Na zidovima građevina u Sivom Gradu, izgrađenom u masovnim radnim akcijama nakon Drugog svjetskog rata, nalijepljeni su plakati turističkih agencija. Zategnuta tijela preplanulih djevojaka, sa čvrstim, jedrim grudima u prvom planu, pozivaju turiste na Maltu.
Obećavaju ludi provod i garantuju zaboravljanje učmalog života Sivog Grada nastalog na močvarnom zemljištu. Istina, dobar provod nije jeftin, ali je nezaboravan - kažu agencije. Ko voli, nek' izvoli. Vjerovali ili ne, atmosfera ne miriše na izduvne gasove automobila uz primjesu sagorijevanja drva i uglja od novembra do marta. Dišete, a ništa vas ne guši. Topli, egzotični svijet nasmijanih ljudi i neka druga atmosfera u vazduhu. Najnevjerovatnije od svega, ne znate jeste li na istoku ili na zapadu.
A, molim vas, ko će mi reći gdje završava istok i počinje zapad?
Vratimo se u 1987. godinu. Berlinski zid i dalje stoji, sazidan prije 26 godina. Čerčilov često u istoriji osuđivani termin `gvozdena zavjesa` ne može da se preskoči - nije dozvoljeno. Ko hoće da se usudi, neka slobodno pokuša. Na ličnu odgovornost. Preskakaće se tek poslije dvije godine, kada se ruši granica između istoka i zapada, i kada će ostati da nas dijeli ona urođena, imaginarna, vječna razlika. Zašto je značajna ova godina o kojoj govorim?
Te godine iz štampe je izašla jedna mala sveska, zbirka priča tada mladog srpskog pisca Mihajla Pantića. Ništa značajno za svjetsku politiku istoka i zapada, reći ćete. To je djelimično tačno. Knjiga se zove `Vonder u Berlinu`, po epizodi iz istoimene priče. Pantić u knjizi govori o segmentima sjećanja iz djetinjstva, uspomenama i ostacima jedne nestale porodice, o ribolovu, rokenrolu, književnoj kritici, ali i o nastanku Sivog Grada i granici između istoka i zapada.
Ne zove se knjiga slučajno `Vonder u Berlinu`. Epizoda opisuje od rođenja slijepog muzičara kako dolazi do Berlinskog zida želeći da dodirom osjeti granicu svjetova. Kako jedan čovjek, koji nikada nije osjetio moć čula vida, bez kojeg mislite da svijet ne bi postojao, doživljava hladnu i kamenu jednoličnu masu pijeska, vode i cementa? `...rošavi hladni beton, koji vlaži iznutra kao da plače...`
Vještačka granica, nasilno postavljena međa, izgrađena jednako vještački kako je vrijeme nalagalo, odvojila je živote, priče, sudbine i vrijeme. Preko zavjese se ne može. I djeca znaju, ko prođe kroz zavjesu ispada kroz prozor. Djeca znaju i da struja može da boli, pa ne smiju prstićima dodirivati zanimljive rupice iz električnih utičnica. To se djeci govori od momenta kada prohodaju. Neka znaju djeca, trebaće im i kada odrastu. Nisu to banalne stvari.
Govori Pantić i o Malti, njenim čarima, apsolutnom kontrastu Sivog Grada. Privlače ga mirisi iz turističkih prospekata. Majstor kratke priče i `najproduktivniji kritičar svoje generacije`, kako u pogovoru kaže Sava Damjanov, zaslužuje vodeće mjesto u književnosti. Godine 1994. Pantić piše drugo, pregledano izdanje knjige `Vonder u Berlinu`. Ako imate neodgovorenih pitanja koja vam se sama postavljaju, pročitajte Pantića.
`Da, zid je uvijek tu, oko tebe, samo što imaš sposobnost da prolaziš kroz neke od njih. Ali niko ne može preći baš kroz sve zidove.`