Nedovoljne zalihe krvi, manjak dobrovoljnih davalaca, a istovremeni porast potreba za tečnošću koja život znači veliki su problem u BiH.
Dobrovoljni davaoci krvi takođe nemaju nikakve beneficije iako spasavaju mnoge živote, a ponekad ne čuju ni ono najosnovnije - riječ hvala.
U Federaciji BiH godišnje bude prikupljeno oko 23.000 doza krvi, a u Republici Srpskoj oko 24.000, podaci su Predsjedništva Društva Crvenog krsta BiH izneseni povodom obilježavanja Svjetskog dana i nedjelje Crvenog krsta.
Ovogodišnje obilježavanje Nedjelje Crvenog krsta, koja traje od 8. do 15. maja pod sloganom `Zajedno za humanost`, pratile su brojne akcije dobrovoljnog davanja krvi u bh. gradovima. Po 128. put krv je darivao Leonardo Ivanišević iz Prijedora.
`Prvi put sam darivao krv 1976. godine i od tada svake godine po četiri puta. Moj motiv je da pomognem ljudima koji su unesrećeni, a kojima porodica i prijatelji nisu u mogućnosti da pomognu na taj način`, kaže Ivanišević, sekretar dobrovoljnih davalaca krvi u preduzeću `Mittal Steel` Prijedor.
Navodi da su radnici ovog preduzeća najviše darivali krv banjalučkoj bolnici i dodaje da je izuzetno važno reanimirati mlade ljude da što više daruju krv, jer se nakon odlaska u penziju nekih radnika u ovom preduzeću smanjio broj darivalaca.
`Mladi obično počinju da daruju krv tek nakon što se oni sami nađu u nesretnim situacijama da im je krv potrebna. Svijest ljudi o ovom humanom gestu kojim spasavaju život drugima na veoma je niskom nivou`, kaže Ivanišević.
Povećane potrebe za dozama krvi
Iako su sprovedene akcije prikupile solidne količine krvi, danas se na ovaj humani gest, prema riječima dr Marije Cvjetković, potpredsjednika Komisije za dobrovoljno davalaštvo krvi Crvenog krsta RS, opredjeljuje manje ljudi. Naglašava da je veliki problem porast broja pacijenata kojima je krv potrebna.
`U posljednjih godinu dana povećane su potrebe za dozama krvi, a broj davalaca je ostao isti. Prošle godine prikupili smo čak veće količine krvi, skoro 2.300 doza na području Gradiške, ali smo u tom istom periodu izdali čak 2.000 doza. Potreba pacijenata za dozama krvi raste, a te potrebe se ne namiruju dozama dobrovoljnih davalaca, nego i porodičnim davalaštvom`, objašnjava Cvjetkovićeva.
Beneficije za darivaoce krvi koje su nekada, između ostalog, podrazumijevale dva slobodna dana, te povremena druženja sa darivaocima iz drugih država danas se više ne priznaju, ali prema riječima dr Marije Cvjetković to nije primarni razlog nedostatka dobrovoljnih davalaca.
`Mislim da se darivaoci za ovaj gest odlučuju prije svega zbog humanosti, a naravno da su osjetljivi na činjenicu da im se za to danas zapravo ne kaže ni hvala, kao i da usluge u Domu zdravlja nažalost moraju plaćati kao i svi ostali ljudi, što nije u redu`, ističe Cvjetkovićeva i dodaje da je nekada godišnje znala da ispiše i po 1.000 i više potvrda, te da ih sada ispiše tek oko nekoliko stotina jer vrlo malo preduzeća priznaje ove potvrde.
Ljudi koji su nekada darivali krv dolaze i danas, ali kao porodični davaoci, pa ukoliko pacijent za koga su darovali krv ne potroši cijelu dozu, u tom slučaju transfuziološkim centrima na raspolaganju ostaje jedan dio.
Dr Cvjetković ističe da su potrebe stanovništva za dragocjenom tečnošću povećane u RS, pa bi tri odsto stanovništva trebalo redovno da daruje krv kako bi zaliha bilo dovoljno, a sada ih ima 1,8 odsto.
Dr Branko Dikić, predsjednik Udruženja dobrovoljnih davalaca krvi grada Banjaluke, navodi da će se u narednom periodu organizovati određene akcije s ciljem animiranja mladih da daruju krv.
`Umjesto da imamo prave dobrovoljne davaoce krvi, imamo porodične davaoce koji daruju krv prijateljima ili nekome u porodici, što je nužno a ne humano davanje koje znači da darujemo krv licima koje ne znamo bez obzira na to koje su vjere, nacije, starosti i slično`, kaže dr Dikić dodajući da je darivanje krvi najhumaniji gest koji čovjek može pružiti čovjeku.
Nedostatak zakonske regulative
Đuro Ožegović, bivši predsjednik i sadašnji drugi predsjednik Udruženja dobrovoljnih davalaca krvi grada Banjaluke, ističe da će Udruženje u narednom periodu tražiti adekvatan izraz zahvalnosti za najhumaniju populaciju u našem društvu, regulisan kroz zakonske akte o transfuzijskoj medicini.
`Ustavni osnov za donošenje zakona o transfuzijskoj medicini u RS sadržan je u amandmanu 33, prema kojem Republika uređuje i obezbjeđuje zdravstvenu zaštitu`, ističe Ožegović.
Prema izvještaju Evropske škole transfuziologije (ESTM), BiH je jedina zemlja u Evropi koja nema zakon iz ove oblasti.
`Smatram da bi dobrovoljni davaoci krvi, koji su darivali krv preko 100 puta, trebali biti privilegovani građani Republike Srpske. Ako u SAD takvi ljudi mogu dobijati prosječnu nacionalnu penziju na osnovu darovane krvi, mogu i naši dobrovoljni davaoci biti građani prvog reda`, smatra Ožegović.
Polazeći od činjenice da se dobrovoljni davaoci krvi kao najhumanija populacija u našem društvu nalaze na marginama društva i nemaju privilegija, a imajući u vidu činjenicu da je zainteresovanost za dobrovoljno davalaštvo krvi u naglom padu, da bi poboljšali davalaštvo Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi RS, koje trenutno broji 512 aktivnih članova, u narednom periodu će pristupiti stimulisanju davalaštva.
Aktivni su oni dobrovoljni davaoci koji daruju krv najmanje dva puta godišnje i odazivaju se akcijama dobrovoljnog davalaštva.