ispala crijeva.
Uzeo je djedov šal i omotao ga oko stomaka i otišao u kuću. Zatekao je sve razbacano. Legao je na krevet i tu dočekao ustaše koje su došle dva dana kasnije. Već je bio promrzao kada su ga dvojica bojovnika odnijeli u bolnicu.
Dva puta te godine ustaša koji ga je klao pokušao ga je ubiti u bolnici, ali spasili su ga doktori i medicinske sestre. Nakon 11 mjeseci provedenih u bolnici, izašao je početkom 1943. godine i zajedno sa ocem, koji je godinu dana kasnije poginuo, vratio se kući.
Slobodan Brković je svoj radni vijek proveo u hotelu `Palas` radeći kao konobar. Oženio se suprugom Danicom koja, kako kaže, igrom sudbine nosi ime njegove majke. Sa Danicom je stekao tri kćerke. Sretan je što je živ. Doživio je traume kao posljedicu pokolja, ali jedino na šta nikada nije pomišljao je osveta.
Pokolj bez laveža pasa
Petnaestak dana prije organizovanog pokolja ustaše su popisale stanovništvo, a na pet dana do zločina pobile su sve pse u selu. Razlog je bilo bjesnilo koje su, kako kaže Slobodan, najvjerovatnije izmislili da lavežom ne bi najavili dolazak zlotvora.
Početak pokolja u Drakuliću, Šargovcu i Motikama pokrenuo je katolički sveštenik fra Miroslav Filipović. On je pred okupljenim ustašama na Kozari početkom 1942. godine zaklao srpsko dijete, oblizao nož i rekao da i ostali tako rade, te da će im grijehove on oprostiti.
Hvalisanje zločinom
Kada su partizani zauzimali Banjaluku 1944. godine, uhvatili su nekoliko ustaša. Doveli su tada jedanaestogodišnjeg Slobodana i pokazivali su im njegove rane. Međutim, zlotvori se nisu kajali, već naprotiv, hvalili su se svojim zločinima.
`Sjećam se da je ustaša vikao da je zaklao 115 srpske djece, ali da mu je najdraže bilo kada je sjekao meso i tjerao majke da jedu`, sjeća se šokantnih riječi Slobodan Brković.
Oči u oči s krvnikom
Kada je čekajući autobus 1972. godine ugledao poznatog čovjeka, Slobodan Brković se skamenio. Na samo nekoliko metara od njega stajao je ustaša koji se u bolnici pred svima hvalio da je klao djecu, vadio oči i za to bio odlikovan od Ante Pavelića.
`Razmišljao sam da ga prijavim policiji, ali od toga ne bi bilo vajde jer se tada nije smjelo nikome reći da je ustaša ili četnik`, otkriva Slobodan Brković.